Danas se u Hrvatskoj pjesnika, književnika, esejista i polemičara Gorana Babića malo tko sjeća. Oni s desnog kraja medijske scene smatraju da je on nepopravljivi boljševik, onda i sada, kojeg s prezirom treba zaboraviti, oni iz šutljive većine misle da je u vrijeme Jugoslavije paranoidno pretjerivao u svojim javnim polemikama, što je bilo previše za njihov građanski komfor, a onih na ljevici danas je ionako ostalo vrlo malo. Mlađa generacija, rođena 1990-ih, teško pak da u svom sjećanju može dobaciti do zbivanja na javnoj sceni socijalističke Hrvatske i Jugoslavije. Ipak, povijesni fakti govore da je to bilo uzbudljivo razdoblje jednog političkog režima, kada su se na javnoj, političkoj i kulturnoj sceni lomila koplja oko mnogo čega važnog, u čemu je Babić bio vrlo aktivan sudionik. Osim što je objavio sijaset krajnje respektabilnih zbirki pjesama (“Ostale otvorene igre”, “Mjesečina, noćni lijes”, “Noćna rasa”, “Duša” i druge), koje ni tada ni danas nisu adekvatno valorizirane, Goran Babić je 1970-ih i 1980-ih bio glavni urednik zagrebačkog časopisa za kulturu “Oko”, u kojem je bilo više rokenrola nego što je jedan komunistički režim mogao zamisliti, ali i više socijalističkih ideja nego što su to njegovi protivnici mogli podnijeti. Bilo je u to vrijeme oštrih Babićevih polemika s Danilom Kišom, Branimirom Donatom, Igorom Mandićem, Antunom Šoljanom i mnogim drugima, koje su mu i lijevi i desni uzeli za veliko zlo, ali iz današnje perspektive gledano, bili su to gotovo umiveni razgovori u odnosu na aktualne hajke, prozivanja, govor mržnje i poziv na linč. Babić je tada bio jednako omražen i u Zagrebu i u Beogradu. Ili kako o njemu piše Miljenko Jergović: “Jednoga će dana njegovi protivnici etikete što im ih je on nalijepio moći da nose kao odlikovanja, dok će on njihove etikete do vijeka nositi kao stigme.”

Od 1991. Babić živi u Beogradu jer mu se, najblaže rečeno, egzistencija u Zagrebu tada učinila krajnje nesigurnom, ali i u novoj sredini živi više nego povučeno. Što se tiče Hrvatske, zagrebačka Prosvjeta je 2017. izdala njegovu knjigu “Imena”, koju nije popratio praktički nijedan hrvatski medij, a u kojoj Babić polemički piše o dvjestotinjak jugoslavenskih intelektualaca, političara i umjetnika (između ostalih, i o svom velikom prijatelju iz mladosti Slobodanu Praljku) s kojima je drugovao ili se, s druge strane, nije podnosio. I to bi, što se tiče jednog velikog zaborava, uglavnom bilo sve – da nije Babićevog pjesništva. Njegove zbirke ipak ostaju i to pjesništvo, što god tko mislio o Goranu Babiću, od najboljeg je štofa, recimo uz bok Danijelu Dragojeviću ili Arsenu Dediću. Stoga bi Babić, kako kaže književnik Pero Kvesić, mogao ponijeti i “titulu najvećeg nepoznatog hrvatskog pjesnika”. Previše i za jednu ljudsku sudbinu i za jednu literaturu.

Već skoro 30 godina živite u Beogradu. Što danas radite, pišete li?

Nekako se dogodilo da sam prvu trećinu života proveo u Dalmaciji, Hercegovini i Kvarneru, drugu u Zagrebu, a treću, evo, u Beogradu. Tako sam rađao i kćeri, Natašu u Mostaru, Mašu u Zagrebu i Nušu u Beogradu. Novu djecu neću dobiti, uostalom, imam dvoje unučadi, a nadam se da će ih biti još. No kako mi je zdravlje klimavo, možda ih neću dočekati. Pišem, dakako da pišem jer ništa drugo i ne umijem. Nadam se da ću uskoro, ovdje u Beogradu, prirediti izložbu svojih stotinjak naslova.

U opasnosti je spas

Beograd je 1991. godine, prema vašem vlastitom uvjerenju, za vas bio spas. Moglo se dogoditi da tada odete i u Sarajevo ili da ostanete u Zagrebu. Da li bi se nešto od svega toga moglo nazvati vašom sudbinom?

Pokojni moj prijatelj Ervin Peratoner, čovjek koga smo Veljko Knežević i ja predlagali za medalju pravednika jer se u ratu protiv nacizma zalagao za Jevreje, predlagao mi je da se iselim u Izrael, ali Beograd mi je bio bliži. Ne znam kako se to dogodilo, ali nekoliko puta u životu mi se u odsutnom trenutku, kao neka zvijezda vodilja, pojavljivao u snu legendarni Helderlinov stih “u opasnosti se krije ono spasonosno”. Njega sam slijedio i nikad me nije iznevjerio. U oluji si siguran samo u njenom srcu.

Svojedobno ste nekoliko puta pisali predsjedniku SDP-a Ivici Račanu, na što on nije odgovorio. Što danas mislite o tom čovjeku?

Gotovo dvije decenije bili smo takoreći kućni prijatelji (do dan-danas mi je na neki način žao što se to prijateljstvo prekinulo), ali takav je život. Ništa ne stoji u mjestu, mijenjaju se stavovi, saznanja, ideje. Kako je moguće, na primjer, da španski borci – Maks Baće, Ivan Rukavina, Ivan Krajačić i još neki kojih se sad ne mogu sjetiti – završe karijeru kao hrvatski nacionalisti? Ako Baće, doktor filozofije, u devedesetoj godini svog života objavljuje knjigu “Apsurdi Karla Marksa”, zašto ne bi Račan, mnogo mlađi, s ljevice prešao na desnicu? Pa i sam je Tuđman s unitarističkog armijskog jezika u svojim prvim knjigama završio u bespućima, usudbenim povjesnicama i sličnim kroatoidnim besmislicama. Uostalom, možda upravo takva sklonost obrtima, kod obojice, objašnjava njihove teniske sudare na terenu u Jurjevskoj, na Cmroku. Ali šalu na stranu. Dok je bio živ Boško Bjelajac (muž Eme Derossi), Ivica je tjerao jednu, a kad je otišao Boško (neosporni autoritet i za Emu i za Ivicu), stvari su krenule u suprotnom smjeru. Što se tiče onih (mojih) pisama, eno ih u knjizi “Pisma zidu na kojem je Maršalova slika” (Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, Beograd 1988). Sve prolazi, knjige ostaju.

U nekoj balkanskoj verziji kapitalizma živimo već skoro 30 godina. Kako taj kapitalizam vi vidite?

Teško je precizno i bez ostatka definirati današnji kapitalizam jer on istodobno vlada i u Hondurasu i u Švicarskoj, a razlike su, između tih zemalja, veće od sličnosti među njima. Kapitalizam, uzet kao cjelina, nije drugo do jedna velika epoha u životu čovječanstva. Našu je generaciju zapalo da živimo u ovoj njegovoj fazi, koja može potrajati još dugo. Spartak i njegovi robovi umalo su srušili Rim, a robovlasnički sistem je vladao stoljećima nakon njihove propale pobune. Nisam defetista, znam da će i ovo današnje stanje prohujati, ali kad i kako, ne mogu znati. Kapitalizmu se mora priznati da više nego lako i brzo pronalazi uspješne odgovore pomoću kojih izlazi iz svojih povremenih kriza što, recimo, Gorbačov nije uspio jer nije ni mogao, kao ni Spartakus prije njega. Možda vi mlađi doživite da vidite kako će kapitalizam izaći na kraj na primjer s klimatskim promjenama ili s enormnim uvećanjem stanovništva. Davnih robova nije bilo ni jedna milijarda, a sadašnjih je već više nego sedam. Onih pet posto bogatih ne računam.

Nacionalizam se kod nas pokazao žilavim i opasnim fenomenom. Kako iz ličnog iskustva, podneblja iz kojeg ste potekli i u kojem ste se kretali, iz okoline vama bliskih ljudi, objašnjavate njegovu tako izrazitu nasilnost? Ispod povijesnih razloga i političkih objašnjenja, što bi za vas bilo metafizičko srce jugoslavenske katastrofe, ako to tako možemo nazvati?

Jedna od većih grešaka mog života, da tako kažem, jest upravo to što sam u ono davno, prvo vrijeme podcijenio nacionalizam i njegovu stvarnu snagu. Nisam mu se na vrijeme suprotstavio, tako da taj ispit u mladosti nisam valjano položio. Ali mladi ljudi ne misle na smrt, pa ni na činjenicu da su se i tada pokojnici sahranjivali svaki u svoje groblje. U Mostaru, u kojem je bilo najviše miješanih brakova na izborima devedesete, devedeset posto glasova su dobile nacionalne stranke. Sredina, dakle, u kojoj sam živio na to ili nije gledala ili je gledala onim drugim, tajnim okom. Uostalom, moja najstarija kćer Nataša, rođena u tom i takvom Mostaru, ima jednog djeda Srbina, drugog Hrvata, jednu baku Muslimanku, a drugu Jevrejku. Šta je ona po nacionalnosti? Da sam na takvom mjestu (i da sam bar metar viši), pisao bih se da sam žirafa. Ali kad je ta “žirafa” stigla u svoje tridesete, u tom njezinom Mostaru izbija međunacionalni rat, jedini u Evropi a da i danas traje. E sad vi meni to objasnite – humani Zapad će se radije pozabaviti Međugorjem, nedaleko Mostara, gdje Gospa povremeno slijeće ili Lampeduzom gdje imigranti prispijevaju, a mržnjom u Mostaru, sukobom katoličanstva i islama neće se baviti ni najmanje. Odem dolje povremeno, tamo su mi roditelji na groblju “Masline”, ali spavam na istočnoj obali. Volio bih da i moja statua jednog dana osvane ispred Narodnog pozorišta, pored Hamze i Alekse.

Manji narod, veći nacionalizam

Miljenko Jergović smatra da se, barem u Hrvatskoj, jedino vi i Stipe Šuvar niste odrekli socijalizma. Nakon svega što se u međuvremenu dogodilo, kod nas i u svijetu, kako danas stvari stoje s vašim idealima?

Miljenko je svakako dobronamjeran, ali mislim da u ovoj stvari pretjeruje. Ako pod socijalizmom podrazumijevamo jedno pošteno i humano društvo u kojemu čovjek čovjeku nije vuk nego brat, tj. sestra, onda u Hrvatskoj ima mnogo takvog svijeta. Druga je, opet, stvar što je silna čeljad zaluđena tzv. domovinskom pričom, od koje su jedni dobili sve (“Imamo Hrvatsku!”), a drugi ništa. Nažalost, pala je krv, a krv se ne zaboravlja. Albanska poslovica uči da krv “ne može zaspati”. Bit će potrebno mnogo vremena da se mnogo zla zaboravi, da se potisne. Držim da isti oni što su stvorili Glavaša i Arkana danas podgrijavaju tu istu ratnu atmosferu koja najširim slojevima nije donijela sreću ni blagostanje. Kako bi rekao Dis – na visoko su se podigli sutereni, ali pomoći za našega vijeka nema. Ovu će bolest brojni naraštaji i na srpskoj i na hrvatskoj strani podjednako dugo bolovati.

Ne znam koliko to ima veze sa socijalizmom. Što sam stariji, vidim da se i nacionalizam (unutar sebe, da tako kažem) razlikuje. Što manji narod – to veći nacionalizam, a mi ovdje, stiješnjeni na Balkanu, upravo smo idealan plijen za tu zvijer.

Bili ste 1970-ih i 1980-ih glavni urednik glasila za kulturu Oko u Zagrebu. Kako ocjenjujete polemike koje su se tada vodile u jednopartijskom sistemu u odnosu na današnje stanje dijaloga u vremenu proklamiranih sloboda?

Pitanje je ovo istovremeno i lako i teško. Ako kao nekakvu paradigmu uzmemo slučaj Danila Kiša i polemike oko njegovog literarnog postupka (a ne zaboravimo – sve je počelo u “Oku”), najprije ćemo uočiti da su gotovo svi akteri u međuvremenu pomrli. Kao da je sudbina htjela da obje strane ostanu bez svojih glavnih protagonista. Junaci jesu nestali, ali knjige su ostale pa i današnji naraštaji mogu čitati “Čas anatomije” i “Narcis bez lica”. Kao drugo, Kiš mi je zamjerao što sam objavio Pižona Golubovića, a ja sam ga pitao kako to da ti, demokrata, zamjeraš meni, navodnom staljinisti, na jednom demokratskom postupku? Kao treće, sve to skupa (nekoć tako ozbiljno i sudbonosno) danas više nikoga ne zanima. Danas su na sceni Karleuše, Mace, Cece, Cice, Kušćevići i Thompsoni te druga sitna bižuterija. Radnici su se podijelili i pobili, a mafija se (sviju vjera) ujedinila. To je nama naša sudba dala, da imamo Kaptol za maršala.

Svjedoci smo na ovim prostorima jednog vremena koje se traumatično kotrlja i neprestano vraća unazad. Kako biste tu tužaljku da nam nikada neće biti bolje ocijenili iz svog iskustva?

Ima u “Hadrijanovim memoarima” Margarite Jursenar jedno mjesto gdje Hadrijan govori kako u njegovom životu (znači prije dvije hiljade godina!) nema ničeg što prije njega nije iskusio/doživio neki Grk. Držim da to (kao primjer i kao pravilo) vrijedi i u našem slučaju, samo što se na drugim mjestima i u drugim vremenima drugačije zvalo. U Americi Kju Kluks Klan, u Njemačkoj holokaust, a ovdje ustašija. Kad bi, recimo, Kolindu napala grupa/horda divljaka samo zbog toga što je žena, bi li ona i u tom času čekala izvještaj policije da se izjasni o “događaju”? Strašno je i žalosno na što je Hrvatska spala, ali nije bitno drugačije ni na drugim prostorima, dijelovima Titove Jugoslavije. Zar se mogao nekoć (kad sam prije tridesetak ljeta pisao “Šuplju metalnu cijev”) zamisliti zločin poput selotejpa i kiseline iz akumulatora ili onog u Srebrenici ili vađenje bubrega živom stvoru u “Žutoj kući”? Mislim da su se grdno prevarili oni koji su pomislili kako Stari iza sebe nije ostavio ništa. Ostavio je životinjsko carstvo.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email