Sa Đurom Radosavovićem, piscem i marketinškim stručnjakom, rođenim Podgoričaninom i naturalizovanim Beograđaninom, razgovaramo o rezultatima predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, predstojećim parlamentarnim izborima u istoj zemlji te o njegovom književnom radu.

Rođeni ste 1986, otkad ste svjesni sebe, na vlasti u Crnoj Gori je bio Milo Đukanović, do prije neki dan. Kako i iz te posve lične perspektive gledate na Đukanovićev izborni poraz u srazu sa Jakovom Milatovićem?

Već dugo u Crnoj Gori „2 i 2 nisu 4, nego koliko Milo kaže“. Od države je napravio svoj dvor, jer Đukanović nije vladao dugo, već predugo i apsolutistički. Dobro je što je pao i DPS jer to nije bila ni demokratska ni socijalistička partija, to je bila firma koja se bavila biznisom i ličnom zaradom, a ne interesima države i građana. Još bolje je što se konačno pojavio neko ko nije puka zamjena Đukanoviću, jer Jakov Milatović budi nadu da ipak Crna Gora konačno može da krene dalje, u bolje dane. Dan nakon izbora, Crna Gora nije nestala, ali konačno, država se više ne okreće oko Đukanovića kao oko sunca, Crna Gora okrenula se Zapadu. Vidjećemo da li će daleko dogurati.

Iz perspektive nekog ko se bavi marketingom, kako su vam djelovale poruke i kampanja s kojima je Đukanović pokušao da se održi na vlasti?

Zanimljivo je što je Đukanović na bilbordima imao ozbiljan izraz lica, a njegov slogan je bio „Nego ko?“. Izuzetno pretenciozna ideja da mu u Crnoj Gori nema ravnog. U prevodu, „država, to sam ja“. Taj slogan je dijelom nepošteno i naravno bez pitanja pozajmljen od Liberalnog saveza Crne Gore koji je devedesetih godina koristio poruku „Liberali, nego što!“. Ali kao i sve čega se dohvatio, uzeo je dobru ideju, ali je upropastio do kraja.
Kao kontra Đukanoviću, na bilbordima je Jakov Milatović bio nasmijan. Iz ugla advertajzinga, jasna je bila razlika između namrgođenog čovjeka koji kaže „Nego ko?“ i mladog nasmijanog ekonomiste koji kaže „Uspjećemo!“. Izbori su pokazali da građani žele uspjeh, a ne žele više Đukanovića koji ih prepada „srpskim svetom“, a obećava ulazak u EU. Da je htio, imao je vremena preko 30 godina da Crnu Goru uvede u EU.

Retrospektiva Đukanovićevih slogana je zanimljiva. Kad se pojavio, dobio je nadimak „Britva“. Zatim je imao slogane „Premijer pobjedničkog duha“, „Nikad sam, uvijek svoj“, „Takav nam treba“, a završio je sa sloganom „Nego ko?“. Ima tu strašne simbolike.

Kakve su vam prognoze za junske parlamentarne izbore?

Slijede pregovori oko konstituisanja vlasti na gradskom nivou u Podgorici i izbor gradonačelnice iz redova pokreta Evropa SAD, zatim slijedi inauguracija Jakova Milatovića za predsjednika krajem maja mjeseca, što znači da će vrlo malo vremena ostati za kampanju i parlamentarne izbore koji su zakazani za 11. jun.

Pretpostavljam da će Demokrate i URA ući u predizbornu koaliciju, a da će Evropa SAD ići samostalno jer su na talasu snage i popularnosti. Teško da će u novoj vladi biti mjesta za Đukanovićev DPS, jer su u padu i sa njima skoro niko ne želi da ima posla. Nema mnogo vremena ni da se ta partija reformiše ili da se dese potresi i prevrati. Ipak je to partija koja ima strukturu komunističke partije, što znači da ima vođu i da ne trpi pobunjenike u svojim redovima.

Stigla je demokratija u Crnu Goru, ali to znači da će koalirati i partije koje su se do juče pljuvale, tako da će biti potresa i mimikrije, ali makar neće biti dosadno i jednolično kao do sad.

Rođeni ste u Crnoj Gori, već nekoliko godina živite u Beogradu. Nije to tako rijetka pozicija, čak ni nakon osamostaljenja Crne Gore i pitanje dvojnog državljanstva za mnoge je mnogo više praktično nego političko pitanje. Mislite li da je moguće da se sa crnogorske strane omogući ta opcija?

Ako bi se olakšalo sticanje crnogorskog državljanstva, po mjestu očevog rođenja, izjašnjenju ili po đedovini koju neko posjeduje u Crnoj Gori, sigurno da bi makar 100.000 ljudi iz Beograda i Srbije imalo pravo na državljanstvo Crne Gore. Ko zna koliko još ljudi iz Hrvatske, BiH i Albanije bi imalo pravo na državljanstvo.

Pitanje državljanstva između Crne Gore i Srbije sporno je jer se crnogorska vlast trideset godina plašila priliva novih glasača, koji vrlo vjerovatno ne bi bili naklonjeni DPS-u. U procentima, potencijalnih 100.000 ljudi je ogroman broj ako uzmemo u obzir da pravo glasa u Crnoj Gori ima oko 500.000 ljudi. Upravo zato je dvojno državljanstvo u Crnoj Gori problem.

Zdravko Krivokapić, dok je bio premijer, pokušao je da to pitanje olabavi, da olakša sticanje državljanstva po uzoru na druge države, ali je ta inicijativa dočekana na nož. To pitanje sad već nije nešto o čemu može odluku da donese premijer ili predsjednik, već zavisi od pravila EU, ali sigurno da će se lakše naći kompromis sada kad nema Đukanovića i DPS-a, jer oni su sve dogovore unaprijed minirali jer im nije odgovaralo zbog izbornog inžinjeringa. Naravno da će Đukanovićev DPS svaki pomen promjene zakona o državljanstvu proglasiti za izdaju, okupaciju i prodaju države.

Jedan od frontova na kojima je Đukanović vodio „identitetsku bitka“ bila je i kultura. Postoji li, mislite li, u novoj vlasti svijest o potrebi promjene kulturne paradigme?

Đukanović nikad nije razumio kulturu, ali je shvatao da mu treba i da je važna poluga za vladanje. On je kupovao na kilo. Zato je kultura bila partijska igračka, kanal preko koga su se plasirale opskurne poruke o izgradnji nacionalnog identiteta. Umjesto da je brendirao državu i pružio umjetnicima mogućnost da stvaraju, sipao je novac u džepove nacionalista. Bila je to dvorska i umišljena kultura izuzetno isplativa za pojedince.

Kultura se i dalje potcjenjuje, ona je kusur u podjeli svake vlasti, ali vjerujem da će nova vlast tek u nekom sljedećem mandatu shvatiti važnost tog ministarstva i kanala komunikacije. Jer, ekonomija vrti biznis, ali kultura je temelj, a ako nije ta baza izlivena kako treba, u godinama koje slijede, svi će stubovi biti klimavi. Bojim se da u Crnoj Gori i nema dovoljno ljudi koji bi bili spremni da strateški u kulturi nešto mijenjaju. Potreban je restart, jer sve funkcioniše po principu „Dom kulture 1971. godine“. Vjerovatno će se kultura otaljavati, na žalost.

Naposljetku, već dugo nema vaše nove knjige, a nakon dva zapažena romana. Jeste li se potpuno posvetili marketingu , a književnost čeka ili se uskoro može očekivati neko novo štivo s vašim potpisom?

Slagao sam sam sebe nekoliko puta, čak i javno u TV emisijama obećao da ću završiti knjigu do kraja prošle godine. To se nije desilo. Ali i dalje sebe motivišem. Nije problem stvaralačka kriza, jer mi je posao da svakodnevno pišem. Pišem kolumne za nekoliko časopisa. Takođe, radim u advertajzing agenciji, posao mi je da stvaram brendove, kreiram kampanje, slogane, pišem govore i sve vrste tekstova. Dobar je to trening, zauzimanje raznih pozicija i stanovišta, ulazak u lik, ali krade vrijeme.

Svakodnevno zapisujem ideje, imam mnogo vinjeta i crtica, ali nadam se da ću ih nekad razviti u romane ili zbirke priča. Imam u glavi nekoliko gotovih knjiga, samo još da nađem vremena da ih napišem.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine