Dva zanimljiva i samo naizgled nepovezana detalja, posvjedočili su ovih dana da je granica do koje se može srozati javna radio-televizija uvijek dublja, no što smo u stanju pomisliti. Nakon što smo u proteklih godinu i pol dana svjedočili brojnim ukidanjima najkvalitetnijih i najgledanijih emisija, od onih s trećeg programa radija i televizije, do Hrvatske uživo, sada svjedočimo smiješnoj autocenzuri i posve neskrivenom trijumfalizmu, vidljivom u priznanju vladajuće stranke da izravno uređuje program i vodi politiku kuće.

Prvo je netko od tamošnjih genijalaca odlučio u najavi programa inače sjajni dokumentarac jasno razumljivog naslova ‘Trst, Jugoslavija’, samoinicijativno ‘prevesti’ kao ‘Blue & black jeans’, da bi se dan nakon toga HDZ na svom Twitteru pohvalio kako ponovno otvara dopisništva u Sarajevu i Mostaru, koja su SDP i Goran Radman zatvorili.

Paradoks kakav dosad nije zabilježen

Da nisu tragični i da ne svjedoče o totalitarnom karakteru društva i onih koji vode državnu politiku i javnu televiziju, ova dva poteza izazvali bi podsmijeh i sažaljenje. Zanimljivo je kako je u vječnom strahu od Jugoslavije, makar i u imenu filma, nepoznati cenzor i prevodilac, umjesto za autentičnim naslovom filma na hrvatskom jeziku, posegnuo za prijevodom na engleski.

Takav paradoks, da se s nacionalističkih pozicija odričeš vlastitog jezika, još nije zabilježen. No, pravo pitanje vezano uz ovaj slučaj može biti samo u tome je li taj prijevod napravljen na nečiji zahtjev ili samoinicijativno, pri čemu je teško odrediti što je od toga gore. Ukoliko je napravljeno na zahtjev ravnatelja ili nekog od urednika, jasno je kako su vladajući potpuno izgubili busolu i osjećaj za mjeru i realnost.

Strah i paranoja

S druge strane, radi li se o nečijoj samostalnoj odluci, mimo naredbe s vrha, stvar je vrlo tužna i svjedoči ili o atmosferi straha među zaposlenicima, ili o njihovoj ideološkoj zaslijepljenosti, u kojoj se ne može podnijeti niti naslov filma u čijoj je izradi sudjelovala i HRT. Koja god od ove tri opcije bila istinita, izvjesno je da ovaj slučaj potvrđuje razinu paranoje u kojoj živimo.

Drugi pak slučaj otklanja bilo kakve sumnje u vezi toga da je paranoja kod običnih ljudi opravdana. Jer, ako vladajuća stranka osjeća toliku slobodu da se javno hvali nečim što nije u njezinoj domeni i što izravno zadire u autonomiju HRT-a, ne videći u tome ništa sporno i u svakom slučaju ništa što bi joj moglo nanijeti štetu u javnosti, jasno je kako to može djelovati na zaposlenike te kuće, o čemu najbolje svjedoči prvi slučaj.

Bedasti pokušaji inzistiranja na apsolutnoj kontroli

Zaposlenici ili njihovi nadređeni su, u očitom egzistencijalnom strahu, spremni unaprijed anticipirati ono što bi nekoga s dovoljnom količinom moći moglo zasmetati, pa su preventivno reagirali. S obzirom da takvo stanje stvari može voditi isključivo ka daljnjoj devastaciji HRT-a i padu povjerenja u javnu radio-televiziju, jasno je kako će završiti. Izvjesnim i sve primjetnijim prelaskom gledatelja ka komercijalnim televizijama s nacionalnom koncesijom.

No, upravo ova činjenica svjedoči o tragičnom nesporazumu vladajućih s vremenom u kojem žive i djeluju. Dok je devedesetih još i bilo razumljivo nastojanje da se na HRT-u uspostavi apsolutna politička kontrola, budući da je ta kuća za veći dio građana predstavljala ključno, ako ne i jedino sredstvo informiranja, u današnjem vremenu takvo nastojanje je apsurdno.

Inzistirati na apsolutnoj kontroli na HRT-u u vrijeme društvenih mreža i brojnih komercijalnih televizija je, ili prilično neinteligentno, ili zlonamjerno s krajnjim ciljem potpune devastacije javnog servisa.

Izvor: Telegram, autor: Dragan Markovina