FEST – pola stoljeća slobodnog, otvorenog i angažiranog filma

Piše: Zoran Jovančević

Magično putovanje kroz filmske priče i slike, koje nesmanjenim intenzitetom traje do današnjeg vremena
FEST

Davne 1971. godine u kino sali Doma sindikata u Beogradu, projekcijom filma „M.A.S.H.“ Roberta Altmana zvanično je počeo „FEST“. Magično putovanje kroz festivalske filmske priče i slike, koje nesmanjenim intenzitetom traje do današnjeg vremena.

Godinu dana prije, u januaru 1970. godine, filmski kritičar dnevnog lista „Politika“ Milutin Čolić organizirao je reviju kvalitetnih repriznih filmova naslovljenu „Najbolji filmovi 69“. Nakon izuzetno dobrog odaziva publike Milan Vukos, potpredsjednik Skupštine grada Beograda, Čoliću je dao financijsku i drugu podršku da ova kulturna manifestacija preraste u međunarodni filmski festival.

Slobodan, otvoren, angažiran i kritički film

Iza toga je konstituiran Savjet festivala odgovoran za cjelokupnu organizaciju te filmske manifestacije. Sam koncept festivala od samog početka je onakav kakav je i dan danas, a to je „Festival festivala“, s programom sastavljenim od pobjednika i zapaženih sudionika prestižnih filmskih smotri neovisno za njihov filmski žanr, strogu geografsku lociranost ili filmski izraz. Osim toga, festival je dao sebi i zadatak da bude mjesto diskusije o gorućim pitanjima filmske umjetnosti.

Stoga je slogan odnosno moto festivala glasio „Hrabri novi svijet“, koji je dobio ime odnosno posuđen od literarnog djela Aldousa Huxleya Hrabri/Vrli novi svijet, pošto se tim naslovom htjelo da ukaže na slobodan, otvoren, angažiran i kritički film kakav prevladava na festivalu. Sama riječ FEST može predstavljati skraćenicu za festival, ali isto tako na njemačkom jeziku – koji je Milutin Čolić naučio u koncentracijskom logoru za vrijeme rata – može značiti stabilan, čvrst. Za najatraktivniji dio prikazanih filmova, umjetnički direktor odnosno selektor bio je upravo Milutin Čolić.

FEST
FEST 1971. Dom sindikata; Foto: Monografija Ivana Karla „Sanjati otvorenih očiju – 1971-2011“

Naravno, festival se održavao pod pokroviteljstvom predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. U geopolitičkom smislu FEST je jako zahvalno iskoristio blagodati tadašnje pozicije Jugoslavije te je predstavljao mjesto susreta blokovski podijeljenog svijeta, a isto tako i mjesto otvorenih svjetonazora gdje su hollywoodski studiji mogli prezentirati svoje filmove.

„Ti ideš na FEST!“ – Slogan festivala 1999, Foto: Monografija Ivana Karla „Sanjati otvorenih očiju – 1971-2011“

Filmovi su bili prikazivani u „Domu sindikata“ te u susjednom kinu „Kozara“. Samih programskih cjelina te 1971. godine bilo je nekoliko, ali naravno ne još toliko kao kasnijih godina, kada je FEST svojim obimom postao značajno veći. Tako su bile prisutne sljedeće filmske sekcije: „Pobednici svetskih festivala“, „Filmovi velikih reditelja i mladih stvaralaca“, specijalni ponoćni ciklus „Konfrontacije“, selekcija filmova za djecu „Filmska parada“, te „Počasni program“ koji je bio sačinjen od filmova koji nisu ušli u glavnu selekciju.

Dok je u Domu sindikata program i ujedno FEST otvorio pobjednik Cannes Film Festivala, spomenuti film „M.A.S.H.“ američkog redatelja Roberta Altmana, u susjednom kinu Kozara repertoar je otpočeo filmom „Strast“ Ingmara Bergmana. Iza toga su prikazivani ostali filmovi među kojima je itekako bilo kvalitetnih ostvarenja, a u najvećoj mjeri su pripadali trima sekcijama: „Pobednici svetskih festivala“, „Filmovi velikih reditelja i mladih stvaralaca“, te ciklusu „Konfrontacije“. Tako su prikazani „2001: Odiseja u svemiru“ Stanleya Kubricka, „I konje ubijaju, zar ne“ Sydneya Pollacka, „Sumrak bogova“ Luchinoa Viscontia, „Satyricon“ Federica Fellinia, „O jagodama i krvi“ Stuarta Hagmanna , „Ponoćni kauboj“ Johna Schlesingera, „Kota Zabriskie“ Michelangeloa Antonionia, „Zasjeda“ Živojina Pavlovića, „Woodstock“ Michaela Wadleigha, „Goli u sedlu“ Dennisa Hoppera, „Trijumf volje“ Leni Riefenstahl, „Istočni vjetar“ Jean-Luc Godarda, „Crne pantere“ Agnès Varda, „Mirni dani na Clichyju“ Jens Jørgen Thorsena te mnogi drugi.

U okviru festivala je također održan i simpozij „Film u socijalnim konfrontacijama“, koji je itekako korespondirao sa spomenutim filmskim programom „Konfrontacije“ selektora Dušana Makavejeva. Osim toga, Makavejev je s redateljem Lazarom Stojanovićem i uredio veoma značajnu publikaciju naslovljenu „Film i revolucija danas“, koja s pedeset radova tematizira odnosno problematizira stanje u svjetskoj filmskoj umjetnosti. Dana publikacija je itekako aktualna i u današnjem vremenu, pošto su njom elaborirane razne pojave prisutne u suvremenom globalnom filmu odnosno svijetu.

Filmovi, diskusije, ali i svjetski poznati gosti

Odliku visokokvalitetne selekcije nisu imali samo odabrani filmovi za festivalsko prikazivanje, odnosno oficijalne teme za filmske diskusije, već je to imao i treći segment koji se odnosio na goste festivala. Prisutni svjetski poznati gosti itekako su imali ekskluzivitet ne samo zbog njihovih umjetničkih dostignuća, već i zbog različitih političko-ekonomskih sustava država iz kojih su dolazili na FEST.

Tako su festival posjetili slavni sovjetski sineasti Mark Donskoj i Grigorij Čuhraj, američki glumci odnosno redatelji Peter Fonda i Dennis Hopper, glumice Liv Ullmann, Maria Schell, Sylvia Miles te Ljudmila Saveljeva, poljski redatelj Andrzej Wajda, američki redatelj Frank Capra, francuska redateljica Agnès Varda, te još neki. Spomenuti Frank Capra je i održao veoma sadržajan razgovor sa studentima na tadašnjoj Akademiji za film, pozorište i televiziju (sadašnjem Fakultetu dramskih umetnosti), a moderatori tog događanja su bili mladi filmski redatelji Lazar Stojanović, Jovan (Joca) Jovanović i Tomislav Gotovac.

Da bi televizijski gledatelji bili informirani o programu FEST-a, na Televiziji Beograd je Slobodan Novaković pokrenuo „Hronike Festa“. Osim toga, pod parolom „Film u narod“ dio filmova je bio prikazivan u domovima kulture, radnim organizacijama, tvornicama i selima. Tu vrstu općenarodnog filmskog opismenjavanja uredno je bilježio kamerom Mića Milošević, koji je u produkciji „Filmskih novosti“ snimio subjektivni dokumentarac o svemu što se događalo.

Predočeno krajnje egzaktno, na prvom FEST-u 1971. godine stvari su izgledale ovako: Prikazano je 65 filmova iz 20 različitih zemalja, bilo je akreditirano 200 novinara, od čega njih 45 stranih. Što se tiče samih posjetitelja, za devet dana projekcija filmova zabilježeno je prisustvo 105 000 gledatelja. Toliki odaziv zainteresiranog auditorija do tada nije uspjela ostvariti niti jedna kulturna manifestacija u Beogradu, što je značilo da je sama ideja festivala itekako ispunila sva očekivanja, kao i da su otklonjene sve sumnje u njegovu svrhu.

Većina bitnih svjetskih filmskih imena gosti FEST-a

Sljedećeg FEST-a 1972. godine koncept festivala je ostao isti, a jedino su se promijenili filmovi koji su prikazivani, te gosti koji su posjetili Beograd. Ipak, postojala je jedna mala razlika, a to je da za vrijeme festivala pojedini autori nisu samo prikazivali filmove, već su jedan i snimili. Riječ je o kratkometražnom omnibus filmu „I miss Sonia Henie“ („Nedostaje mi Sonia Henie“), koji danas s razlogom važi za kultni film. Autori spomenutog djela su bili Dušan Makavejev, Miloš Forman, Frederick Wiseman, Paul Morrissey, Buck Henry, Tinto Brass, Mladomir Puriša Đorđević, Bogdan Tirnanić i Karpo Aćimović Godina.

Tako su se redala sljedeća izdanja FEST-a, kao i gosti koji su ga posjećivali. Godine 1979. FEST je dobio  još jednu lokaciju, a to je Sava Centar, koji gledateljskim kapacitetom postaje najveće kino. Treba reći da su većina bitnih svjetskih filmskih imena bili gosti FEST-a, a to su Akira Kurosawa, Kirk Douglas, Francis Ford Coppola, Bernardo Bertolucci, Pier Paolo Pasolini, Jack Nicholson, Marcello Mastroianni, Franco Nero, Gina Lollobrigida, Paul Schrader, Paul Morrissey, Terry Jones, Robert De Niro, Wim Wenders, Carlos Saura, Anna Karina, Bob Rafelson, Liv Ullmann, Aki Kaurismäki, Ralph Fiennes, te mnogi, mnogi drugi.

Direktor Jugoslovenske kinoteke Radoslav Zelenović i Peter Bogdanovich na uručenju nagrade „Zlatni pečat“ 2012.; Foto: Festivalski bilten broj 5

Pojedini među njima koji su dolazili na FEST tada su i dobijali „Zlatni pečat“, a to je nagrada Jugoslovenske kinoteke ustanovljena 1995. godine, koju su ekskluzivno dobivale osobe za njihov doprinos cjelokupnoj filmskoj umjetnosti.

Slogani FEST-a imali su svrhu da populariziraju to jest zaintrigiraju potencijalnu publiku festivala. Primjeri efektnih slogana su „Da li si kadar za FEST?“, „Ti ideš na FEST!“, „OsFesti se!“, „Fest inteligencije“, „U kom si filmu?“,  te mnogi drugi.

Svaka priča o Beogradu je istovremeno i priča o FEST-u, a svaka priča o FEST-u je ujedno i priča o Beogradu: Robert De Niro je tako bio uvijek oduševljen gostoprimstvom i srdačnošću ljudi u Srbiji i na prostorima šire; Bernardo Bertolucci je 1980. godine bio impresioniran Sava Centrom konstatirajući: „Ogromna sala koja je zračila toplinu“; Michael Cimino bio je jako zadovoljan razgovorom sa studentima na Fakultetu dramskih umetnosti; Erland Josephson je rado posjećivao FEST više puta itekako; Bob Rafelson je kozmopolitiski konstatirao da se nije uspio adaptirati na Beograd, ali i da nije vidio jednog Beograđanina kojemu je to uspjelo; Wim Wenders je za Beograd 2006. godine konstatirao: „Beograd je zaista bijel (beo), čim smo mu putujući počeli prilaziti, odmah je bilo vidljivo sunce“.

FEST
Foto: Miloš Tešić/ATAImages

Što se tiče značajne veze između oskarovaca srpskog porijekla i FEST-a i Srbije, ona itekako postoji. Tako je FEST više puta posjetio Peter Bogdanovich, koji je jedna od rijetkih osoba u svijetu filmske umjetnosti koji se jednako kvalitetno snalazio i kao filmski kritičar i kao filmski autor. Drugi oskarovac je filmski glumac Karl Malden (pravog imena Mladen George Sekulovich), kojem je unutar Jugoslovenske kinoteke ustanovljen „Legat Karla Maldena“. Također se ispred same zgrade kinoteke u Uzun Mirkovoj ulici nalazi statua Karla Maldena, to jest replika jedne od njegovih igranih uloga. Treći oskarovac je filmski scenarist Steve Tesich (pravog imena Stojan Tešić), inače rodom iz Užica, svjetski poznat po scenarijima za tinejdžerske filmove „Četiri mangupa“ („Breaking Away“ je originalni naziv Oscarom nagrađenog filma), „Mangupi polažu maturu“, i još nekima. Posjetivši FEST 1982. godine razgovarajući s novinarima, Tešić je konstatirao da može pisati samo o istinama koje je sam proživio.

FEST
I Karl Malden nosi Covid zaštitnu masku – Statua glumca ispred Jugoslovenske kinoteke; Foto: Jugoslovenska kinoteka

Festival kao ogledalo društva

I političke promjene su bile vidljive na festivalu kao ogledalu društva. Tako 80-ih godina FEST dospijeva u svojevrsnu programsku krizu, a osobito se to događa krajem tog desetljeća. Iza toga ne biva održan dva puta – godine 1993. i 1994., pošto festival zbog ekonomskih sankcija nije mogao organizirati ikakav respektabilan filmski program. Poslije toga, 1997. godine FEST nakon nekoliko dana održavanja biva prekinut iz razloga policijske represije prema građanima Beograda koji su prosvjedovali zbog lažiranja rezultata političkih izbora, a nakon osam dana opet je nastavljen. Spomenutim prosvjedima građana očito je bio najavljen politički pad Slobodana Miloševića, do kojeg dolazi tri godine poslije toga.

U vezi ekonomskih, odnosno samih tehnoloških promjena gledatelja, one su vidljive i kroz fenomen takozvanih tapkaroša, to jest uličnih preprodavača kino ulaznica. Prije interneta oni su zarađivali novac preprodajom ulaznica ispred kina. U suvremnom dobu to je drukčije, te prodaju filmove, žargonom rečeno, skinute s interneta. Stoga komunikacija s njima danas izgleda otpriike ovako: „Imate nešto s FEST-a? Ima, koji ti dan programa treba?!“.

FEST
Sava Centar Velika sala – uobičajena posjećenost tokom FEST-a 2011.

Koliki je društveni značaj FEST-a, najbolje govori podatak da je o njemu napisano nekoliko knjiga: „Fest, odbrojavanje“ Milana Vlajčića, „Sav taj Fest“ Božidara Zečevića, „Sanjati otvorenih očiju – 1971-2011“ Ivana Karla i posljednja u nizu „FEST: Zaveštanje od četiri slova“ Une Čolić Banzić.

Sve u službi filmske umjetnosti

Kao i svaki festival, beogradski FEST je imao i ima svoje vrline i mane. Vrline su ono zbog čega su mu već godinama vjerni gledatelji, a to je da predstavlja spomenuti „festival festivala“. Za novinare su njegove vrline to da postoje posebne projekcije isključivo za pripadnike pressa (što u Hrvatskoj, na primjer, uopće ne postoji). Također, jedna od najpozitivnijih odlika je prisustvo komunikacije među novinarima različitih generacijskih pripadnosti i profesionalnih preferencija, što predstavlja izuzetno iskustveno bogatstvo. Osim toga, na FEST-u je sve u službi same filmske umjetnosti i ne robuje se diktatu takozvane celebrity kulture. I kada dolaze jako popularne filmske osobe, u centru svega i dalje je – filmska umjetnost.

Mane festivala su globalni fenomeni filma, i one se posljedično tome reflektiraju na male kinematografije. O problemima suvremenog svjetskog filma u prošlosti su dijelom govorili i sami gosti FEST-a – spomenuti Paul Schrader, kao i Michel Ciment – urednik uglednog francuskog filmskog časopisa „Positif“. Ukratko rečeno, konstatirano je sljedeće: Film je, pored cjelokupnog trošenog novca, paradoksalno, došao u značajno stanje siromaštva, pošto je u prošlosti paleta različitih zanimanja ljudi koji su se bavili filmom itekako bila šira. Također, značajniji utjecaj drugih sfera na stvaranje filmova takoreći i ne postoji, bila to filmologija, razne izvanfilmske umjetnosti te društvene i prirodne znanosti. Osim toga, više je nego uočljivo nepostojanje ozbiljnijih razgovora o filmu, kao i neprisustvo imperativa njegovanja vlastitog stava suvremenih autora o stvarnosti, kao i njihove najelementarnije dosljednosti u odabiru tema. Sve navedeno itekako dokazuje da društvo kao koherentno biće već dugo vremena, nažalost, uopće i ne postoji.

FEST

Značajan defekt filmske umjetnosti biva i to da nema ikakvog značajnijeg osvježavanja filmskog jezika, što iz razloga nesklonosti bilo kakvim poslovnim rizicima, što zbog nedostatka producentske imaginacije. Današnji producenti u velikoj mjeri dolaze iz poslovnih škola, te uslijed toga nedovoljno poznaju i vole film, a i prisustvo političke korektnosti, odnosno (auto)cenzure dovode do uniformnosti priča, te je zbog toga teže ostvariti slobodnije, odnosno avangardnije forme.

Ipak, postoji nada da će se u budućnosti stvari početi popravljati.

FEST je tako bio, i FEST će opet biti. Nadolazeće 2022. godine upravo će se dogodit njegovo jubilarno, 50. izdanje. Stoga čekamo nove filmove, slaveći Filmsku umjetnost u svoj ostvarivoj ljepoti i snazi!

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: