Dok se u nekim tzv. normalnim i stabilnim demokracijama loše politike njihovih vlada detektiraju na izborima te ih se kažnjava uklanjanjem s pozicije odlučivanja, u Hrvatskoj se loše politike detektiraju tek kada ostave trajne posljedice na društvo nad kojim se provode. Najbolji dokaz takve teze je demografski sunovrat koji se u Hrvatskoj ubrzao do točke nakon koje ima sve manje vremena i prostora za povratak.

Hrvatska je u zadnjih 30 godina, u razdoblju od osamostaljenja, izgubila 895.736 stanovnika, što je gotovo 19 posto stanovništva, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS). Broj stanovnika Hrvatske pada od 1991. godine, kada je u njoj živjelo 4.784.265 stanovnika, da bi u 2021., po prvim podacima popisa koje je danas objavio DZS, taj broj pao na 3.888.529 stanovnika. To znači da je Hrvatska u trideset godina samostalnosti izgubila 18,7 posto stanovništva.

Najgore od svega je to što je sasvim izvjesno da će se trend gubitka stanovništva u idućim desetljećima ne samo nastaviti nego i ubrzati. Hrvatska će, po prognozama Eurostata, europske statističke organizacije, za 30-ak godina biti manja za 660.000 stanovnika. Pripadamo grupi relativno malih zemalja s katastrofalnom demografskom budućnošću, a gori demografski scenarij prema Eurostatu mogle bi doživjeti jedino Latvija, Litva i Bugarska, koje će redom ostati bez 45, 24 odnosno 18 posto populacije do 2050.

Demografska politika Hrvatske istovremeno je groblje propalih mjera od kojih nijedna u posljednja dva desetljeća nije dala nikakve opipljive rezultate. Prvo su visoka nezaposlenost prije ulaska u Europsku uniju, a nakon toga i masovni odljev radno aktivnog stanovništva osigurali potpunu propast svih državnih pokušaja zauzdavanja negativnog prirodnog prirasta.

Od demografskih mjera u proteklim godinama ističu se dvije, subvencioniranje stambenih kredita za mlade i subvencioniranje povratka iseljenika iz neke od zemalja Europske Unije. Obje te mjere široko su kritizirane, kako od opće javnosti, tako i od demografa koji ih ne vide kao prave demografske mjere već više PR poteze za zadovoljavanje političke forme. Također, njihovo djelovanje je toliko ograničenog opsega da je nemoguće o njima govoriti kao o sustavnim i sveobuhvatnim demografskim mjerama.

Subvencioniranje stambenih kredita je mjera pomoći kojom se mladima subvencionira plaćanje dijela stambenog kredita prvih pet godina otplate kredita. Mjera se provodi od 2017. godine, a subvencionira se stambeni kredit do najviše 1.500 € po m2 u kunama, odnosno do najvišeg iznosa kredita od 100.000 € u kunama. Visina subvencije ovisi o indeksu razvijenosti mjesta u kojem se nekretnina kupuje, odnosno gradi, i kreće se od 30 do 51 posto. Odmah u prvoj godini nakon uvođenja ove mjere, došlo je do znatnog povećanja cijena nekretnina na tržištu, a mnogi ekonomisti tu vladinu mjeru označili su kao direktnog uzročnika rasta cijena. Subvencionirani krediti su po uvođenju programa subvencioniranja činili oko 10 posto svih stambenih transakcija u Hrvatskoj. To posebno vrijedi u područjima koja su već i otprije imala aktivna tržišta nekretnina. HNB je 2021. godini izdala publikaciju koja je primjenom raznih statističkih metoda i korištenjem podataka porezne uprave i drugih relevantnih institucija pokazala da su mjere vlade doista uzrokovale rast cijena. Unatoč konsenzusu ekonomista o negativnom utjecaju mjera na cijene nekretnina, vlada nije odustala od svoje mjere te je ona još uvijek aktivna. U međuvremenu je rast cijena nekretnina eksplodirao pa su korist od ove mjere imali samo oni koji su subvencije dobili u prvih nekoliko krugova subvencioniranja dok se negativni efekt na tržište još nije razmahao. Kada je tržište shvatilo da u mjerama vlade ima saveznika za povećanje cijena, one su eksplodirale, a novim korisnicima subvencija umjetno uvećane cijene pojele su veliki dio subvencije.

Druga vladina mjera koja je u proteklim godinama privukla najviše pažnje javnosti i koja je doživjela još veće kritike jest mjera „Biram Hrvatsku“. Vlada je u decembru prošle godine najavila novu mjeru aktivne politike zapošljavanja „Biram Hrvatsku“ kojom se želi „motivirati povratak iseljenika, novčanim poticajima ohrabriti ih za pokretanje posla u domovini te potaknuti populacijsku obnovu područja s izraženim iseljavanjem“. Nekoliko dana kasnije i Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) usvojilo je mjere aktivne politike zapošljavanja koje se primjenjuju u ovoj godini. Mjera „Biram Hrvatsku“ u osnovi je proširena mjera samozapošljavanja za koju se, ovisno o djelatnosti, može dobiti subvencija od 80 do maksimalno 150 tisuća kuna koliko iznosi za zelene i digitalne poslove. Mjera je, sasvim očekivano, do sada polučila izrazito skromne rezultate, a u Hrvatsku se iz Europe vratilo svega 80 osoba koje su se uz pomoć sredstava ove mjere i samozaposlili.

Ni ove, kao ni sve mjere prije ovih nisu dale željene rezultate, nisu zaustavile gubitak stanovništva, niti stvorile temelje za takvo što. Za takve, konkretne rezultate, ipak će biti potrebno puno više od onoga što hrvatska državna politika nudi danas. To misle i vodeći hrvatski demografi koji upozoravaju da pitanje demografije postaje i ključno ekonomsko pitanje s obzirom na to da starenje stanovništva stvara neizdrživ pritisak na mirovinski sustav i tržište radne snage. Njihov stav je jasan, Hrvatska je ušla u klasični demografski nestanak, a vladajući moraju donijeti ključne odluke bez odgađanja i pokrenuti oba revitalizacijska modela (poticanje nataliteta i selektivne imigracije) i usmjeriti ih na ukupnu hrvatsku populaciju, oslanjajući se na znanost, a ne na „političke priče“ kako nas ne bi iznenadio idući popis stanovništva 2031. godine.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije