Protekli se tjedan navršilo 30 godina kako sam stigao iz Argentine. Da, trideset sam godina među vama. Tu sam obljetnicu poželio „proslaviti“ meni važnim potezom: dao sam glas listi SDSS-a i prof. Dejanu Joviću. Zašto? Odgovorit ću riječima Dejana Jovića iz intervjua kojeg sam vodio s njime: „Iz osjećaja dužnosti kojeg imam prema ljudima do kojih mi je stalo. Dužnost je u našoj zemlji zaboravljena riječ.”

Naime, glavno pitanje kampanje liste SDSS-a: „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” nije bilo upućeno njima, kandidatima, oni to znaju, nego široj hrvatskoj javnosti, dakle i meni, kao i Europi, za koju, reče Jović, „imamo dojam da ne zna, da ignorira ili da čak i ne želi znati”.
Eto, ja želim znati. Zato i navodim svoju e-mail adresu ispod kolumne, da mi se kaže, da mi se to napiše.

Često me pitaju žalim li što sam uopće došao iz Argentine. Ne, ne žalim. Ne mogu pojmiti svoj život, sada više ne mogu nikako osim u suživotu sa svima oko sebe, u prvom redu sa Srbima. Taj suživot tjera na stalna propitkivanja, na stalnu refleksiju o tome tko sam i kakav sam. Kako me je nedavno na festivalu VRISAK u Rijeci pitao Vojo Šiljak: Je li lakše ili bolje biti Argentincem ili biti Hrvatom? Mora se znati biti jedno i drugo, istodobno.

Ponovimo gradivo: ponuđeno mi je bilo položiti prve redovničke zavjete te odmah nastaviti studij filozofije i teologije u Argentini (početkom 1989.) ili ih dati tako da mi redovnički poglavar bude onaj iz zadarske-dalmatinske provincije svetog Jeronima pa, kako se i dogodilo, studij nastaviti u Hrvatskoj (kamo sam se preselio u svibnju 1989.).

Ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, zadržao sam opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku. Ta dinamika od mene traži i da se poistovjetim sa obespravljenima, a među njima vidim i moje sugrađane Srbe

Da sam rekao Ne, hvala, želim biti član te i te franjevačke provincije u Argentini, tko zna, možda bih danas ipak bio svećenik, zaposlen među Indijancima i argentinskom sirotinjom, povremeno angažiran i među tamošnjim Hrvatima, ne samo koncentriranima u Buenos Airesu već i razbacanim po cijeloj Argentini. Ali ja sam rekao U redu, idem u Europu, u Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku.
Tako sam se opredijelio: da i suštinski, isključivo svojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno ako baš želite, postanem Hrvatom, a ne samo zato što su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi. Ali – ovo želim jako istaknuti – to ne znači da sam ikada prestao biti i Argentincem.
Naime, ja savršeno dobro funkcioniram kao osoba podvojenog ili višestrukog identiteta, što je meni jako milo i komotno, ali što mi stvara poteškoće jer me mnogi ljudi ne razumiju smatrajući da sam ekscentrik, svojeglav, štoviše, da sam kontroverzna ili konfliktna osoba. Ne, ne i ne, ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, ja sam zadržao opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku. Ta dinamika od mene traži da se poistovjetim s obespravljenima, a među njima vidim i moje sugrađane Srbe.

Dakle, što to znači, ta „dinamika”? To znači da imam drugačije prioritete. To znači da me nerviraju bahatost i galama, sebičnost i okrutnost tako svojstveni ovome našemu prostoru.

I tako sam se svih ovih 30 godina otkako sam stigao iz Argentine i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način našao u prilici da odigram jednu jako dugo pripremljenu ulogu. U pjesmi „Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku o nepoznate stvari, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.
Pred vama je pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ove kolumne traže iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga, loše pripremljenih za počast životu. Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je kolumna, naime, moja scena.

Danas, zapravo, i sutra i svaki čas kada se odvažimo imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno. Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ga ispunimo, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti.
Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio.
Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kome se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima. Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi.

Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore „mržnja”, „mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze.
Kakav je to način? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti? Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod – tako je rekao filozof Branko Despot govoreći o filozofiranju. A radi se, uostalom, i o tome. Jer, zapravo, filozofiranje i jest ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno ili je najizlišnije od svih mogućih izlišnosti.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga.
A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa. Tko to ne shvaća ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta.

Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo.
Mislim da sam u tomu uspio.

U nedjelju kada sam glasao kako sam rekao da ću učiniti – za listu SDSS-a i za kandidata Dejana Jovića – mogao sam sebi reći: Da, Drago, ti si barem u ovome uspio. Postupio sam potpuno slobodno, u obranu slobode, jer vjerujem u slobodu.
A sada, što god Bog bude dao da se živi.

d.pilsel@zamir.net

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email