Razgovor s Tihomirom Campanellom, upravitelj Ekološke zadruge ESPP 

Dok domaće zakonodavstvo ne uspijeva riješiti problem stavljanja u funkciju zapuštenog poljoprivrednog zemljišta, evropsko zakonodavstvo po tom pitanju sasvim se jasno određuje i u našu praksu uvodi novi pojam područja od posebnog ekološkog interesa za koji propisuje kažnjavanje vlasnika zapuštenih poljoprivrednih površina. Što to znači za stanovništvo koje živi na području od posebne državne skrbi, gdje iz poznatih razloga, većinom leži zapušteno poljoprivredno zemljište razgovarali smo s predsjednikom Građansko-zadružne inicijative za održivi razvoj (udruge više zadruga održivo-razvojne i socijalno poduzetničke orijentacije) i upraviteljem Ekološke zadruge ESPP Tihomirom Campanellom koji je od 2003. godine redoviti član radne grupe za strategiju razvoja ekološke poljoprivrede u Republici Hrvatskoj pri Ministarstvu poljoprivrede.

Regulativa Evropske unije dosta je stroga i određena po pitanju zapuštenog poljoprivrednog zemljišta. Što će nam ona donijeti? 

Evropska unija ima regulativu za područja od posebnog ekološkog interesa kojom se zabranjuje zapuštanje poljoprivrednih površina na tim područjima. Zapuštanje dovodi do šumske sukcesije kojom se mijenja mikrobiološka struktura tla što za posljedicu ima nestajanje biološke raznolikosti zbog čega su ta područja od posebnog ekološkog interesa proglašena upravo takvima. Za zapušteno poljoprivredno zemljište, Evropska unija predviđa kažnjavanje ne samo vlasnika tog zemljišta, nego i države koje će morati za zapušteno poljoprivredno zemljište plaćati penale jer nisu osigurale uvjete za održavanje tog područja sukladno evropskoj regulativi i jer nisu stavile to zapušteno zemljište u funkciju, i to samo u funkciju ekološke poljoprivredne proizvodnje kao jedine dopuštene djelatnosti na području od posebnog ekološkog interesa, što zahtijeva posebnu revitalizaciju tla, njegovu obradu i zaštitu. Naime, poznato je da je Evropska unija zabranila konvencionalnu proizvodnju koja je zamijenjena integriranom poljoprivrednom proizvodnjom. Međutim, na prostoru od posebnog ekološkog interesa može se samo odvijati ekološka proizvodnja. S obzirom da su potrebna jako velika ulaganja u raščišćavanje i revitalizaciju zaraslih poljoprivrednih površina koje država nije u mogućnosti subvencionirati zbog ekonomske krize, smatram da je za očekivati da će država od 1. juna, kada uđemo pod vrlo stroge regulative Evropske unije, biti prisiljena kažnjavati vlasnike zapuštenih poljoprivrednih površina, bilo po poreznoj osnovi ili nekoj drugoj, ovisno o tome kako će se to pravno regulirati. Vlasnici tih zapuštenih poljoprivrednih površina koji neće moći plaćati poreze ili neće moći revitalizirati te površine, zbog obaveza prema državi ili po ovršnom postupku, najvjerojatnije će ostati bez tih površina, ukoliko se ne stvore sustavi za organiziranje domaćeg stanovništva u zadruge ili druge organizacione oblike pomoću kojih će oni revitalizirati zarasle površine i pokrenuti ekološku proizvodnju. Međutim, da bi se to postiglo potrebno je na neki način osigurati financijska sredstva, uvesti edukacijske programe za ekološku poljoprivredu, organizirati različite sustavi strojnih prstenova koji će bez nadoknade raščišćavati te zarasle terene, i naravno uz sve to neophodni su određeni subjekti koji će pomagati i izgrađivati zadružni sustav bez nadoknade, praktički na volonterskoj osnovi i konačno ga stavljati u funkciju ekološke proizvodnje.

Društveni problem

Koliko je takvih područja u Hrvatskoj?

Hrvatska ima 47 posto ukupnih poljoprivrednih površina obuhvaćenih NATUROM 2000 i evropskom direktivom za krškoje određuju okvir za kategorizaciju područja od posebnog ekološkog interesa. Neki eksperti tvrde da će na kraju takvih područja najvjerojatnije biti i do 58 posto od ukupnih poljoprivrednih površina kada se izvrše još neke kategorizacije i mjerenja. Računa se da se upravo na području od posebnog ekološkog interesa, bez obzira da li u državnom, ili u privatnom vlasništvu, nalazi oko 700.000 hektara zapuštenih poljoprivrednih površina koje će kao takve postati vrlo ozbiljan društveni problem. U područja od posebnog ekološkog interesa pripadaju nacionalni parkovi, parkovi prirode, područja zaštite prirode treće kategorije obuhvaćenih NATUROM 2000-te, što u prijevodu znači da području od posebnog ekološkog interesa pripada cijelo područje krša i drugih brdsko-planinskih krajeva gdje obitava biološka raznolikost, odnosno to su područja zapadne Slavonije, Moslavačke gore, preko Lonjskog polja, zatim Banija, Kordun, park prirode Žumberak, Lika i veći dio Dalmatinske zagore, pa sve do Dubrovnika.

To su upravo većim dijelom povratnička područja stradala ratom.

Istina, zato ta područja možemo slobodno nazvati područja od posebnog ekološkog i socijalnog interesa gdje nam se već sada javlja ozbiljan problem koji će vremenom samo još više  rasti: da su te neobrađene, zapuštene poljoprivredne površine u vlasništvu prognanih i raseljenih osoba srpske nacionalnosti, ili pak srpskih povratnika starije životne dobi koji zbog specifičnih socijalnih okolnosti te poljoprivredne površine ne mogu revitalizirati ni staviti u funkciju. Većinom to stanovništvo nije kreditno sposobno, a revitalizacija, na primjer 10 hektara zapuštenog zemljišta, ovisno o kakvom se terenu i o kakvom se stupnju zapuštenosti radi, košta oko 100.000 kuna. To su područja u kojima bi se morale provoditi tzv. poljoprivredne okolišne mjere koje se pretežno provode pomoću stoke, zašto se opet mora osigurati veliki niz uvjeta za smještaj i prehranu stoke, zatim poljoprivredni strojevi… i u konačnici revitalizacija zapuštenih poljoprivrednih površina velika je investicija, a banke ne priznaju troškove te revitalizacije kao vlastiti ulog u kreditnoj strukturi, jer se pretpostavlja da vlasnik ima zemljište koje je u funkciji.

Da li to znači da će vlasnici zapuštenih poljoprivrednih površina na području od posebnog ekološkog interesa biti kažnjavani po dva osnova?

Da, s jedne strane po općem zakonu o poljoprivredi koji propisuje nacionalno zakonodavstvo i s druge strane na osnovu evropske ekološke regulative vezano za zaštitu biološke raznolikosti.

Koliko plaća država, a koliko pojedinac?

Financijski iznosi kazni i penala za sada su nepoznati jer Evropska unije nije definirala koliko će oni iznositi. Pretpostavlja se da neće biti u pitanju mali iznosi, niti za vlasnike, niti za državu koja će to morati plaćati ako ne riješi ovaj problem. Koliko će iznositi visine tih sankcija, vidjet ćemo 1. juna,  ili najkasnije 2014. godine. 

Biti ili ne biti

Kako onda riješiti problem zapuštenih poljoprivrednih površina u područjima od posebnog ekološkog interesa koja obuhvaćaju područja pogođena ratom?

Problem je puno veći nego što se to na prvi mah čini, jer je u pitanju gospodarski i socijalno devastirano područje. Kada se još uzme u obzir i činjenica da se zaštita biološke raznolikosti ne provodi neaktivnim djelovanjem, nego upravo određenim sustavnim gospodarenjem tim područjima i pokretanjem gospodarskih aktivnosti koje zahtijevaju određena ulaganja koja država, kao ni vlasnici zapuštenih površina u ovom trenutku nemaju, dolazimo do ozbiljnog problema za opstanak tih krajeva. Međutim, nije sve tako crno. Evropa predviđa značajne poticaje za zaštitu biološke raznolikosti za proizvođače koji provode poljoprivredno okolišne mjere. Ukoliko bi se stvorio sustav za pokretanje i revitalizaciju tih poljoprivrednih površina i pokretanje gospodarskih aktivnosti, sukladno zakonu o ekološkoj poljoprivredi koja je jedinstvena na tim prostorima, bio bi to veliki poticaj ne samo za ekološku poljoprivredu, nego i za zaštitu biološke raznolikosti kao dodatak, a za te krajeve i za te ljude bio bi to veliki gospodarski motor za revitalizaciju, socijalnu obnovu cijelog prostora i pokretanje tzv. zelene reindustrijalizacije. Ali,  do toga prvo treba doći! S druge strane, ako se država našla u poziciji da bi mogla plaćati penale zbog zapuštenih poljoprivrednih površina, a sama nema financijskih sredstva za subvencioniranje, moglo bi se vrlo lako dogoditi da država taj problem riješi pomoću velikih investitora, što sasvim sigurno neće ići u korist domaćeg stanovništva. Velikim investitorima to će biti od velike koristi, jer kapitalno su dovoljno moćni da mogu investirati u strojeve za raščišćavanje terena i organiziranje ekološke proizvodnje, a zauzvrat će vrlo brzo dobiti povrat svojih investicija, i to u prvom redu, iz poticaja EU za provedbu tehnologija u funkciji zaštite biološke raznolikosti. Ako se problem bude rješavao preko velikih investitora, moglo bi se dogoditi da ono što može biti poluga ruralnog razvoja domicilnog stanovništva postane velika mana i pretvori to stanovništvo u jeftinu radnu snagu krupnom kapitalu i ljudima sa strane. Smatram da je sada ključni moment da se stvari pokrenu, jer pitanje je da li će taj ekološki bogat prostor biti stavljen u funkciju  krupnog kapitala koji će državu rasteretiti obaveza, ali na štetu srpskog stanovništva i njegovog opstanka. Ustvari, ovo je za srpske povratnike pitanje, biti ili ne biti.

Zadružni sustav

Ako ne krupni kapital, tko bi mogao biti nositelj ekološke proizvodnje na povratničkim područjima?

Mi možemo relativno brzo stvoriti javno-interesne razvojne subjekte kao osnovne elemente održivog razvojnog sektora koji bi djelovali u javnom i općem interesu generirajući učinke na ekološkom, socijalnom i gospodarskom planu. Ti javno-interesni-razvojni subjekti direktno bi surađivali i s institucijama Evropske unije, te sustavno i planski, kroz zaštitu biološke raznolikosti, mogli bi provoditi programe zaštite imovine stanovništva koje nije kreditno sposobno uključujući i srpsko stanovništvo u ratu pogođenim krajevima. Ekološka poljoprivreda upravo spada u taj vrlo zahtjevan, održivi razvojni sektor. Nacionalne države, na temelju međunarodno preuzetih obaveza, pogotovo u odnosu na preuzimanje regulativa Evropske unije, moraju stvoriti razvojni, zakonski okvir za stvaranje nezavisnih subjekata koji u suradnji s državom razvijaju razvojne djelatnosti i razvijaju ekološku poljoprivredu.  

Međutim, regulativa Republike Hrvatske još uvijek nije stvorila adekvatni zakonski okvir za te subjekte. Taj nam je zakonski okvir vrlo nužan ukoliko želimo domicilno stanovništvo lišiti obaveze plaćanja kazni po osnovi zapuštenih poljoprivrednih površina. Međutim, nije dovoljno samo revitalizirati zapuštene poljoprivredne površine već ih treba staviti u funkciju ekološke proizvodnje, kao jedine dozvoljene djelatnosti na području od posebnog ekološkog interesa. No čini se da s obzirom na sve trenutne poteškoće i neadekvatni zakonski okvir koji smo u Republici Hrvatskoj prije deset godina trebali početi izgrađivati, a ne da nismo, nego posljednjih godina nije postojalo niti sluha niti politike, niti struke, da se problem zapuštenog poljoprivrednog zemljišta počne rješavati. Također, nismo imali niti adekvatno educirane djelatnike javne uprave, a nismo uspjeli povezati niti nekoliko različitih problema koji su uzročno-posljedično vezani: s jedne strane uvijek se govorilo o problemu zapuštenog poljoprivrednog zemljišta kojeg se konstantno promatralo nezavisno od problema zaštite okoliša, kao i samog pitanja razvoja ekološke poljoprivrede, a sva tri pitanja razmatrala su se opet odvojeno od stvaranja zakonskog okvira za neprofitne razvojne subjekte kao nosioce razvoja te ekološke proizvodnje.

Kakve mogu biti posljedice?

Nažalost, posljedice mogu biti vrlo kobne kako za izbjeglo srpsko stanovništvo, tako i za povratnike koji su vlasnici zapuštenih poljoprivrednih površina. Vrlo lako se može dogoditi da dio tog stanovništva ostane bez zemlje. Time se onemogućuje održivi povratak i ostvaruje se etničko čišćenje na tim prostorima i danas. Nitko ovdje ne tvrdi da se to zapravo svjesno i namjerno radi, ali činjenica je da se ovom problemu nije adekvatno pristupalo i da politika nije sagledavala moguće kobne posljedice. Smatram da će se Hrvatska naći u situaciji da će se morati pravdati zašto je provodila evropsku regulativu na štetu određenih skupina i zašto nije na vrijeme stvarala okvir za rješavanje tog dugogodišnjeg, poznatog problema, a to je problem zapuštenih površina na brdsko-planinskim područjima, pogotovo na područjima od posebnog ekološkog interesa, jer se još tokom pretpristupne faze 2003. godine vrlo ozbiljno upozoravalo da se pripreme poljoprivredne okolišne mjere kao regulatorna obaveza svih poljoprivrednika. Kako će se to pravdati, i na koji način, to se još uvijek ne zna, ali to je vrlo ozbiljan problem. Rješavanju ovog problema pristupile su mnoge inicijative kroz zadružni sustav, ali bez adekvatnog zakonskog okvira, suočeni s brojnim administrativnim preprekama, bez sustavnog i planskog rada, tako da se čak ostavlja dojam da se radi o namjernom osporavanju tih subjekata. Nikoga ne želimo optuživati ali vrlo uskoro možemo očekivati da će se ovom problemu ozbiljno pristupiti i da će država prepoznati tzv. gospodarske javno interesne subjekte kao dio rješenja ovog problema. U suprotnom ovakve inicijative i ovakvi javno interesni subjekti morat će tražiti pomoć od različitih međunarodnih organizacija i probati ovaj problem rješavati drugim putem, jer Evropa je već počela Hrvatsku raspoznavati kao jedan novi fenomen u kome se ekološka poljoprivreda stavlja u direktnu funkciju zaštite ljudskih prava.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email