Dva lica traume

Piše: Željka Kurjački, dipl. psiholog i psihoterapeut

Postoje dva načina na koja neki teški događaji koji nam se dese u životu mogu uticati na našu psihu. Erik Bern je to objasnio na primeru novčića. Zamislimo da je …

Postoje dva načina na koja neki teški događaji koji nam se dese u životu mogu uticati na našu psihu. Erik Bern je to objasnio na primeru novčića. Zamislimo da je svaki novčić jedan mali, svakodnevni događaj u životu čoveka. Ređajući ih jedan na drugi, mi dobijamo stub koji čini celokupnu psihu tog čoveka, sačinjenu od zbira događaja koji su mu se desili. Dva su načina na koja taj stubić može da padne, odnosno čovekov psihički život da se sruši. Ako samo jedan novčić stavimo značajno pomeren u stranu, bez obzira koliko su ostali novčići pre i posle njega pravilno postavljeni, stubić će pasti. Ili, ako svaki naredni novčić stavljamo samo malo pomerenog u stranu u odnosu na prethodni, ako su svi novčići pomereni u istu stranu, stubić će takođe pasti bez obzira na to što ne postoji nijedan očigledno nepravilno postavljen novčić. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) predstavlja prvi stub novčića. Kompleksna traumatska reakcija je drugi.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Koliko god da nas je život možda poštedeo bolnih događaja, ako poživimo dovoljno dugo imaćemo gubitke koji će nas pogoditi. Bićemo svedoci tuđim nesrećama, naši roditelji će umreti, neki prijatelji takođe, kako starimo telo će nam postajati slabije, doživećemo da vidimo stvari koje možda nismo želeli.  Iako nam ne izgleda tako kada se dešava, na većinu teških događaja u našem životu smo spremni. Gubici koje doživljavamo mogu nas ostaviti tužnima, razočaranima ili ljutima, ali naš mentalni sklop je spreman na takve događaje. Imamo kapacitete da se oporavimo, da vremenom prihvatimo gubitak i da nastavimo život. Drugim rečima, gubici koji nam se dešavaju ulaze u sliku sveta koju imamo. To su događaji za koje smo znali da će se kad tad desiti, događaji koji su „smeli“ da se dese iako ih nikako nismo želeli.

Ali, nažalost, ponekad se dogodi gubitak koji po svojoj silini i značenju prevazilazi našu sliku sopstvenog sveta. Nešto što znamo da se negde tamo nekome događa, ali znamo da se sigurno neće dogoditi baš nama, nam se ipak dogodilo. Nasilna smrt bliske osobe, smrt deteta, dijagnoza teške bolesti, silovanje, teška saobraćajna nesreća, gubitak ekstremiteta, traumatičan porođaj, iznenadni gubitak celokupne imovine, izdaja od strane nekoga kome smo bezuslovno verovali itd. predstavljaju događaje koji prevazilaze sliku sopstvenog sveta za većinu ljudi. To su događaji od kojih strahujemo, ali duboko u sebi ne verujemo da bi nam se zaista i mogli dogoditi. Kada se takvi događaji dese, mi osećamo da nemamo kapacitete da ih prevaziđemo, da nemamo snagu da se oporavimo. Osećamo da ne postoji način da prihvatimo i razumemo da je to zaista istina.

Traumatski događaj je događaj koji „ne sme da se dogodi“, iako se dogodio. U našoj svesti taj događaj se dogodio i nije se dogodio u isto vreme. Pošto prevazilazi naše trenutne kapacitete da ga prihvatimo, sva razmišljanja, sećanja i emocije vezane za taj događaj mi smeštamo u jedan izolovani balončić u našem umu, koji lebdi izvan svih drugih sećanja, razmišljanja i emocija koje imamo i sa njima nije ničim povezan. Kao virus sa kojim naše telo nije u stanju da se izbori, ali može da ga izoluje i spreči da se dalje širi.

Naravno, mi veoma dobro znamo da je taj strašan događaj ipak stvarnost. Svakog dana imamo nešto što nas podseti na to. I mi onda pokušavamo da taj događaj objasnimo terminima koje već znamo, pokušavamo da taj izdvojeni balončić ipak nekako uvučemo u svoj poznati svet. Ili da naučimo nove reči i da svoj svet proširimo tako da obuhvati i taj balončić.

Upravo iz tih naših nastojanja da traumatski događaj integrišemo u svoj sadašnji svet i nastaju simptomi PTSP-a. Pošto se dogodilo nešto što za naše trenutne kapacitete i snage, onako kako ih mi vidimo, još uvek ne sme da se dogodi, i naše shvatanje tog događaja je drugačije od bilo čega što je do sada trebalo da shvatimo (zato mnogi ljudi kada se suoče sa simptomima PTSP-a veruju da gube razum). Sećanja na obične, svakodnevne, netraumatske događaje su integrisana, uklopljena u ono što je bilo pre njih i ono što je došlo posle, znamo značenje koje ti događaji imaju za nas. Obična, netraumatska sećanja su „živa“, vremenom se menjaju, nesvesno ih nadopunjujemo novim detaljima, dajemo im nova značenja u skladu sa životnim iskustvima kroz koja smo u međuvremenu prošli. Za razliku od njih, traumatska sećanja su „zarobljena“ u balonu, ona su uvek potpuno jednaka (sve dok se ne integrišu, kada prestaju da budu traumatska i postaju samo obična, iako teška, sećanja). Traumatski događaj, pošto nije integrisan, uklopljen u našu životnu priču, mi ili ponovo proživljavamo kao da je sadašnja stvarnost (takozvani flešbekovi – iznenadni osećaj da se to upravo dešava, zatim ponavljajući snovi u kojima takođe imamo osećaj da se to dešava sada), ili se povlačimo (izbegavamo sećanja i podsetnike na taj događaj, imamo „rupe“ u pamćenju vezane za taj događaj, nemamo nikakve emocije u vezi sa tim, imamo iznenadne nalete emocija koje ne možemo da povežemo sa konkretnim događajem itd). Ono što se dešava je da mi širimo svoje poimanje sveta da obuhvati i taj događaj, ali je proces integracije toga veoma težak i povremeno je potrebno da se povučemo.

Kada su u pitanju reakcije na ovakve traumatske događaje, ljudi umeju da prepoznaju da su njihove fizičke i emocionalne reakcije posledica onoga što su preživeli. Većina psihologa i psihijatara takođe lako prepoznaje simptome PTSP-a kod ljudi sa kojima rade. Postoji tačan događaj, jedan trenutak, do koga je čovek bio jedna osoba i posle koga više nije isti i više ništa u njegovom životu nije isto.

Kompleksna traumatska reakcija

Međutim, mnogim ljudima je srušen njihov unutrašnji svet događajima kroz koje su prošli, a da ni oni, ni ljudi oko njih to ne prepoznaju. Deca koja su trpela ozbiljno zanemarivanje i zlostavljanje tokom detinjstva, žene koje su godinama živele u situaciji porodičnog nasilja, ljudi koji su bili u ratu, u logoru, ljudi koji su se dugo vremena borili sa teškom bolešću – oni nemaju jedan traumatski događaj koji im je srušio svet. Oni imaju niz događaja. Za njih ne postoji vreme pre i posle. Oni su, doslovno ili metaforično, odrastali tokom svoje traume i srasli su sa njom. Njihova ličnost se menjala postepeno i ni oni ni ljudi oko njih ne shvataju da osoba koja su oni danas nije deo njihove prirode već posledica okolnosti pod kojima su mesecima ili godinama živeli. Temperament deteta koje je bilo zanemarivano i zlostavljano nije temperament sa kojim se to dete rodilo. Žena koja je živela u nasilnom braku nije ista ona devojka koja je ušla u taj brak. Ali pošto se promena događa sporo, jedan po jedan nakrivljeni novčić, ni ljudi oko njih ni oni sami to ne primećuju.

Kako objašnjava autorka Džudit Herman, ljudi koji su dugo boravili u nasilnim situacijama nemaju osećaj da gube razum, kao što se to dešava ljudima koji pate od PTSP-a. Oni često nemaju sve te opisane simptome. Njihova patnja je tiha i duboko ukorenjena. Oni imaju osećaj da su izgubili sebe. Oni često izveštavaju da nemaju nikakav konkretan problem, ali nemaju volje za životom. Ne znaju šta žele, šta vole, šta je za njih vredno u životu, ne znaju ko su.

Pokušavajući da se izbore sa tim osećajem gubitka sopstvene ličnosti, oni ponekad postaju zavisnici od alkohola i narkotika i, ako se jave na lečenje, ta zavisnost postaje problem koji se leči. Kompleksna traumatska reakcija je možda najčešće neprepoznato i pogrešno dijagnostikovano stanje. Psihijatri i psiholozi ne prepoznaju kompleksnu traumu, što zbog nedostatka vremena, što zbog nedostatka znanja o tome, pa ljudi koji pate od toga završe lečeći se od pogrešnih ili nepotpunih dijagnoza. Alkoholizam, depresija, panični napadi, postpartalna depresija, generalizovani anksiozni poremećaj, fobije, ADHD itd. su dijagnoze koje se najčešće pogrešno postavljaju ljudima koji su preživeli dugotrajne patnje. Dijagnoze poremećaja ličnosti su vrlo česte pogrešno postavljene dijagnoze kod kompleksne traumatske reakcije jer osoba koja je dugo živela u nasilnom okruženju ima doživljaj da je „oduvek“ bila takva, a ljudi iz sadašnjeg okruženja je se možda samo takve sećaju (za razliku od PTSP-a koji se retko pogrešno dijagnostikuje kao poremećaj ličnosti. Ako se i napravi ovakva „greška“, to je uglavnom kako bi institucija odgovorna za nečiji preživljen stres izbegla odgovornost – jer poremećaj ličnosti bi bio nešto što je osoba već imala od ranije). Iza mnogih dijagnoza poremećaja ličnosti se kriju neprepoznate traume. Preplašene, snishodljive žene koje brane svoje zlostavljače nikada nisu iste one žene koje su bile pre toga.

Terapijski procesi kod ova dva vida traumatizacije se razlikuju. Kod PTSP-a terapija je usmerena na vraćanje kontrole nad svojim telesnim reakcijama, ublažavanje simptoma i relaksaciju, suočavanje sa traumatskim sećanjem, integracija sećanja i osmišljavanje značenja događaja. Kod kompleksne traumatske reakcije tretman je drugačiji. Ovde se naglasak ne stavlja na suočavanje sa traumatskim događajem iz prostog razloga što je takvih događaja previše. Ovde je naglasak na obnavljanju prekinutih odnosa sa sredinom (jer je u situaciji nasilja žrtva gotovo uvek izolovana), upoznavanje sopstvenih snaga i ponovno upoznavanje i izgradnju sopstvene ličnosti, sada u novom okruženju.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: