Scenska lica porodica

Piše: Bojan Munjin

U Rijeci je od 3. do 9. maja održan 27. Međunarodni festival malih scena. Tema ovogodišnjeg festivala bila je obitelj, koja je predstavljena kao ključna točka u kojoj se oslikavaju turbulentne promjene današnjeg svijeta
festival malih scena
Foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Međunarodni festival malih scena u Rijeci, nakon dvogodišnje pauze zbog korone i, nažalost, nakon smrti svog osnivača i dugogodišnjeg umjetničkog direktora Nenada Šegvića, bio je pred ozbiljnom opasnošću ugasnuća svog dotadašnjeg vrlo uspješnog djelovanja. U više od dvije i pol decenije svog postojanja riječki festival je postao važno mjesto na kazališnoj mapi Evrope, respektiran i hvaljen na svim stranama, ali veliko svjetsko zatvaranje zbog epidemije i nedostatak nužnih resursa, materijalnih i organizacijskih, nadvili su se kao tamni oblak nad budućnošću ovog renomiranog kazališnog okupljanja. U posljednje dvije godine pokazalo se na primjeru ovog festivala kako su umjetnost i kultura krhke biljke, za koje je potrebna nemala energija da bi se mogle obnavljati, disati i rasti. U trenutku kada je bilo krajnje neizvjesno da li će se Festival malih scena ikada više održati, grad Rijeka i njegovi kulturni poslenici uspjeli su se okupiti i donijeti važnu odluku da ga ipak bude i da on nastavi dalje. Bio je to prijelomni trenutak i 27. Međunarodni festival malih scena ponovno je zasjao na riječkom nebu, na radost svoje publike i gostiju, u uobičajenom terminu, od 3. do 9. maja.

Rijeka je oduvijek bila prostor spoja različitih kultura i slobodarski grad i taj 3. maj, dan oslobođenja Rijeke u Drugom svjetskom ratu, tradicionalno se odabire za početak festivala. Riječke male scene još od svojih početaka temeljile su se na tri principa, koji su im sve ove godine donosili šarm, uzbuđenje i značaj: predstave se održavaju u pravilu na dva metra od lica publike, uvijek se radi o nekoj aktualnoj temi koja nas se tiče i kvaliteta glumačke igre mora biti zagarantirana. Tako je ovim festivalom prodefilirala čitava plejada hrvatskih, regionalnih i evropskih renomiranih predstava, sjajnih glumaca i velikih redatelja, pa je i ovogodišnje dvadeset i sedmo izdanje, prema svemu što smo vidjeli, ostalo vjerno tim trima utemeljiteljskim nalozima.

Konceptualna tema ovogodišnjih riječkih malih scena bila je obitelj, koja je predstavljena kao ključna točka u kojoj se oslikavaju turbulentne promjene današnjeg svijeta. Od predstave “U agoniji” po klasičnom komadu Miroslava Krleže u izvođenju HNK-a iz Zagreba, preko “Enigmatskih varijacija” talijanske drame iz Rijeke, splitske “Obitelji” prema komadu Denisa Kelija i ZKM-ove izvedbe “Disanja”, do “Klinca” iz Celja, sarajevske “Sjećaš li se Doli Bel?” i drugih, gledali smo neku vrstu civilizacijske krize porodice i njene traumatske grčeve na mnogo načina. Taj problemski čvor obrazložio je u izjavi za Privrednik selektor festivala Jasen Boko.

– Obitelj jest neki biološki temelj čovječanstva, ali se njome upravo na taj biološki način manipulira, pogotovo u tradicionalnim društvima pod jakim utjecajem crkve, a mi to, nažalost, itekako jesmo. Festival je u predstavama pokazao u kakvim sve oblicima obitelji mogu biti, a ova varijanta koju crkva promiče i po kojoj je obitelj isključivo zajednica muškarca i žene s djecom pokazuje se potpuno krivom i tendencioznom. Zapravo, nijedna se produkcija ne bavi takvom obitelji, sve one eksperimentiraju raznim oblicima i obiteljskim “demonima”. Dalo bi se napisati povelik esej o obiteljskim temama koje je ovo izdanje festivala otvorilo – ističe Boko.

Na okruglim stolovima nakon predstava, koji su u Rijeci tradicionalno živi i ispunjeni zainteresiranom publikom, raspravljalo se iz večeri u večer o današnjoj krizi porodice, vrlo često s dilemom koja je cijena za pojedinca u pridržavanju pravila unutar porodice, ali i s pitanjem koja je granica slobode kada se iz te porodice želi izaći. Ovim pitanjima bavile su se i dvije znane beogradske predstave na riječkom festivalu: “Moj muž” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, prema zbirci priča Rumene Bužarovske i u režiji Jovane Tomić, i “64” Ateljea 212 prema komadu Tene Štivičić i u režiji Alise Stojanović. Na riječkom festivalu beogradska kazališta uvijek su se s nestrpljenjem očekivala, ali to govori i o duhu ovoga grada u kojem živi dvadesetak različitih narodnih zajednica i koji je zaista uvijek s otvorenošću i simpatijom primao goste iz drugih krajeva. Riječki festival živi je primjer tog otvorenog srca. S umjetničke i kulturalne strane, kako kaže selektor Boko:

– Samog sebe ili bilo koje umjetničko djelo koje stvaramo moguće je sagledati tek u širem kontekstu, a upravo je to riječki Međunarodni festival malih scena radio (i) ove godine. Mislim da je to i razlog zašto, ne samo iz našeg istog ili sličnog govornog područja, kazališta tako rado sudjeluju na ovom festivalu i svake godine iznova slušamo koliko im takvo umjetničko okupljanje znači.

Na ovogodišnjem festivalu je “Hotel Zagorje”, prema romanu Ivane Bodrožić i u režiji Anice Tomić i Jelene Kovačić, dobio nagradu kao najbolja predstava i nagradu za režiju, dvije spomenute beogradske predstave dobile su ukupno šest nagrada, a “Sjećaš li se Doli Bel?” proglašena je najboljom po ocjeni publike. Naravno, presudno je važno da je u ovim teškim i neizvjesnim vremenima riječki kazališni festival ipak održan, ali najtananije srce te važnosti predstavlja činjenica da je u tih sedam dana u maju on nastavio najplemenitiju moguću misiju kako dobrog kazališta tako i susreta ljudi različitih kultura i geografija, što je na ovim našim prostorima više nego dragocjena pojava.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: