Država prijeti oduzimanjem zemljišta

Piše: P-portal.net

Kada su, u doba Oluje, Srbi s Banije i Korduna napuštali svoja imanja, stoku, stogodišnji trud i muku svojih djedova i pradjedova, nisu ni slutili da jedina misao koja ih …

Kada su, u doba Oluje, Srbi s Banije i Korduna napuštali svoja imanja, stoku, stogodišnji trud i muku svojih djedova i pradjedova, nisu ni slutili da jedina misao koja ih je tješila, a to je da im nitko ne može oduzeti ono što je njihovo, visi o tankoj i krhkoj niti, koja, zahvaljujući složenom i bešćutnom činovničkom aparatu, polako ali sigurno – puca.

Na rodna ognjišta vratili su se uglavnom stari, djedovi i babe, čija su djeca i unuci ostali u Srbiji ili nekoj drugoj državi, poženili se, poudavali, završili škole, tu i tamo zaposlili, a starije su poslali da čuvaju djedovinu i da je, po mogućnosti, što prije i što bolje – prodaju. No godine prolaze, kupaca nema, staračka leđa nose sve veći teret, a već sada neki od njih nisu u stanju iscijepati i unijeti drva u kuću, a kamoli obrađivati njive i ubirati ljetinu.

Nećkaju se da presele svojoj djeci na teret, jer ni njima u tuđoj zemlji ne cvjetaju ruže, sve se nadaju da će naići kupac za imanje. Jedino što imaju, to je neotuđivo vlasništvo nad kućom i zemljom, koje je, uza sve tegobe, neimaštinu i neizvjesnost ipak nešto za čega se mogu čvrsto uhvatiti.

No, mnogi od onih koji se još nisu vratili, čije su kuće 1995. bile opljačkane do posljednjeg crijepa, bojlera i utičnice, gdje korov već osvaja nekadašnje tople kuhinje i dnevne boravke, a kroz njive se ne može od trnja i drače, ne mogu baš biti sigurni da će djedovina zauvijek ostati njihova. Iz neznanja ili nemara, nisu prijavili u Katastru mjesto boravka, i upravo na toj činjenici bešćutna administracija plete mrežu u koji će mnogi upasti.

Naime, gotovo polovina sve zemlje na Baniji, od prije Drugog svjetskog rata, u Katastru se vodi kao zemljišna zajednica određene katastarske općine. Prije desetak godina donesen je Zakon po kojemu je država pravni slijednik zemljišnih zajednica koje su sada upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske. Određen je i rok do kojega građani mogu pokrenuti postupak po posjedovnom listu kako bi im se priznalo vlasništvo, a on za par mjeseci istječe. Oni koji su u Srbiji, a nisu Katastar u Hrvatskoj obavijestili o novoj adresi, pozive da se očituju i upute dobivaju na adrese srušenih i napuštenih kuća. Kako se na vrijeme ne javljaju, čitav predmet bit će riješen bez njih. Rješenje o oduzimanju posjeda bit će izvješeno na oglasnoj ploči Katastra. Kad kad se jednom vrate, njihova kuća i zemlja bit će upisani na državu, jer su svi rokovi – istekli.

Mile Ratković iz Batinove Kose na Baniji, zasigurno je jedan od najboljih poznavatelja imovinsko-pravnih odnosa, kupnje i prodaje zemljišta, ali i problema s kojima se susreću povratnici. Ratković je niz godina bio vlasnik Društva za posredovanje nekretninama, koje je nedavno, zbog slabog poslovanja, morao ugasiti.

– Stotine ljudi mi se do sada obratilo da posredujem pri prodaji njihovih kuća i imanja, no, barem ovdje na Baniji, to je praktično nemoguće. Tržište zemljišta uglavnom ne funkcionira. Parcele su usitnjene, a vlasništvo nije uređeno, pa postupci da se omogući prodaja, traju godinama i uglavnom niti ne završavaju jer je odvjetnicima potrebno platiti uslugu, što ovdašnji ljudi ne mogu. Nadalje, mnogi još uvijek ne razlikuju Katastar i Zemljišnu knjigu, pa ako imaju posjedovni list, misle da je imanje njihovo. U sudskim spisima, stvar je uglavnom sasvim drugačija. Ovdje se može naći velike parcele odličnog zemljišta po smiješnoj cijeni od 1 kune po četvornom metru, ali razriješiti imovinsko pravni čvor, gotovo da je nemoguće, ili je vrlo sporo i dugotrajno, kaže Ratković.

Čitavu stvar dodatno otežava Zakon o legalizaciji, jer je nerijetko, trošak za legalizaciju veći od vrijednosti kuće. Ipak, najveći problem na ovim prostorima su nekadašnje zemljišne zajednice, čiju zemlju je naslijedila republika Hrvatska, pa sada ima primjera gdje je pola imanja u vlasništvu seljaka, a pola je vlasništvo države. Tragično je da vlasnici zemljišta o tome pojma nemaju.

Gotovo da nema sela na Baniji u kojemu se ne prodaju napuštene kuće i imanja, a samo uz prometnicu Glina – Vojnić na desetke je kuća na kojima piše “prodaje se”, uz naveden broj mobitela. Dublje, u raštrkanim selima, možda i najljepšeg dijela Hrvatske, nude se, u bescjenje na prodaju zapuštena imanja i korovom obrasla zemlja koja je stotinama godina uspješno othranjivala generacije. Prema svemu sudeći, posljednju od generacija, Oluja je oduvala u nepovrat. Dušanka Momić iz Donjeg Selišta kraj Gline sprema se na put kod sina u Novi Sad gdje planira prezimiti, pa će s proljeća opet natrag u svoju kuću na Baniji.

– Kako godine prolaze, sve mi je teže. Sin sa svojom kćerkom živi u nekoj baraci koja je zaostala od gradnje stambenog bloka u Novom Sadu. Ne radi nigdje. Još bi se on i vratio, ali unuka ne želi. Tamo se školuje i ne želi mijenjati mjesto boravka. Ja sam zadužena za čuvanje kuće na Baniji kako je ne bi pokrali, ali više ovdje sama ne mogu prezimiti. Razglasili smo da prodajemo kuću, ali kupaca nema, mada je prodajemo u bescjenje. Neposredno prije rata od nekih Slavonaca imala sam ponudu za imanje 300 tisuća njemačkih maraka, što je danas 150.000 eura. Danas bih sve dala pet puta jeftinije, ali nema interesenata. Ako netko i dođe, nudi par tisuća eura, što me vrijeđa i ponižava. Pa ovo je kvalitetno zidana kuća, uz nju su sve potrebne gospodarske zgrade, veliki voćnjak, vrt, nekoliko oranica i šuma. Kuća je na asfaltnoj cesti, priključeni su struja, voda i telefon. Kako da to prodam za 5-6 tisuća eura. Radije ću umrijeti ovdje – s gorčinom objašnjava Dušanka Momić.

 

Izvor: SNV, autor: Vladimir Jurišić


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: