Prikazati život i rad Petra Kolendića, a uz povod 140. godišnjice od rođenja, u svim implikacijama koje se oko te biografije i djela odmah javljaju, nije lako. Za to bi nam trebala pogodna i jasna metafora. U tom smislu, slika koja bi najlakše mogla ilustrirati liniju koja je odredila znanstvenikov život – spoj srpsko-hrvatskih dinamika i književnosti – imala bi oblik heliksa, zavijenog poput navoja na vijku ili spiralne stepenice kojom se grafički prikazuje čovjekov DNK. Životopis, naučni rad, ali i političke ideje u slučaju ovog znanstvenika najviše nalikuju toj slici.
Petar Kolendić bio je književni povjesničar, Dubrovčanin, a dubrovačka književnost bit će njegova naučna i lična misija tokom čitavog života. Rođen pred kraj devetnaestog vijeka, u burno doba, Kolendić je od mladosti bio i pripadnik jedne neobične grupe nastale u Gradu u otprilike isto vrijeme – srbokatoličkog pokreta, o kojem smo ovdje već ranije pisali. Mladi bundžija zbog ovih je ideja izbačen i iz gimnazije, privatno polagao ispite, a nakon mature u Beču upisao prirodne znanosti. Izgleda da je za njegovo okretanje slavistici ključni utjecaj imao Milan Rešetar, i sam bečki doktorand, te jedna od magistralnih figura kako pokreta dubrovačkih Srba katolika, tako i studija naše književnosti i jezika. Enciklopedija Leksikografskog zavoda Kolendića danas uvrštava u hrvatske povjesničare, kako s obzirom na porijeklo, ali i tematiku rada: pored dubrovačke književnosti, polje njegovog proučavanja bit će i ostati i stara hrvatska književnost, kao i književna baština dalmatinskih i bosanskih franjevačkih samostana. Idejno, Kolendić se rano i gorljivo uključio u srbokatolički pokret zagovarajući ideju o Dubrovniku kao dijelu srpske kulture, u što će onda u kontinuitetu uvrstiti i dubrovačku književnost i jezik, te, tipičnom radikalnom gestom pripadnika ovoga danas marginaliziranog pokreta, „prisajediniti“ i čitavo dubrovačko kulturno nasljedstvo.
Dubrovnik u fokusu
Nošen tim sklopom ideja i stavova, neodvojivo od duboke svijesti o vrijednosti vlastite kulture i njenoga nasljedstva u specifičnim historijskim uvjetima i nesrećama koje su brisale ovim prostorom, Kolendićeva uvjerenja stajala su i u snažnoj sprezi s pozivom filologa kojem je na prvome mjestu posvećenje tekstu, odnosno odanost znanosti, otkrivanju i stremljenju ka napretku vlastitoga znanstvenog polja, bez obzira na ideološke ili nacionalne odabire. Otud će njegov rad biti dug, predan i temeljit. Pitanje autorstva rukopisa recimo, spada u jedan od najtežih poslova književnog historičara i filologa, a ovaj je povjesničar kroz izrazito zahtjevan i iscrpljujući rad po arhivima ostvario i postigao najvažnije za praktičara struke. Uspio je tako atribuirati autore mnogobrojnih starih rukopisa dubrovačke književnosti, u rasponu od klasičnih imena poput Menčetića, Bobaljevića, Skvadrovića, Đurđevića – među njima, kao krunom, i najvažnijeg, Marina Držića, do zaboravljenih i anonimnih ili malo znanih autora. Komparatističkom metodom i kao znalac renesansne i barokne književnosti tražio je izvore za dubrovačka djela i njihove strane uzore i modele, s naglaskom na trajni odnos ovoga jedinstvenog književnog korpusa naspram talijanskog književnog modela i utjecaja te moćne evropske kulture s kojom je Dubrovnik dijelio obalu istog mora.
Dubrovačka književnost i kulturna povijest u mnogobrojnim temama i pojavnostima ostale su Kolendićeva opsesija i specijalnost: bavio se poviješću pisma i štampanja knjiga u Dubrovačkoj republici (između kojih se izdvaja izuzetno intrigantan rad „Ćirilicom štampane knjige za dubrovačke katolike iz 16. veka“), kao i poviješću dubrovačke drame i dramskog teksta, a započeo je čak bio i jednu genealošku studiju o dubrovačkim građanima.
Svoj je istraživački i znanstveni posao profesor Kolendić uporno nastavljao i dok su se oko njega mijenjali sistemi i režimi, padala carstva, osnivale se države, bjesnili svjetski ratovi. Akademsku je karijeru počeo za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, nastavio je u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slavena, radeći i kao gimnazijski profesor, u velikoj južnoslavenskoj dijagonali od Šibenika i Sinja, preko Kotora, sve do Skoplja (na prijedlog Pavla Popovića), tu već kao sveučilišni profesor. Nakon preseljenja u Beograd između dva velika rata, tu će i ostati i dočekati okupaciju 1941., pod kojom je bio i zatočen u zloglasnom logoru na Banjici. Dočekat će oslobođenje 1945. i nastaviti raditi na Beogradskom univerzitetu u eri nove Jugoslavije, kada ubrzo postaje i redovni član SANU.
Drugačiji koncept pripadništva
U pogledu naučne metode, Kolendić je bio pozitivist, što je apsolutno važna činjenica, i to u dvostrukom smislu. Znanstveni pozitivizam filozofski je pravac koji se, u najkraćem, bazira na uvjerenju u ono što je isključivo naučno provjerljivo i koji stvarnim smatra samo mjerljive i dokazive stvari, bivajući zbog toga i smjer koji negira granice prirodnih i društvenih nauka. Jasno je zašto se takva metoda uklapala uz Kolendićevo marljivo i beskrajno strpljivo skupljanje i proučavanje što većeg broja starih tekstova tumačenih i sistematiziranih takozvanim načelom empirijske verifikacije tvrdnji, testovima i provjerama, na platformi dvije ključne opozicije pozitivizma: istinskog nasuprot lažnog (falsifikacije), te, u sintezi, znanstvenog protiv neznanstvenog. No, tu dolazimo do neočekivanog mjesta i momenta gdje je Kolendićev pozitivizam izuzetno značajan, dakle, upravo fascinantan u jednom drugom pogledu. Cirkularnom logikom, taj je filozofski i naučni izbor ključan i za sam razlog pisanja portreta ovoga znanstvenika, a u kontekstu našega portala i ove rubrike. Kao pozitivist, Kolendić ruši nesvjesne, automatske predodžbe i klišeje upravo o tome što je definicija ovoga čime se ovdje bavimo – nacionalnom pripadnosti, konkretno pripadnosti srpskom korpusu. To možemo odmah uvidjeti direktnim i neposrednim eksperimentom i primjerom. Ako bismo upitali čitaoca da trenutno odgovori da li u pripadnost tom korpusu automatski ide i ona vjerska, konfesionalna, konkretno – pripadnost pravoslavlju? Odgovor je naravno – da.
Dubrovački Srbi katolici, kao historijska činjenica, kao (ugašen) glas iz prošlosti, mijenjaju i tu postavku, po sebi samima i svome opredjeljenju. No, tu, kroz Kolendićev slučaj kao egzemplaran, nastaje i veliko „ali“. On i tu zadatost ruši i donosi nešto potpuno novo – dosad slabo ili nikako promišljen moment u našem nacionalnom i historijskom kompleksu. Naime, spomenuti pozitivizam čiji je sustav ideja i teoriju zastupao Kolendić, u svom filozofskom sistemu nema metafizičke komponente, što će reći ni religiozne, ni teološke. Dakle, Kolendić je i Srbin-katolik samo uvjetno. Svojim svjesnim izborom nacije pak, lišenog i konfesionalnog pripadništva u kojem se rodio, ali i neusvajanja pravoslavlja, kao elementa „imanentnog“ srpskoj naciji, on se, poput svega nekolicine drugih, svrstava u Srbe i u srpstvo isključivo kao nacionalni, dakle politički i historijski koncept, odvojen od vjere, što je tada zapravo potpuno revolucionaran koncept: biti dio nacije, birati naciju, ali ne i njenu većinsku konfesiju. Nažalost, odbijanje takvog koncepta i integracije takva izbora u suvremenu srpsku naciju, što je proces koji je vodila i izborila Srpska pravoslavna crkva, historijskom greškom bez presedana, kad je u Kraljevini SHS napokon izjednačena srpska nacija s pravoslavnom religijom – ali samo u odnosu na katolicizam (ne i islam, naravno) – sve to imalo je implikacije i posljedice koje su i danas jedva zamislive. Mogućnosti, odnosno neiskorišten potencijal razvitka te ideje, ostaje slijepa pjega formiranja moderne srpske nacije.
Otud je kasniji politički i ideološki okret ka ljevici kod Kolendića sasvim logičan, upravo dijalektički. No, njegov nacionalni izbor ostao je i tada isti kao i na početku, kad su ga u mladosti bacali iz gimnazije radi rasturanja vlastoručno pravljenog prosrpskog lista, sve do kraja njegovoga dugog života kad je kao emeritus beogradskog univerziteta primao nagrade i pratio odrastanje, razvoj i rad svoga nasljednika, sina, Antona Kolendića, također povjesničara, ali i političara i diplomata čiji život i karijera tek zaslužuju našu pažnju.
Akademik i historičar Petar Kolendić metafora je jednog ispunjenog života, akademske i naučne karijere, i u isto vrijeme jedne neostvarene ideje, novoizraslog drveta koje nije uspjelo da se razgrana. Zbog obje ove linije, naučne i identitetske, koje su označile njegov izuzetan životni put i znanstveni rad, Petru Kolendiću treba da damo zasluženo mjesto u velikoj i brojnoj, no nejednako predstavljenoj galeriji likova naše suvremene kulturne povijesti. Sada, ravno stotinu i četrdeset godina od njegova rođenja, možda je pravi trenutak da započnemo.
Ovaj tekst možete poslušati ovdje:
