Drugi pasoš – privilegija ili hendikep

Piše: Muharem Bazdulj

Skorašnji predsjednički izbori u Crnoj Gori skrenuli su pažnju na fenomen ljudi s dvojnim državljanstvima u politici. Zbog specifične situacije nakon raspada Jugoslavije, broj onih s višestrukim državljanstvima na ovim prostorima u opštoj populaciji je veliki, ali postavlja se pitanje treba li ta činjenica da ih hendikepira u njihovim političkim ambicijama

Dvojna državljnstva
Više od dokumenta (foto: Pixabay)

Kako se bližilo vrijeme isteka aktuelnog predsjedničkog mandata predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, činilo se da se pred Milojkom Spajićem otvaraju sva vrata i da će bez previše truda postati Đukanovićev nasljednik na predsjedničkoj poziciji. On i Jakov Milatović stekli su veliku popularnost tokom kratkotrajne vladavine pod premijerom Krivokapićem, pa su postali svojevrstan politički tandem. O njihovoj novoj političkoj opciji dugo se pričalo, a oni su bili stpljivi i službeno formirali Pokret „Evropa sad“ tačno na vrijeme kad su mnogi bili razočarani rezultatima „tridesetavgustovske koalicije“ koja je pobijedila DPS 2020, ali ni DPS-ovska nepočinstva još nisu zaboravljena. Interno su odlučili da Milatovića kandiduju za gradonačelnika Podgorice, a Spajića za predsjednika. Na gradskim izborima osvojili su većinu i sve je bilo spremno da se Milatović inauguriše za gradonačelnika, a sve ankete su ukazivale na to da Spajić pobjeđuje na predsjedničkim. Dok se nije pojavilo pitanje Spajićevog dvojnog državljanstva…

Neke novine i portali počeli su pisati o Spajićevom srpskom državljanstvu i prebivalištu u Beogradu. On se isprva nije snašao demantujući lako provjerljive informacije. Kad se vidjelo da „ako laže koza, ne laže rog“, Spajić je najprije odjavio prebivalište u Beogradu, a zatim tražio čak i ispis iz srpskog državljanstva. Ipak, Državna izborna komisija odbila je njegovu kandidaturu, ne formalno zbog dvojnog državljanstva, nego zbog službenog prebivališta u Srbiji pošto po Ustavu Crne Gore i Zakonu o izboru predsjednika, na tu funkciju može biti biran crnogorski državljanin koji ima prebivalište u Crnoj Gori najmanje deset godina u posljednjih petnaest. Otud je Andrija Mandić, kandidat Demokratskog fronta, otvoreno priznao da ima i srpsko državljanstvo, ali da nikada nije imao prebivalište u Srbiji, pa je njegova kandidatura prihvaćena. „Evropa sad“ je morala da se pregrupiše, pa je (ne)suđeni gradonačelnik Podgorice Jakov Milatović sada kandidat za predsjednika. Ta priča o predsjedničkim izborima u Crnoj Gori je zanimljiva, ali ovdje nije (glavna) tema. Ovdje je tema dvojno državljanstvo u politici. Zanimljiva je stoga koincidencija da je praktično u isto vrijeme kad je u Crnoj Gori buknuo „slučaj Spajić“, u srpskim medijima takođe ponovo podgrijana priča o dvojnim državljanstvima političara. U fokusu su dvojica opozicionih političkih lidera: Miloš Jovanović, predsjednik Demokratske stranke Srbije, te Zdravko Ponoš, recentni kandidat za predsjednika Srbije, nekadašnji funkcioner Narodne stranke Vuka Jeremića, te aktuelni predsjednik Pokreta SRCE (skraćenica od Srbija Centar).

Milojko Spajić (foto: Vikipedija)

Miloš Jovanović je studirao u Francuskoj, tamo je upoznao Francuskinju i s njom zasnovao porodicu. Prema tamošnjim zakonima, stekao je državljanstvo Republike Francuske. Pošto je Jovanovićeva pozicija spram pitanja Kosova „snažno patriotska“, tabloidi često sumnjiče njegov patriotizam upravo zbog francuskog državljanstva. Kako slučaj zna da udesi, međutim, istovremeno je na visokoj funkciji direktora Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu unutar Ministarstva spoljnih poslova Srbije Arno Gujon. On je kao neki Jovanovićev odraz u ogledalu po ovom pitanju. Po rođenju francuski državljanin, Gujon je došao u Srbiji gdje je oženio Srpkinju, osnovao porodicu i po ovdašnjim zakonima stekao državljanstvo Republike Srbije. I Gujon pokazuju jaku emociju po pitanju Kosova i Metohije, stekao je određenu javnu vidljivost i popularnost upravo organizujući humanitarne akcije za Srbe na Kosovu i Metohiji.

U vrijeme kampanje na prošlim predsjedničkim izborima u Srbiji, pojedini mediji su pisali kako Zdravko Ponoš „više voli hrvatsku putovnicu, nego srpski pasoš“. Pošto je Ponoš rođen u blizini Knina, on se u tom smislu ne razlikuje od stotina hiljada drugih Srba koji su rođeni na području Hrvatske, a danas tamo ne žive. Ponoševi kritičari stoga nisu toliko insistirali na samoj činjenici njegovog posjedovanja državljanstva jer bi time implicitno kritikovali i brojne druge državljane Srbije, nego je potencirano to da on radije putuje s putnom ispravom Hrvatske, nego sa putnom ispravom Srbije, a da je to licemjerno za čovjeka koji se službeno kandidovao za predsjednika Srbije.

Dvojna državljanstva
Zdravko Ponoš (foto: Miloš Tešić/ATAImages/PIXSELL)

 

Ponoš nije izabran, pa nije morao da govori kako mu ne pada na pamet da kao predsjednik Srbije putuje s hrvatskom putovnicom. Uostalom, ko zna, možda bi kao predsjednik Srbije tražio i ispis iz hrvatskog državljanstva. Postoji, međutim, i presedan gdje je poznato da predsjednik jedne države koristi pasoš druge. Milorad Dodik je u vrijeme dok je bio član Predsjedništva BiH više puta izjavljivao kako na putovanjima koristi pasoš Republike Srbije.

Osim u sferi politike, o dvojnim državljanstvima se najčešće priča u kontekstu sporta, kad neki sportaš treba da izabere reprezentaciju za koju nastupa. Takozvano sportsko državljanstvo u pravilu može da se mijenja samo jednom.

Rijetki su slučajevi da su isti ljudi bili viđeniji političari u više država čiji su državljani bili, ali neki slučajevi ipak postoje, mada baš i ne na najvišem nivou. Vladimir Pavičević je, primjera radi, bio poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije (2014 – 2016). Onda se preselio u Podgoricu i tamo uskoro bio izabran za predsjednika Crnogorske stranke. Željana Zovko je bila šefica kabineta Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH, pa je bila bh. ambasadorka u Italiji, da bi danas bila članica Evropskog parlamenta iz Hrvatske. Adam Šukalo je najprije bio poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a danas je poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Nedavno preminuli Muamer Zukorlić bio je poslanik i potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srbije, a u javnosti je bilo glasina da ima ambiciju da se kandiduje za člana predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda jer je imao i bh. državljanstvo. Njegova prerana smrt sprečila je da se ta kandidatura eventualno ostvari.

Naposljetku, za razliku od ovih primjera „regionalnih“ dvojnih državljanstava, postoje primjeri da su na visokim ili najvišim funkcijama postjugoslovenskih zemalja bili dvojni državljani čija se „dupla lojalnost“ protezala do preko okeana.  Počelo je još ranih devedesetih, u vrijeme kad u Bosni i Hercegovini, te Hrvatskoj bjesni rat, a tadašnja SR Jugoslavija je pod neviđenim sankcijama. Tragajući za najboljim rješenjem da se SR Jugoslavija vrati u međunarodni poredak, sredinom 1992. prvi predsjednik ove države, Dobrica Ćosić, za prvog premijera postavlja Milana Panića, američkog državljanina srpskog porijekla. Pisalo se tada da je kao Amerikanac dobio dozvolu vlasti SAD-a za ovaj angažman, ali ne i koliko je to u skladu sa zakonima SR Jugoslavije. Krajem iste te 1992, Milan Panić odlučuje da se suprostavi Slobodanu Miloševiću kao kandidat za predsjednika Srbije. Mada je osvojio respektabilnih 32 posto glasova, to nije bilo dovoljno da se nadvlada Milošević. Nekoliko godina kasnije, pred sam kraj rata u Bosni i Hercegovini, ministar vanjskih poslova BiH, postaje Muhamed Šaćirbej, odnosno Muhamed Šaćirbegović, američki državljanin, sin mladomuslimanskih saboraca Alije Izetbegovića, Nedžiba i Azize, koji su tridesetak godina ranije emigrirali u SAD. Šaćirbegović je još ranije bio postavljen za bh. ambasadora u UN-u. Dio sarajevske javnosti i danas mu po zlu pamti činjenicu da je on prvi zvaničnik bosanskohercegovačkih vlasti koji je svojim potpisom prihvatio da predstavnici bosanskih Srba „nastupaju“ pod imenom Republika Srpska.

Dvojna državljanstva
Milan Panić (foto: Vikipedija)

Naposljetku, ravno dvije decenije nakon što je sarajevsku diplomatiju predvodio američki državljanin, Hrvatski sabor je za premijera Republike Hrvatske izabrao (i) kanadskog državljanina Tihomira Oreškovića. On i Šaćirbej dijele najmanje dvije sličnosti: njihove političke avanture u (pra)domovinama su trajale kratko, a javnost ih je zapamtila i po dosta oskudnom poznavanju maternjeg jezika.

Dvojna državljanstva
Tihomir Orešković (foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL)

U doba postojanja velike (SFR) Jugoslavije, često se pričalo da predsjednik Josip Broz Tito ima dvojnika koji se pojavljuje u njegovo ime kad su neke rizične situacije. O tom istom Titu i njegovom porijeklu pričale su se i još uvijek pričaju različite priče i legende, ali mada je živio i radio, pa se mogao i naturalizovati, kako se to kaže, u više zemalja, poslije utemeljenja druge Jugoslavije, nikome nije ni padalo na pamet da bilo on, bilo neki drugi visoki jugoslovenski funkcioner, ima državljanstvo neke druge zemlje. Danas političari više nemaju dvojnike, čak ni u tabloidnim fantazijama, no neka druga vrsta „dvojnosti“ je očito snažno prisutna. Različite države imaju različite politike spram dvojnih državljanstava i to je u teoriji sve legitimno, ali bilo bi dobro da isti kriterijum važi za sve. Ako ništa drugo, stvar bi trebala biti transparentna, da li neki državni funkcioner ima državljanstvo neke druge države, ne bi trebala biti tema „istraživačkog novinarstva“, nego opštepoznata stvar.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: