Duša Borova je u radu i ljudima

Piše: Dragana Zečević / P-portal.net

Vukovarska gradska četvrt Borovo naselje, koja se izdiže na samo četiri kilometra od centra grada, nekada je bila bogato i prosperitetno radničko naselje. U njemu su radnici nekadašnjeg Kombinata gume …

Vukovarska gradska četvrt Borovo naselje, koja se izdiže na samo četiri kilometra od centra grada, nekada je bila bogato i prosperitetno radničko naselje. U njemu su radnici nekadašnjeg Kombinata gume i obuće Borovo živeli američki san. Danas je to siromašna, zapuštena i besperspektivna sredina.

Sve je počelo 30-ih godina prošlog veka. Tada su nastajali fabrika i radničko naselje zahvaljujući češkom industrijalcu Tomašu Bati koji je 7. juna 1931. osnovao firmu Bata Borovo i počeo graditi radničko naselje. Kao iz zemlje, nicale su manje zgrade od neožbukane crvene cigle (dvodomke, trodomke, četverodomke i osmerodomke) u tzv. kolonijama. Naselje je bilo izgrađeno do 1938. godine. Nakon stradanja Tomaša Bate u avionskoj nesreći 1932., posao je preuzeo njegov brat Jan Antonin Bata, poznat kao “kralj cipela”.

Prvi direktor Batine fabrike bio je Toma Maksimović (1895-1958), rodom iz Brčkog. Maksimović je u periodu od 1936. do 1941. bio i predsednik Opštine Borovo, na čijem su katastarskom zemljištu izgrađeni Batina fabrika i radničko naselje na desnoj obali Dunava, uzvodno od Vukovara. Maksimović je bio i predsednik Srpskog privrednog društva Privrednik posle smrti osnivača Vladimira Matijevića.

Godine 1939. fabrika je imala 4.640 radnika. Velike razvojne planove, kao što je izgradnja tramvajske pruge do Borova i Dalja, odakle je bio najveći broj radnika, zaustavio je Drugi svetski rat. Nakon rata fabrika je nacionalizovana. Tada u Borovo naselje počinju da dolaze kolonisti iz pasivnih krajeva bivše SFRJ, ali i visokoobrazovani stručni kadar. U zlatnim godinama, krajem 1980-ih, kombinat Borovo zapošljavao je oko 23 hiljade radnika. Fabrika je godišnje proizvodila više od 20 miliona pari obuće i na hiljade tona autoguma i gumeno-tehničke robe, koju je plasirala na domaće i inostrano tržište. Ovaj obućarski div u bivšoj Jugoslaviji u svom vlasništvu imao je više od 620 prodavnica. To što nije uništio rat 1990-ih dokrajčeno je posle mirne reintegracije, u godinama nemara i nebrige za preduzeće u državnom vlasništvu.

Danas Borovo d.d. zapošljava svega 670 radnika. U proizvodnji gumene i kožne obuće zaposleno je oko 300 radnika, koji rade za minimalac od oko 2.500 kuna. Nakon što je priča o kašnjenju ionako mizernih plata dospela u medije i nakon reakcija nekih političkih stranaka, plate za februar radnicima u proizvodnji isplaćene su 31. marta, ali bez uplate doprinosa. Radnicima je rečeno da su plate osigurane iz hitne pozajmice koju je realizovala Uprava Borova. Takođe, iz Uprave su ranije izvestili da rade na ishođenju kredita HBOR-a. S obzirom na to da se bliži Uskrs, iz vukovarskog Karitasa pozvali su radnike u potrebi da preuzmu pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama. I dok vukovarski gradonačelnik Ivan Penava poručuje da se kombinat Borovo ne može voditi iz Zagreba, SDP proziva HDZ koji je na vlasti u Vukovarsko-sremskoj županiji. Ovaj ping-pong optužbi vladajućih i opozicije, pred skorašnje lokalne izbore, neće pomoći da Kombinat izađe iz krize, niti radnicima ove firme u državnom vlasništvu da za svoj rad idućeg meseca i na vreme dobiju zasluženu platu.

Milan Mrkalj

Nekada se u Borovo naselje dolazilo trbuhom za kruhom, a danas se ljudi iseljavaju iz istog razloga, u potrazi za poslom i boljim životom. U Borovo naselje iz Srbije se doselila i porodica Mrkalj, poreklom sa Banije. Naš sagovornik, 71-godišnji Milan Mrkalj, u Borovu naselju živi od 1950-ih godina. U kombinatu Borovo proveo je čitav radni vek, punih 40 godina. Danas sa suprugom Milkom živi u porodičnoj kući na obali Dunava, u Ulici Jana Bate.

Milanov otac Petar bio je Privrednikov pitomac, koji je kao bistar 12-godišnjak iz rodne Banije otišao u Beograd, gde je izučio kožarski zanat. S obzirom na to da nije mogao pronaći posao u struci, odlazi u centralnu Srbiju, gde se zaposlio kao rudar i radio sve do 1938., kada sa suprugom dolazi u Borovo naselje. Nakon pretnji likvidacijom ratne 1941. ponovno se seli u Srbiju, gde je proveo čitav Drugi svetski rat. U Srbiji se odmah posle rata, u naselju i rudarskom kompleksu Senjski Rudnik, rodio i naš sagovornik. Već s devet meseci života Milan se obreo na Baniji, gde je othranjen, a roditelje je upoznao tek 1949. u Borovu naselju. Porodica se 1950-ih seli u bivšu Dunavsku, danas Ulicu Jana Bate, koju ovdašnji žitelji zovu “Koreja”.

– Kolonije, koje liče na starijeg brata, Zlin u Češkoj, sagradio je Bata 1930-ih, a ovaj deo gde živim izgrađen je 1952. godine. Otuda i popularni naziv “Koreja”, po tadašnjem Korejskom ratu. Često u šali kažem da sam iz “centralne Koreje”. Imam i tu privilegiju jer živim na obali Dunava – priča Milan Mrkalj.

U kombinatu Borovo, gde je radio i njegov otac, proveo je radni vek. Zaposlio se 1964., po završetku srednje škole, a u penziju je otišao 2003. godine.

– Kombinat Borovo bio je uzor za čitavu bivšu Jugoslaviju. Mladi u današnjem vremenu nemaju izbora ni perspektive, za njih ovde više nema života. Nekada su ljudi u Borovo naselje dolazili da rade i da se školuju, stvaraju porodicu i grade egzistenciju. Kombinat Borovo je bio Jugoslavija u malom: preko 20 hiljada radnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Kada sam došao u ovu sredinu, bile su samo kolonije, a kasnije su izgrađeni soliteri, fabrika je kreditirala radnike da grade kuće. Danas je svaki treći stan prazan, što je tragedija. Ulaže se u infrastrukturu, ali nema radnih mesta. Od zidova se ne živi. Ljudima treba posao i sigurna egzistencija. Treba od nečega živeti, a ovde više tih uslova nema – smatra naš sagovornik.

Bivši radnici Borova pamte to zlatno doba po bezbrižnom životu i dobrim platama, koje su po sadašnjoj računici iznosile oko hiljadu evra, a isplaćivane su svakog 10. i 25. u mesecu. Naselje je imalo i bogat društveni život: kino, kulturno-umetničko društvo “Maksim Gorki”, olimpijski bazen, sportsku dvoranu, brojne sportske klubove i restorane.

– Postojali su svi uslovi za dobar i ispunjen život. Fudbal sam igrao skoro 20 godina, a sa folklorom proputovao pola Evrope. Nažalost, od lepog mesta, grada i bogate sredine danas nema ništa. Danas u fabrici Borovo radi tek nekoliko stotina ljudi. Gradimo zidove i fasade, a ljudi nam odlaze u beli svet – kaže ovaj penzioner.

U proizvodnji autoguma prošao je sve faze, od običnog radnika do rukovodioca.

– U kombinatu Borovo radnik je uz posao mogao da se doškoluje i napreduje. Danas govore da nema kvalifikovane radne snage, govori se o uvođenju dualnog obrazovanja, modela po kojem se obrazuju učenici u Nemačkoj i Švajcarskoj, a to smo mi ovde imali, po četiri sata nastave i prakse. Borovo je imalo izuzetno kvalitetan kadar. Svi su, bez obzira na stepen obrazovanja, morali proći sve faze rada. Nije bilo za sve mesta u administraciji, pa su ljudi sa završenom gimnazijom ili ekonomskom školom radili u proizvodnji. Ako se dokažu, mogli su napredovati. Danas se ljudi bave politikom da bi egzistirali, a politika je prečica do uspeha – ističe Mrkalj.

Kaže da danas živi skromno, kao što je živeo čitav svoj život. On i supruga su ostali sami. Sin je sa svojom porodicom otišao za poslom. U Ulici Jana Bate ima samo devet useljenih stanova, a 11 je prazno i porušeno.

– Teško je reći šta će danas-sutra biti. Znam da je ovo nekada bio centar sveta, a danas je zaostala, napuštena sredina. Na ovaj način, s ovakvim vođenjem politike na državnom nivou, mislim da nema perspektive – mišljenja je naš sagovornik.

Za razliku od porodice Mrkalj, čiju su istoriju obeležile seobe, čitav život Milenka Berarevića vezan je uz Borovo naselje. Tu je i rođen, 1951. godine, preko puta pekare Stjepanović u starim, crvenim zgradama.

Milenko Berarević

– Imao sam divno detinjstvo. Kao klinci leti smo hodali u crnim glotanim gaćicama i bosonogi. Po ceo dan smo trčali i igrali se, uglavnom fudbal, žmure i drugih igara koje su bile popularne u to vreme. Tu sam završio osnovnu školu, a zatim i Školu učenika u privredi. Izabrao sam elektrosmer, za zvanje kinooperatera – priseća se Berarević.

Kao kinooperater u Kinu Borovo radio je od 1972. do 1991. i u periodu od 1994. do 1999.

– S obzirom na broj stanovnika, Borovo naselje je imalo izuzetno veliku gledanost filmova, godišnje negde oko 150 hiljada gledalaca. To je tako bilo sve dok se nije pojavio video što je, po mom mišljenju, dovelo do kraha kinematografije. Kino je radilo, ali je to bila tuga i jad, desetak ljudi na projekciji. Posle toga je došao nesrećni rat, pa privatizacija. Jedno vreme radio sam i za novog vlasnika, ali sam odlučio otići jer nije bilo interesa publike za film. Nisam više imao volju da radim pred praznom salom. Otišao sam, snalazio se kako sam znao i, hvala Bogu, opstao. Živ sam i zdrav – priča ovaj novopečeni penzioner.

U blizini derutnog Radničkog doma, na čijem krovu raste drveće, bio je korzo. Letnja bašta sa 700 mesta, uvek dupke puna. Danas tek pokoji prolaznik, pognute glave. Glas mog sagovornika, s kojim sedim na klupi u obližnjem parku, nadjačava zlokobno kreštanje vrana.

U penziju je otišao u novembru prošle godine, s navršenih 65 godina života i priznatih 27,6 godina radnog staža. Prvu penziju dobio je u januaru ove godine. I supruga je u penziji. Od dve penzije pola ode na režije. Vukovar je, kaže, oduvek bio skup grad.

– Snalazimo se. Nismo gladni. Žao mi je mladih. Imao sam lepo detinjstvo i mladost. Polazeći od svog sina, žao mi je tih mladih ljudi koji nemaju posla. Hvala Bogu, moj sin je sada dobio posao, ali se pitate gde je perspektiva mladih. Čovek u dobi od 30 godina nema niti dana radnog staža! Nije istina da se ne može naći posao za te ljude, da im neko ponudi posao prihvatili bi ga oberučke, ne bi išli u inostranstvo. Pogledajte koliko praznih stanova ima. Zaposlite ih, dajte im stanove, da zasnuju porodicu, da nas ima što više, da se vide osmeh, sreća i zadovoljstvo. Nažalost, politika je uplela prste u sve. Od kombinata Borovo su živela i okolna sela. Ne može me niko uveriti da ono što je bilo nije valjalo. Kome je sada dobro? – pita se naš sagovornik.

U stanu u kojem živi od 1983. danas je zaštićeni najmoprimac jer novca za otkup nema.

– Onako kako sam živeo od 1965. do 1985. mislim da više niti ja niti bilo ko drugi neće živeti. A moglo bi se i danas lepo živeti. Ima pametnih ljudi. Samo treba dobre volje. Onda ne bi bilo nacionalizma i mržnje. Danas svaki drugi-treći prolaznik priča sam sa sobom. Ovo će uskoro biti grad staraca i izgubljenih duša – upozorava ovaj 66-godišnjak.

Nedavno je gradonačelnik Ivan Penava najavio obnovu Radničkog doma, kamo bi prema najavama moglo biti izmešteno vukovarsko veleučilište “Lavoslav Ružička”. Krajem februara otvoreno je i plivalište, na mestu nekadašnjeg bazena u Borovu naselju, srušenog u poslednjem ratu. Možda su to vesnici nekog novog vukovarskog proleća. Ako ga bude i ako bude ljudi.

– Drago mi je što će se obnavljati Radnički dom, ali neka se vlasti potrude da zaposle mlade ljude. Možete vi napraviti hiljadu cesta, ali ovaj grad više nema dušu. Vratite dušu tom gradu i ljudima, a onda može sve ostalo! – zaključuje Milenko Berarević.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: