Pravo na dvojezičnost trebalo bi podrazumjevati upravo to što sama riječ kaže, no „pravo“ ne znači uvijek i da se ono može konzumirati, barem kada je u pitanju korištenje jezika nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jamči dvojezičnost, od pisma, obrazovanja do korištenja jezika i pisma u službenim dokumentima. Sve to lijepo zvuči i stoji u zakonu, ali je primjena nešto sasvim drugo. Primjerice, očekivali bismo da s talijanskim jezikom u Istri nema problema, međutim i tu problema ima. To je nedavno posvjedočio i zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin u intervjuu za P-portal: „U Istri ima problema s dvojezičnošću, u Rijeci i Liburniji je uporaba talijanskog jezika minimalna, samo u talijanskim školama, u medijima i nekim kulturnim ustanovama. Postigli smo mnogo, na primjer neki ne znaju da je u Puli dvojezičnost u nazivima ulica ukinuta 50-tih godina prošlog stoljeća i ponovno uvedena tek 90-tih, i da nazivi gradova i općina gdje u Istri povijesno žive Talijani nisu bili službeno dvojezični sve do 2006. godine. Mnoga prava koja mi imamo zahvaljujući statutima lokalne samouprave i dobrim međuetničkim odnosima, ostale manjine su uspjele postići u znatno manjoj mjeri…“.
I tu dolazimo do većeg problema, do primjene srpskog jezika. Primjer Vukovara najbolje oslikava stanje kada je u pitanju primjena i konzumiranje prava koje je propisano Ustavnim zakonom.
Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer, također u razgovoru za P-portal, istaknuo je kako unatoč propisanoj obvezi usklađivanja statuta jedinica samouprave s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, pojedine jedinice samouprave tu obvezu još nisu izvršile. Kako je rekao, kod pojedinih jedinica usklađivanje je izvršeno na neodgovarajući način tako da statuti sadrže samo opću odredbu o pravu na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma bez detaljne razrade ostvarivanja pojedinačnih prava kako je to propisano Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.
Prag od jedne trećine ipak previsok
Podaci Ureda pučke pravobraniteljice za ljudska prava kažu da je zakonski preduvjet za uvođenje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine, s obzirom da pripadnici pojedine manjine čine najmanje 1/3 stanovništva, ispunjen u 27 jedinica lokalne samouprave. Od toga se u 23 jedinice radi o srpskoj manjini, odnosno srpskom jeziku i pismu, a u po jednoj jedinici o talijanskoj, mađarskoj, češkoj i slovačkoj manjini, odnosno njihovim jezicima i pismima.
Jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima pripadnici manjine čine manje od trećine stanovništva samoinicijativno mogu statutom uvesti manjinske jezike u službenu uporabu. Tako je talijanski uveden u 20 jedinica
Prema mišljenju Odbora stručnjaka o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima iz 2020., kao Savjetodavnog odbora za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina iz 2021. godine, zakonski prag od najmanje trećine stanovništva je previsok, rekli su nam u Uredu pučke pravobraniteljice. To je tek djelomično ublaženo mogućnošću da jedinice lokalne i regionalne samouprave, u kojima pripadnici manjine čine manje od trećine stanovništva, samoinicijativno statutom uvedu manjinske jezike u službenu uporabu. Tako je talijanski uveden u 20 jedinica, mađarski u tri, češki u dvije, rusinski u jednu te srpski također (samo) u jednu JLS. Iako postoji znatan broj jedinica sa značajnim udjelom pripadnika manjina koje bi mogle uvesti manjinski jezik u službenu uporabu – u Glini je 27,46 %, a Ogulinu 17,72 % Srba, u općini Draž 24,58 % Mađara, u Grubišnom Polju 17,12 % Čeha, u Iloku je 13,82 % Slovaka.
Vukovar – kamen spoticanja
Najveći kamen spoticanja je korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru. Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer podsjeća da prema Popisu stanovništva iz 2011. godine pripadnici srpske nacionalne manjine u gradu Vukovaru čine trećinu ukupnog stanovništva, temeljem čega imaju pravo na službenu uporabu srpskoga jezika i ćiriličnog pisma. Ovo pravo ni tijekom 2021. godine nije regulirano sukladno zakonu s obrazloženjem kako se nisu stekli uvjeti za proširenje prava unatoč činjenici da je još 2. srpnja 2019. donesena Odluka Ustavnog suda, broj: U-II-1818/2016 o ocjeni suglasnosti s Ustavom i zakonom Statuta Grada Vukovara i Statutarne odluke o ostvarivanju ravnopravne službene uporabe jezika i pisma srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara. Tolnauer podsjeća da je vukovarsko Gradsko vijeće 26. listopada 2021. većinom glasova prihvatilo Zaključak prema kojem je dostignuti stupanj razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među građanima Vukovara pripadnicima hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine na razini koja omogućava suradnju i suživot, ali se nisu stvorili preduvjeti za proširenje opsega osiguranih individualnih prava te propisivanje kolektivnih prava pripadnicima srpske nacionalne manjine koji žive u Gradu Vukovaru i dopune Statutarne odluke kojom se pripadnicima srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara priznaju nova prava.
S druge strane, iz Ureda pučke pravobraniteljice podsjećaju da Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina daje mogućnost jedinicama da ne primijene sva predviđena prava, nego da manjinski jezik uvedu u službenu i ravnopravnu uporabu u vrlo uskom opsegu. No, mnoge jedinice ne provode niti ona prava na koje su se same obvezale. Uglavnom se radi o jedinicama u kojima je uveden srpski jezik i ćirilično pismo, no to je slučaj i sa slovačkim u Općini Punitovci. I dok je u Punitovcima, prema informacijama kojima raspolažemo, razlog neprimjene nezainteresiranost pripadnika slovačke manjine za ostvarenjem prava, kod srpskog jezika i ćirilice često se radi o stigmatizaciji.
„Nisu ispunjeni uvjeti“
Tako, primjerice, nisu postavljene latinično-ćirilične ploče s nazivima naseljenih mjesta u većini općina koje su statutima predvidjele ostvarivanje ovoga prava, pa ni u naseljima u kojima srpska zajednica čini i preko 90 % stanovništva. Osim toga, u gradu Vukovaru, u kojemu je prema popisu iz 2011. godine bilo 34,87% Srba, godinama nije provedeno uvođenje ćirilice u javni prostor već se nalog Ustavnog suda poštuje na način da se svake godine u listopadu provede rasprava o eventualnom proširenju uvođenja srpskog jezika i ćirilice, kažu nam iz Ureda pučke pravobraniteljice. No, svake godine donosi se zaključak kako nisu ispunjeni uvjeti za proširenje prava na dvojezičnost, pa se i dalje omogućava tek minimum koji jamči Zakon – dostava dvojezičnih materijala za sjednice Gradskog vijeća, izdavanje dvojezičnih javnih isprava te tiskanje dvojezičnih obrazaca, kao i služenje srpskim jezikom u postupcima pred javnim tijelima. Brojna druga prava, koja predviđa Zakon, i dalje se ne primjenjuju.
Dvojezičnost bez predstave
Ako se odmaknemo od srpskog jezika, praksa pokazuje da je moguće uvesti dvojezičnost a da se od toga ne prave političke predstave. Tako iz Ureda pučke pravobraniteljice kažu da se s obzirom na različit opseg uvedenih prava po jedinicama, situacija uveliko razlikuje: od učinkovite upotrebe talijanskog do samo usmene i simbolične pisane upotrebe ostalih jezika, koja se uglavnom svodi na dvojezične natpise na zgradama lokalne vlasti. Primjerice, Pula-Pola, u kojoj je (samo) 4,43% Talijana, u tom je smislu primjer dobre prakse, jer ima dvojezične natpise institucija i naziva ulica, gradski službenici koriste talijanski, dvojezični su službeni list i web stranica, a talijanski se može koristiti i u raspravama u Gradskom vijeću.
Uskraćivanje prava na dvojezičnost ispada da može biti odluka svakog lokalnog političara, ovisno o tome koliko su on ili ona spremni poštivati zakon i provesti ga u djelo. Ali politički oportunizam je jači i sasvim je svejedno je li riječ o srpskom, slovačkom, talijanskom ili nekom drugom jeziku.
Istovremeno podaci Ureda pučke pravobraniteljice ukazuju i na nesrazmjer ili strah u ostvarivanju prava na dokumente na jeziku nacionalne manjine. Prema Ustavnom zakonu pripadnici manjina imaju pravo i na osobne iskaznice na manjinskom jeziku i pismu pa je tako u 2020., primjerice, izdano 2.585 dvojezičnih iskaznica za pripadnike talijanske manjine, dok su za pripadnike srpske izdate tek 93 dvojezične osobne iskaznice.
U 2020. godini je izdano 2.585 dvojezičnih iskaznica za pripadnike talijanske manjine, dok su za pripadnike srpske izdate tek 93 dvojezične osobne iskaznice
Svi ovi podaci ukazuju kako se dvojezičnost daleko najviše koristi u pogledu talijanskog jezika, koji je i najprisutniji u javnoj domeni, a posebno je znakovito njegovo uvođenje u brojne jedinice koje nisu bile u zakonskoj obvezi uvesti ga u ravnopravnu i službenu upotrebu. Ostali jezici uvedeni su u znatno manjoj mjeri, a uvođenje srpskog jezika i ćirilice i dalje je otežano narušenim međunacionalnim odnosima i stigmatizacijom ćirilice, kažu u Uredu pučke pravobraniteljice.
S druge strane, u Savjetu za nacionalne manjine kažu da u 2021. godini nisu formalno zaprimili nijednu pritužbu da se na nekom području Republike Hrvatske ne primjenjuju propisi, odnosno da postoji uskrata ostvarenja predmetnog prava.
Kada se sve zbroji i oduzme, pravo je na papiru, a primjena je negdje u budućnosti. Dok god će se prava gledati isključivo kroz političku prizmu, ne možemo govoriti o slobodnoj primjeni onoga što jamči zakon. Inače je to samo slovo na papiru, svejedno kojim je jezikom ili pismom pisano, jer ga oni koji trebaju razumjeti – ne razumiju.
Ili kako poručuju iz Ureda pučke pravobraniteljice za ljudska prava: To sve govori kako je društvo potrebno educirati o bogatstvu raznolikosti, o vrijednostima pisama kao civilizacijskih dosega čovječanstva, što je isticao i Ustavni sud, kao i o jednakosti i nacionalnoj ravnopravnosti kao najvišim ustavnim vrednotama Republike Hrvatske.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
