Fenomenalno mjesto, ali za neke

Piše: Dušan Cvetanović

Naravno, Aladrović je u svojim laudama Vladi propustio spomenuti čitav niz činjenica nakon kojih bi njegovi bajni rezultati bili svedeni na pravu mjeru, koja se može sažeti sintagmom "stabilno propadanje"
Josip Aladrović
Naslovna fotografija: Slavko Midzor/PIXSELL

Prošloga je tjedna HDZ-ov ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović, inače potpuno nepoznat široj javnosti po svojim stručnim ili ikakvim drugim dostignućima, ispalio rečenicu koja je pošteno razjarila domaću javnost. Hrvatska je, tvrdi ministar uzgojen u HDZ-ovom laboratoriju novih kadrova, fenomenalno mjesto za život! Aladrović smatra da ne priča u prazno i iz rukava vadi brojke koje, po njemu, nedvosmisleno upućuju na trijumf HDZ-ove politike. Prosječna plaća, diktira ministar u pero novinara, porasla je sa 6.700 kuna, koliko je iznosila prošle godine, na današnjih 7.170 kuna, ali tu nije kraj. Uvjerava nas da će biti još i bolje, pa bi prosječan hrvatski građanin početkom 2023. godine trebao uživati u prosječnoj plaći od 7.600 kuna. Nadalje, ministar je zacrtao rast mirovina od 10 posto, dosad su dogurali do tri posto, a razliku do famoznih 10 posto, citiramo ministra, svima je ionako jasno da će se doseći. Naravno da to nikome nije jasno, a sasvim sigurno ni samom ministru, ali dobro zvuči. Ubacio je u svoju računicu i nekakvu recikliranu najavu od 100.000 novih radnih mjesta i sve zapečatio objavom kako smo iz EU-a dobili nevjerojatnih šest milijardi eura zahvaljujući Nacionalnom planu oporavka i otpornosti.

Nevjerojatna lakoća i samouvjerenost kojom je ministar izrekao tvrdnje o fenomenalnom životu u Hrvatsku upućuju na sumnju da on zaista u to vjeruje. Širenje pozitivne energije i optimizma nikada nije bila disciplina u kojoj se političari nisu snalazili kao riba u vodi, no što je previše, previše je. Aladrović je u savladavanju discipline samohvale imao savršenog učitelja u vidu vlastitog šefa Andreja Plenkovića, koji je tehniku prikazivanja očajnih ekonomskih i demografskih politika kao uspjeha doveo do savršenstva. Naravno, Aladrović je u svojim laudama Vladi propustio spomenuti čitav niz činjenica nakon kojih bi njegovi bajni rezultati bili svedeni na pravu mjeru, koja se može sažeti sintagmom “stabilno propadanje”.

Kada je razlika između stvarnosti i propagande prevelika, tada je ta razlika uočljiva svakome građaninu i bez upotrebe kompliciranih ekonomskih procedura i dokaza. Tako su u slučaju Aladrovićevog hvalisanja prije ikakvih ekonomskih analitičara reagirali građani, sprdajući se na društvenim mrežama najavama rasta prosječne plaće, rasta mirovina, brojkama od 100.000 novozaposlenih. Hiljade i hiljade građana zbijalo je šale sa službenim podacima o prosječnoj plaći i rastu mirovina, svjesni realnosti u kojoj žive i iznosa koje primaju na tekuće račune svakoga mjeseca. Za stotine hiljada njih plaće i mirovine nisu ni blizu Vladinim prosjecima i ne postoji ministar koji ih može uvjeriti da se stvari kreću u pravom smjeru. Vladina propaganda prolazi samo kod onih kojima je, kao Aladroviću i političkoj eliti, život u Hrvatskoj fenomenalan. Kod ostalih, među koje se ubraja i 692.000 onih koji su primili mirovinu manju od 3.500 kuna, ministrove riječi mogu potaknuti samo prezriv osmijeh i izmamiti otrovan komentar na društvenim mrežama. Uz medije, koji su se uglavnom pretvorili u glasnogovornike Vlade u zamjenu za unosne angažmane i novac iz europskih fondova, društvene mreže postale su jedino mjesto gdje se može probiti sirov, nefiltriran stav građana.

A stav građana, zahvaljujući njihovom životnom iskustvu, u pravilu korespondira sa stvarnim stanjem, dok Aladrovićeve brojke imaju smisla samo u statističkim kolonama ministarstava čija mjerila uspješnosti Vladinih politika nemaju nikakve veze sa stvarnim životom. Tako ni najave o rastu prosječne plaće i mirovina ne utječu na stvarni život jer ne spominju stopu inflacije i povećanje cijena koje će izbrisati bilo kakva povećanja plaća. Aladrovićevo hvalisanje o povlačenju šest milijardi eura iz EU-a apsurdno je jer ne spominje da su slične iznose ostvarile i sve druge države članice Unije. Ako je Hrvatska povukla razmjerno više nego ostale države članice, to nije odraz sposobnosti Vlade, nego siromaštva zemlje. Ne spominje se ni da je Hrvatska na dnu svih mogućih europskih tablica životnog standarda i da smo iza svih usporedivih država srednje Europe.

Aladrovićeva Hrvatska kao fenomenalno mjesto za život postoji, ali samo za neke. Za političku vrhušku i vjerne sljedbenike i na njih prikačene državne gospodarstvenike ona je zaista raj na zemlji. Ali za više od 700.000 građana koji se prema metodologiji Eurostata nalaze u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti Hrvatska nije fenomenalno mjesto za život. Siguran sam da bi se svatko od njih mijenjao za životni standard u većini drugih država članica EU-a. Stotine hiljada radnika, uvjeren sam, mijenjalo bi domaće plaće za strane, a mnogi su to i učinili. Zaključno, Hrvatska neće biti fenomenalno mjesto za život dokle god kao zemlja ne osigura okvir da svatko može sam sebi, vlastitim radom i znanjem, stvoriti fenomenalne uvjete za život. Sve do tada Hrvatska će biti fenomenalno mjesto isključivo za političare, umrežene kvazipoduzetnike i kojekakav polusvijet koji vješto pliva u mutnoj vodi.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: