Vagon-prikolica na cestovnim kotačima pretvorena u šarmantni lokal “Bubo-bubo”, kako se latinski naziva sova ušara, najveća noćna ptica u Evropi, stado od dvjestotinjak koza i temelji budućeg kampa s bungalovima početak su lijepe poslovne priče koju u Karinu Donjem, zaselku dva kilometra od Karinskog mora, žive otac i sin Anđelko i Dušan Lacmanović. Vratili su se, Anđelko prije četiri, a Dušan prije dvije godine, prvi iz Italije, drugi iz Australije, na zapuštenu djedovinu. Za sada su u tu djedovinu uložili oko 70 tisuća eura ušteđevine, bez centa kredita i potpora. Planiraju da malo-pomalo stvore i edukativni ranč s primjercima domaćih životinja, da imaju ugostiteljsku ponudu vlastitih prehrambenih proizvoda kao i ponudu proizvoda okolnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

– Rođen sam u Benkovcu 1985. godine. Živjeli smo ovdje do kraja rata. Dio života, tri i pol godine, proveli smo u Srbiji. Zatim smo otišli u Italiju. Ondje sam završio srednju školu i išao na fakultet. Studirao sam marketing, ali sam dobio priliku da za jednu firmu sportske odjeće vodim dućan u franšizi. Došao sam u tom poslu do vrha. Talijanski život mi je bio dosadio. Htio sam putovati svijetom i doznati kako bih se osjećao u nekoj drugoj zemlji. Možda je moje mjesto u Burundiju, nisam to znao. I onda me nanio put u Australiju. Odabrao sam Sidnej jer je multikulturalan. U početku sam mislio ostati godinu dana. Cilj mi je bio poslije otići u Kanadu ili Ameriku, ali dogodilo se da su mi ljudi za koje sam radio nakon godinu dana omogućili da dobijem papire za stalni boravak. Ostao sam ondje deset godina i onda mi je počela faliti Evropa, evropski način života. Ljudi su ondje hladni, koncentrirani samo na to kako zaraditi što više novca. Ovdje u Dalmaciji ljudi rade puno manje, dovoljno da bi imali za živjeti – započinje svoju priču Dušan Lacmanović, uz bogatu suhomesnato-sirnu platu i šparoge na salatu s tvrdo kuhanim jajima u maslinovom ulju.

S Dušanom je iz Sidneja u Karin došla i njegova djevojka Eugenia, Talijanka s diplomom iz turizma koju je upoznao u Australiji. Mi ćemo je upoznati nešto kasnije, kada se vrati s ispaše stada koza, a sada idemo čuti kako se i zašto Anđelko iz Italije i Srbije vratio u Karin.

– Živio sam u Italiji. Zbog ekonomske krize koja je zahvatila cijeli svijet ondje više nije bilo posla. Bavio sam se molerajem. Poslije sam u Srbiji otvorio jednu pivnicu i nisam uspio. Bio sam prevaren i izigran. Odlučio sam da se vratim, prije četiri godine. Dušanova je bila ideja da ovdje nešto napravimo. Bio sam skeptičan s obzirom na samu poziciju ovog mjesta. Nisam znao da ovo mjesto ima potencijal, turistički, poljoprivredni. Trebalo je uložiti dosta novca, pa sam razmišljao hoće li se isplatiti, postojala je doza ozbiljnog straha. Već sam imao jedan poslovni promašaj. Strah je postojao iz tog ličnog iskustva. Što ako bude još jedan neuspjeh? Nemam više toliko malo godina da krećem opet ispočetka – iskreno će Anđelko Lacmanović, ovdje u ulozi oca pomagača u svemu i velemajstora peke i gradela.

– Baba je ovdje živjela sama. Htio sam od nje naučiti nešto oko ljekovitog bilja i života na selu općenito. No u početku nisam mislio da ću živjeti ovdje. Iz Sidneja, grada od pet milijuna, došao sam u Karin od pedeset ljudi. To je velika promjena. Rekao sam, ideš probati šest mjeseci. Išao sam prije na kurs za tehnike disanja s kojima možeš izolirati svoje tijelo od vanjskih utjecaja. I tu osjetim da bih trebao raditi nešto što bi mi srce činilo zadovoljnim, više od nekih ekonomskih razloga. Znao sam da će u početku biti više izdataka nego što ćemo zarađivati, ali želio sam da imanje koje je zapušteno i koje su stvarale generacije opet oživi, da opet počnu dolaziti ljudi, da ne ostane zapušteno. Imao sam nešto novca sa strane za ulaganje. Najviše posla je bilo oko čišćenja, sve je bilo zaraslo. To je bila džungla – nadovezuje se Dušan o svojim razlozima, povodima i nadahnućima za investiciju u ruralni turizam i ugostiteljstvo, pionirsku u karinskom zaleđu.

U stočarski segment svoje poduzetničke priče Lacmanovići su ušli slučajno, zahvaljujući pandemiji, a neki planirani segmenti, poput proizvodnje vlastitog kraft piva, još su na čekanju.

– Korona nas je naučila da se ne možemo orijentirati samo na ugostiteljstvo. Da bismo preživjeli, kupili smo koze – govori Anđelko o izazovima.

– Prva ideja je bila da pravimo naše kraft pivo. S pivom još nismo krenuli, ali smo napravili pripreme za to. Također, ideja je bila da kupujemo kod ljudi lokalne proizvode, kapulu, pomidore…, što bismo onda nudili našim gostima. Počeli smo s uzgojem životinja, a ideja je da praktički imamo sve domaće, od kruha, sira, salama… Do sada smo uspjeli polovicu. Proizveli smo suhomesnato, imamo koze… Ideja je da imamo sve vrste ovdašnjih domaćih životinja, ali malo smo u raskoraku s financijama. Nismo se ranije bavili stočarstvom. Kako smo se snašli? Imali smo sreću da smo upoznali ljude koji su nam prodali stado koza. Ljudi su iz Slavonije i bave se kozarstvom kod Trogira. Uveli su nas u posao, mjesec-dva smo putovali kod njih. Probali smo raditi sir, sada gradimo objekt za pravljenje sira – iznosi Dušan poslovne poteze i planove.

Sljedeći poslovni potez mali je kamp koji bi trebao biti otvoren do iduće sezone.

– Ideja je da napravimo auto-kamp. Već smo počeli s radovima. Razmišljali smo, s obzirom na jeftine letove, da ima mnogo turista koji dolaze u Zadar avionom i žele posjetiti dalmatinsko zaleđe. Odlučili smo napraviti nekoliko bungalova za takve turiste. Kako će se to odvijati dalje, vidjet ćemo u roku od par godina, ovisno o potražnji – oprezan je Anđelko u prosudbi nadolazećih sezona.

Mali kampovi na izoliranim lokacijama jesu budućnost, potražnja za njima postoji, a nema ih dovoljno. Ovaj u izoliranom karinskom zaselku zasad je bez konkurencije u širokom krugu.

– Gledali smo da gostima damo sadržaj, da budemo uz njih, da im damo nešto više, da marketing bude od usta od usta, skriveno blago, da moraš znati za nas – navodi Dušan.

– Vagon-prikolica je bila parkirana na pumpi nekoliko godina. Svidjela mi se, podsjetila me na film “U divljini” i išao sam pitati čija je. Stupio sam u kontakt s vlasnikom, koji je nije želio prodati. Mi kupimo jednu kamp-kućicu i od nje napravimo kuhinju. Čovjek se na kraju predomislio i prodao nam je tu prikolicu za male pare. Onda smo sve to počeli uljepšavati, sređivati… napravili smo topao ambijent – govori Dušan o vagon-prikolici i malom restoranu u divljini.

Prozborili smo i o izoliranoj lokaciji, tradicionalnoj gastronomskoj ponudi i EU-fondovima.

– Imali smo u sezoni puno posla. Nijedan dan nije prošao da nisam ispekao peku, a bilo je i po dvije. Uglavnom su nam gosti ljudi koji su smješteni po okolnim vikendicama. Nismo pravili nikakvu reklamu. Ljudi se oduševe kada vide ovo ovdje. Ono zbog čega sam bio skeptičan pokazalo se kao idealno mjesto za turizam. Nama je more blizu, pet kilometara cestom, dva kilometra poprijeko pješice – kaže Anđelko.

– Planiramo da uzmemo u koncesiju 40 hektara zemlje za uzgoj životinja u prirodnom habitatu. Želimo napravimo poučnu stazu za škole i ekskurzije – promišlja Dušan.

Zvuči to kao zanimljiv projekt koji bi Evropa mogla financirati iz fondova. Međutim, prema riječima naših sugovornika, oni do sada nisu aplicirali ni na evropske ni na domaće fondove i potpore. Iako i sami priznaju da je za daljnji razvoj i ostvarenje ambicioznih planova najveći problem novac.

– Nije poanta postati bogat ni uzeti novac na brzinu, da trajemo koju sezonu ili pet godina. Želimo da radimo, da se gosti osjećaju kao kod kuće i da uživamo, i gosti i mi – dodaje Anđelko.

Kao i većina turističkog i još nekih sektora, i Lacmanovići muku muče s radnom snagom.

– Sada smo se malo više angažirali i planiramo dovesti ljude iz Indije. Imam prijatelja Indijca. Ovaj način pribavljanja radne snage preko interneta dugo traje, ali računamo da bismo do kraja godine mogli imati potreban broj radnika – kaže Dušan.

– Najviše ovisimo o radnoj snazi. Ako uspijemo naći četiri-pet ljudi koji će raditi s nama, osigurali smo perspektivu za njih i za nas. Oni će zaraditi čak i više nego u Njemačkoj – dodaje Anđelko.

– Kod nas je bilo ljudi iz svih krajeva svijeta. Imali smo u početku Argentince. Jedan od njih je bio i moj dragi prijatelj koji je živio sa mnom u Sidneju i koji nikada nije bio u Evropi. Došao je ovdje i ostao godinu i pol dana. On je ostao najduže. Dok je bio ovdje, pozvao je svoje prijatelje koji su kod nas ostali tri mjeseca. Kod nas su radili ljudi iz Škotske i Etiopije, svi su ostajali po nekoliko mjeseci. Oni su živjeli i radili s nama, po dogovoru i prijateljski. Nismo imali radno vrijeme, radilo se po potrebi – priča Dušan o neobičnom načinu suživota, povezivanju ljudi i privređivanju.

– Sada smo ostali sami i treba nam pet-šest ljudi koji bi s nama radili na imanju – dodaje Anđelko.

– Trebali bismo dvojicu koja bi se bavila stokom, jednog koji poznaje stolarski zanat i još trojicu koja bi radila druge poslove – kaže Dušan.

– Ima ovdje u okolici i nešto mlađih i radno sposobnih ljudi, ali oni ne žele ništa raditi. Rade par dana, dok ne dobiju prvi novac i onda kraj. Jednostavno ne žele raditi – ističe Anđelko.

– Fizički poslovi se omalovažavaju. Svi bi htjeli u kancelariju ili biti menadžeri – govori Dušan.

Upoznajmo na kraju ove pomalo neobične, ali i veoma inspirativne priče i Talijanku Eugeniu koju je Dušan upoznao u Sidneju prije pet godina i zaljubio se. Diplomirala je turizam, radila za jednu talijansku kompaniju, bila u Australiji na poslovnom put. Kada je upoznala Dušana, nije ni slutila da će završiti s kozama na njegovoj djedovini u Hrvatskoj. Nije, međutim, požalila. Kažu da ih je ljubav koju im svakodnevno daju dvjestotinjak koza, tri magarca i četiri psa oplemenila, a briga o životinjama djeluje na njih i terapeutski. Vratila se s ispaše koza, smješka se i sjeda s nama za stol…