Može li Republika Hrvatska steći pravo vlasništva dosjelošću na zemljištu kojeg ona nije vlasnik?
Odgovor je potvrdan. Zemljišta nekadašnjih kombinata, poljoprivrednih zadruga, te zemljišnih zajednica (gmajna) i sl. knjiženi su u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo u korist pravnih osoba koje već odavno ne postoje. Na primjer zadruge i sl.
Do 1990. godine pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću bile su regulirane bivšim Općim građanskim zakonikom (OGZ), a rok za stjecanje prava vlasništva iznosio je čak 40 godina. Da bi se steklo pravo vlasništva trebalo je, dakle, nekretninu posjedovati čak 40 godina. Bivši Savezni sud 4. 4. 1960. godine skratio je taj rok na 20 godina, pri čemu je posjed držatelja zemljišta morao imati neke pravne atribute kao što su: a) podobnost stvari da bude objekt prava vlasništva; b) sposobnost vlasnika da stekne pravo vlasništva; c) neprekinut posjed; d) kvalificiran posjed (zakonit, pošten, istinit) i e) protok vremena. Uvjeti su bili strogi jer se štitilo društveno vlasništvo. Danas to nije tako.
Prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od 1. 1. 1997. godine (čl. 159 st. 3) samostalni i pošteni posjednik nekretnine pravo vlasništva dosjelošću stječe njenim posjedovanjem kroz razdoblje od 20 godina ako je nekretnina knjižena kao društveno vlasništvo. To važi i za Republiku Hrvatsku. Spomenuta pravna stajališta iz paragrafa 1452 do 1477 bivšeg OGZ-a kao i stajališta bivšeg Saveznog suda nemaju više pravnu važnost.
Republika Hrvatska je donijela Zakon o poljoprivrednom zemljištu (N. N. 34/91) po kome država postaje nositelj vlasničkih prava nad poljoprivrednim zemljištem koje je upisano kao društveno vlasništvo i to prema čl. 3 spomenutog Zakona. Tako je bivše društveno vlasništvo na dan 13. 7. 1991. godine postalo državno zemljište uz opisane uvjete. Da ponovimo, to je sposobnost zemljišta da bude u pravnom prometu, podobnost stjecatelja, rok posjedovanja, neprekinut posjed.
Što je s pravima drugih građana koji na tom zemljištu imaju objekte, stečena prava kao na primjer pravo ispaše i neka druga prava koja su ranije stečena? Na to treba obratiti pažnju budući da je to važno u svakoj parnici koja se vodi u takvim sporovima. To pogotovo što je već donesena jedna presuda u korist Republike Hrvatske, a takvih će biti sve više. Posjed je faktično stanje i posjed ima osoba koja ima vlast na stvari, pri čemu se traži jasna manifestacija volje posjednika stvari da stvar drži kao svoju i za sebe kao svoje vlasništvo. Dakle, u takvom slučaju Republika Hrvatska morala bi imati držanje stvari (corpus) i volju da vlasništvo na nekretnini drži kao svoje (animus possidendi). To zapravo znači vlasnički posjed, odnosno samostalan posjed. Ovo bez obzira što je moguće da je Republika Hrvatska upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Ako toga nema, a to je bitna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, Republika Hrvatska ne može uspjeti u sporu jer tabularni posjed ne postoji.
U mogućem sudskom sporu treba poći od načina posjedovanja nekretnine kao i od toga o kojoj se nekretnini radi i uz koje kvalitete je posjedovana još u režimu društvenog vlasništva, pa onda i od činjenice da li je neka druga osoba stekla na nekretnini kakva prava prije nego što je Republika Hrvatska upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik prema čl. 3 Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Takvih primjera ima podosta. Svi oni koji imaju pravni interes s opisanog aspekta morali bi već sada krenuti putem njegova ostvarenja.
