Euro bez rasprave

Piše: Dušan Cvetanović

Ulaskom u proceduru uvođenja eura bez neporecivih dokaza da to hrvatskom gospodarstvu donosi korist, samo se pojačava dojam da se radi o osobnom političkom projektu
Naslovna fotografija: Tomislav Miletić/PIXSELL

Plan hrvatske vlade da se od 1. januara 2023. oprostimo od vlastite valute i pošaljemo je u muzej zasad se odvija po planu. Blagoslov tom procesu dale su sve ključne domaće i europske institucije i mejnstrim mediji. Jedino što naizgled remeti taj dobro podmazani stroj je pokušaj prikupljanja dovoljnog broja potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se kuna kao službena valuta zaštitila ustavnim odredbama. Inicijatori referenduma “Zaštitimo hrvatsku kunu”, koji ovih dana diljem Hrvatske prikupljaju potrebne potpise, žele u Ustav unijeti odredbu prema kojoj bi se odluka o ukidanju kune kao službene valute mogla donijeti isključivo voljom građana izraženom putem referenduma. Da bi se o tome uopće odlučivalo na referendumu, organizatori će u 14 dana morati prikupiti minimalno 368.867 potpisa. Uspiju li, javna rasprava o uvođenju eura kao službene valute, koje do sada nije bilo, bit će prisilno otvorena.

Izostanak stvarne, poštene i stručne javne rasprave o ključnim pitanjima za državu i građane u Hrvatskoj nije nikakav izuzetak. Stav da su građani neupućeni, a stručnjaci mjerodavni, pogotovo ako podržavaju odluke vladajuće političke opcije, duboko je uvriježen u hrvatskom političkom sustavu, pa je identičan recept primijenjen i sada. Stav hrvatske vlade da je uvođenje eura ugovorna obveza samo je dio istine. Hrvatska se, kao i druge države članice Europske unije, uistinu obvezala da u određenom trenutku uvede euro, no trenutak uvođenja zajedničke valute ovisi jednako o sposobnosti država članica da ispune zadane kriterije kao i volji samih država članica da samostalno izaberu kada će se pridružiti.

Euro je trenutačno službena valuta u 19 od 27 država članica EU-a koje zajedno čine eurozonu, što se službeno naziva europodručje. Izvan eurozone uz Hrvatsku su ostale Švedska, Češka, Poljska, Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Gotovo sve nabrojane države ekonomski su jače od Hrvatske, a neke od njih su u odnosu na Hrvatsku pravi ekonomski divovi. Niti jedna od njih nije pokrenula postupak pridruživanja europodručju, a razlozi za to sigurno nisu sentimentalni. Vjerojatno je procjena njihovih monetarnih vlasti da bi u ovom trenutku odustajanje od vlastite valute i vlastite monetarne politike, kao ekonomske poluge, donijelo veću štetu od koristi.

Da bi se pridružile europodručju, države članice EU-a moraju ispuniti takozvane konvergencijske kriterije. Ti su obvezujući gospodarski i pravni uvjeti dogovoreni 1992. Ugovorom iz Mastrihta, pa se nazivaju i kriterijima iz Mastrihta. U Ugovoru nisu utvrđeni konkretni rokovi za pridruživanje europodručju, već države članice trebaju razviti vlastite strategije za ispunjavanje uvjeta za uvođenje eura.

Izostanak bilo kakve javne rasprave od početka baca sumnju da uvođenje eura u Hrvatskoj nije primarno ekonomski nego politički projekt Andreja Plenkovića, usko povezan s njegovim osobnim političkim ambicijama. Moguće je da uvođenje eura i uvođenje Hrvatske u šengenski granični režim Plenković vidi kao svoje ulaznice za najviše europske funkcije. Da je uvođenje eura isključivo ekonomsko pitanje, ne bi postojao niti jedan razlog da bude na dnevnom redu javnosti u ovom trenutku, mišljenje je mnogih. Hrvatska je ekonomski na samom europskom dnu, s brutalnim vanjskim dugom koji se samo u zadnje dvije godine povećao za 30 milijardi kuna. Po indeksu korupcije, među najgorima smo u Europi, korumpiraniji su samo Rumunji. Na takve sistemske nedostatke nadovezuju se i oni čisto ekonomski na koje upozoravaju brojni eminentni domaći ekonomisti koji tvrde: Hrvatska nije spremna. Pritom upozoravaju da je rast proizvodnosti rada u Hrvatskoj loš, da ne postoji konvergencija dohodaka onima iz eurozone, da hrvatsko gospodarstvo po svojoj strukturi nije ni slično onima u eurozoni. Također, argumenti o potpunoj eurizaciji Hrvatske paušalni su s obzirom na činjenicu da u ovom trenutku udio kunskih kredita u ukupnim kreditima iznosi oko 55 posto i ima tendenciju daljnjeg rasta. I argumenti o očekivanom rastu plaća na klimavim su nogama, ističu brojni ekonomisti, jer rast plaća nije vezan uz eurozonu, nego isključivo uz rast proizvodnosti rada.

Ulaskom u proceduru uvođenja eura bez neporecivih dokaza da to hrvatskom gospodarstvu donosi korist, a takvi dokazi u ovom trenutku ne postoje, samo se pojačava dojam da se radi o osobnom političkom projektu premijera. No ni to za Hrvatsku nije ništa novo i skandalozno, osobni interesi političkih prvaka oduvijek su ovdje bili zvijezda vodilja, pa ne iznenađuje što je tako i sada.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: