Golubić, naš rodni kraj

Piše: Tatjana Dragičević

U školskim knjigama nećemo pronaći da je Golubić prvo dalmatinsko selo između Sjevernog Velebita i kanjona rijeke Krupe i Zrmanje. Ono pripada opštini Obrovac i Zadarskoj županiji ili, kako njegovi …

U školskim knjigama nećemo pronaći da je Golubić prvo dalmatinsko selo između Sjevernog Velebita i kanjona rijeke Krupe i Zrmanje. Ono pripada opštini Obrovac i Zadarskoj županiji ili, kako njegovi mještani kažu, Bukovici. Oko Golubića prostiru se krški pašnjaci i manje livade ograđene suhozidima. Tu su i prkosni grabići, stabla bajama, smokve, ali i dragocjeni bukovački hrast. Ovaj kraj je bogat i ljekovitim biljem poput smilja, kadulje, vrijeska, majčine dušice i manje poznate drače, koja se još zove “Hristova drača”. Od nje je, prema legendi, napravljena trnova kruna kojom je okrunjen Isus Hrist. Golubić je prije rata brojio gotovo 500 stanovnika, a danas ih ovdje, na ovom sivom kršu, živi nešto više od stotinjak.

Dušan Dragičević

Spuštajući se s Velebita nizbrdicom, koja ironično nosi ime Ravna strana, skrenuli smo lijevo prema zaselku Ravni Golubić. Tamo smo zatekli Dušana Dragičevića (60), koji se veoma obradovao našoj posjeti. Ponudio nas je kavom, rakijom i vinom, a kako je bilo uskršnje vrijeme, morali smo probati pečenu prasetinu s ražnja, kuvana jaja i pršut. Dušana još zovu Dule Savić, po legendarnom bivšem nogometašu Crvene zvezde. Dušan je ovaj nadimak dobio jer živi u zaseoku Savići ispred kojeg se, prema jugu, pruža predivan pogled na naselja Žegar, Bogatnik, Ervenik, kao i na visoke zelengradske vjetrenjače i planinu Prominu. Na sjeveru Golubić ograđuje Velebit. Jasno se vide velebitski vrhovi Crnopac, Ćelavac i Tulove grede. Malo niže od Dušanove kuće prostire se kanjon rijeka Krupe i Zrmanje, koje zanose svojom bistrinom, zeleno-plavim tonovima, slapovima i nedirnutom prirodom koja ih okružuje. Taj kanjon domaći stanovnici zovu Brina, a osim nas, njime je prije 60-ak godina bio očaran i režiser filma o Vinetuu Harald Rajnl. Jedno od poznatijih mjesta u kanjonu je kameni Kudin most, koji je prema legendi sagradio mladić Kude da bi došao do svoje drage koja je živjela s druge strane, u selu Žegaru.

Dara Dragičević

Nakon što je, kako kaže, “sjatila blago”, razgovoru s našim domaćinom pridružuje se Dušanova supruga Dara (60). Dara danas čuva ovce i koze, a prije rata, kao i većina žena s tog područja, radila je u tekstilnoj tvornici Trio u Obrovcu. Iako su se i prije rata bavili stokom, Dušan je bio zaposlen u zagrebačkoj Industrogradnji. “Prije rata bilo je i ljudi i firmi – puni autobusi kada smo išli na posao”, prisjeća se Dušan boljih dana. “Autobusi su prije rata vozili u tri smjene”, dodaje Dara. Danas nema redovne autobusne linije za Obrovac, osim ponekad ponedjeljkom i četvrtkom, kada se vozaču najavi dovoljno putnika. Dušanu i Dari najveći problem je prijevoz. Oboje zbog zdravstvenih problema trebaju do liječnika u Zadru. Prijevoz plaćaju čak 200 kuna, što je ogromni izdatak za njihova vrlo skromna primanja. Dušan prima invalidsku penziju od hiljadu kuna, a Dari zbog rata i naknadnih birokratskih problema nedostaju dvije godine radnog staža. “Nemamo prodavnicu pa u nabavku životnih potrepština idemo u Obrovac ili Gračac”, kaže Dušan. Ponekad im dođe pokretna prodavnica, ali je u njoj sve dvostruko skuplje. Međutim, najviše im nedostaju druženja, razgovori… Nema društvenih događanja, osim jednom godišnje za Veliku Gospojinu kod manastira Krupe. “Ipak, slavimo koliko se može – slavu, Božić, Novu godinu i Uskrs”, kaže Dušan. Inače, manastir Krupa sagrađen je davne 1317. godine za vrijeme kralja Milutina Nemanjića pa je 2017. obilježeno 700 godina njegovog postojanja. “Prije rata išli smo na prela, roštiljali, igrali smo buće i karte, trešetu i briškulu. Nije bilo nikakvih problema između Hrvata i Srba, zajedno smo radili i pili, a i sada s njima surađujem. Od njih kupujem vino, a oni od mene drva, janjad, jarad i đubar”, priča Dušan.

Milan Veselinović

O dobrim međunacionalnim odnosima, koji nisu svuda idealni, govori i Mićo Veselinović, dugogodišnji politički aktivist i istaknuti član SDSS-a. “Zahvaljujući suradnji s HDZ-om, u Golubiću su riješeni gotovo svi pristupni putevi, elektrificirana je većina zaselaka. Stanovnici egzistenciju osiguravaju uglavnom baveći se stočarstvom u okvirima manjih OPG-ova”, kaže. Dodaje da u turizmu vidi najbolju perspektivu za ovaj kraj.

Prije rata plodne oranice uz rijeku Krupu rađale su krumpir, kukuruz, kupus… Rijeka Krupa bila je i mjesto zabave, druženja, kupanja. Dari i Dušanu nije bilo lako ponovo uspostaviti kakav-takav život nakon izbjeglištva, iako su se svim srcem željeli vratiti u svoj zavičaj. “Povratak je bio težak. Dugo smo čekali obnovu kuće. Dobili smo građevinski materijal, izgradnju kuće smo sami financirali. Struju smo čekali čak dvije godine”, govore. Bez obzira na sve probleme, ne žale što su se vratili. “Volimo Golubić iako nam uslovi za život nisu baš povoljni”, dodaju. Srećni su jer imaju jedno drugo.

Janko Veselinović

Golubićani teško zaboravljaju svoj rodni kraj i uvijek mu se rado vraćaju, bez obzira na sve poteškoće s kojima se susreću. Potvrđuje nam to i Janko Veselinović, redovni profesor na Univerzitetu u Novom Sadu, politički aktivist, autor knjige “Golubić (obrovački), kroz vijekove i danas” i koautor monografija “Mlinovi na rijeci Krupi” i “Kafane u obrovačkom kraju”. Osim toga, jedan je od suorganizatora naučnog skupa “Srpsko-hrvatski odnosi” koji se svake godine krajem avgusta održava u Golubiću. To je mjesto suradnje srpskih i hrvatskih političara, naučnika i predstavnika manjinskih zajednica, kao i mjesto razmjene ideja. “Jedna od njih je da Golubić bude mesto formiranja Muzeja koze”, otkriva nam Janko. “Ljubav prema rodnom kraju i prirodne lepote, kanjon Krupe, Krnjeze, manastir Krupa i reka Zrmanja, sve su to razlozi zbog kojih se vraćam Golubiću. To je i kraj burne i bogate istorije i svaki je korak spomen na neki period. Isto tako, želim da pomognem u oživljavanju ovog kraja i tu odlično sarađujem s ljudima iz Grada Obrovca”, priča Veselinović. “Svaka kuća mogla bi biti mala radionica, kuća za odmor ili proizvođač domaće hrane”, dodaje. Perspektivu za ljude koji žive u Golubiću vidi u predivnoj i nedirnutoj prirodi, zdravoj hrani, dobroj klimi, blizini Zadra i Jadranskog mora te u ogromnom turističkom potencijalu.

U svakom slučaju, Golubić je istovremeno mjesto teškoća i prilika, ali je prije svega oaza mira koja nadahnjuje svojim bojama, čistoćom neba i nedirnutom prirodom.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: