Povodom karlovačke promocije posljednjeg romana osječkog novinara, publiciste i literate Drage Hedla „Vrijeme seksa u doba nevinosti“ (naklada Ljevak, maj, 2018.), koju je organizirao karlovački pododbor SKD Prosvjeta, iskoristili smo priliku da popričamo s autorom o njegovom novinarskom, publicističkom i literarnom radu, ali prije svega o političkim i drugim događajima u zemlji. Evo što smo zabilježili u razgovoru s autorom po čijim će se djelima snimati trogodišnja TV serija od po šest epizoda i igrati predstave u osječkom HNK-u.

Hrvatska je puna tzv. velikih Hrvata, ali kad zagusti ili kada netko od njih bude osuđen, odmah dade petama vjetra i pobjegne u rezervnu domovinu. Npr. Glavaš, Kutle, Mamić, riječki kardiokirurg…?

Previše je ovoliko „velikih Hrvata“ za ovako malu zemlju. Ove koje ste spomenuli, meni je uistinu neshvatljivo da netko tko sebe u javnosti predstavlja kao velikog domoljuba, koji bi sve učinio za domovinu, dade petama vjetra, da mu se dogodi da mu ova država presudi za nešto što je učinio protiv zakona. Tu spada i nekadašnji moćni direktor Osijek koteksa Drago Tadić, ima dosta i drugih, možda manje poznatih. Još malo pa će Bosna biti prenapučena velikim Hrvatima, ali to je tako u našem pravosuđu. Slično je i s „Daruvarcem“ koji sutra može pronaći neku „rezervnu“ domovinu. Više je problem u našem pravosuđu i u našoj politici nego u tim velikim Hrvatima. Sve se moglo prozrijeti i znati unaprijed šta će se dogoditi. Znamo i za slučaj bivšeg premijera Sanadera koji je bježao u Austriju pa su ga tamo uhvatili kao zadnjeg kriminalca. Značajan dio naših političara je, nažalost, na nekom kliskom terenu i uvijek ih se lako može uhvatiti s prstima u pekmezu. Glavno je pitanje hoće li politika nekoga „pustiti niz vodu“ ili neće. Ako ste u ekipi i stranci na vlasti ne morate se naročito bojati. To se dogodilo Glavašu kada je izišao iz HDZ-a 2005. Stranka ga više nije štitila. Epilog znamo. Svi su, naime, znali šta se događalo u Osijeku 1991., ali sankcija nije bilo. Kišobran stranke ga je štitio, to je nažalost naša politika i nažalost postoji bojazan da se događa i u budućnosti.

Imate li ikakvih problema u Osijeku s Glavašem?

Nemam nikakvih problema s Glavašem niti zbog knjige koju sam napisao o njemu. Nisam ga uopće sreo na ulici od kada se vratio iz zatvora u Mostaru prije tri godine. No, ni ja ne hodam previše po kafićima i po mjestima gdje on hoda i nismo se vidjeli. A i da se vidimo, pretpostavljam da on ne bi ništa učinio osim što bi me možda malo poprijeko pogledao i eventualno nešto dobacio. Ali, ja se njega nisam bojao ni u vrijeme kada je bio puno moćniji. A, vjerujte mi, bio je vrlo i izuzetno moćan u Osijeku. Bio je župan, pa saborski zastupnik, što je i danas nevjerovatno, ali i točno i bio je general hrvatske vojske, što danas više nije jer su mu oduzeti svi činovi i odlikovanja koja je imao. No, nemojmo biti sigurni da mu se sve to neće vratiti s obzirom na to kako teče ponovljeni sudski postupak protiv njega. Dakle, ja se ne bojim njega već se on treba bojati mene s obzirom na to kojim informacijama o njemu raspolažem o stvarima koje su se događale u Osijeku 1991. Kada sam počeo to istraživati, on je koristio sve načine da me difamira u javnosti, na njegovoj televiziji, proglašavao me teškim psihičkim bolesnikom i govorio da će mi on platiti liječenje. A ono što sam godinama pisao u Feralu istražujući zločine u Osijeku pokazalo se kao istina. Ne znamo kako će završiti ponovljena sudska predstava Glavašu, ali bez obzira na sve, hrvatska javnost zna da heroj ne može biti onaj tko je civilima uhvaćenim na ulici i odvedenim u garažu naređivao da piju sumpornu kiselinu iz akumulatora.

Kako komentirate tzv. Marakešku konvenciju i izmjene izbornog zakona kojim bi se drastično smanjila prava nacionalnih manjina? Obaveze – da, prava – ne?

Meni nikada nije bio jasan strah većine od manjine. Ako većina čini 95 posto, a manjina pet posto, ne vidim zašto bi se većina trebala bojati manjine ili manjina. To je iracionalan strah. Ne znam od kuda i zašto te tko ga na taj način generira i multiplicira. Ta se teza provlači unazad deset godina i sve intenzivnije. Ispada da su manjine neki „remetilački“ faktor, a nisu. Stvarno ne znam u čemu je tu problem i ja na to nemam neki pravi odgovor. Manjine su bogatstvo svakog naroda i što je više manjina narod je bogatiji. Svima ista prava koji RH smatraju svojom državom. Ne vidim razloga brojanju krvnih zrnaca i stigmatiziranju jednog cijelog naroda ili više naroda koji u RH čine sedam-osam posto stanovnika. Svima treba dati ista prava, a manjinama možda i veća. Većina treba biti zaštita manjina. To me sve, ova situacija, žalosti. Ovo je moja domovina, tu sam rođen i nemam gdje pobjeći. Niti bih bježao. Kada sam pisao o ratnim zločinima koji su počinjeni nad Srbima u Osijeku, mnogi su mi rekli da sam loš Hrvat i da blatim taj narod. No, meni je ugodno kada legnem navečer i ujutro se pogledam u ogledalo znajući da nikome ništa nisam loše učinio, da sam kao novinar pomogao kome sam mogao, te da se ujutro mogu bez grižnje savjesti pogledati u ogledalo.

Vlada opće antimanjinsko raspoloženje, a Vlada ne čini dovoljno da pojedine ispade riješi. Sve čini meko i mlako, a te manjine surađuju s Vladom.

Kako nam je premijer anemičan, da se našalim, ne treba se čuditi tako mekom stavu Vlade. Manjine zapravo nemaju drugog izbora nego surađivati s vlašću. Kada bi manjine bile u opoziciji onda bi njihova pozicija bila puno lošija. Potpuno razumijem g. Pupovca i zastupnike u Saboru iz srpske zajednice koji podržavaju Vladu i ne vidim šta bi oni drugo mogli. Biti u opoziciji i pogotovo ovakvoj kakvu Hrvatska ima je ravno samoubistvu. Manjinci su u mnogočemu pomogli i bili korektiv toj Vladi da ne učini veće gluposti od onih koje je činila. Nažalost, snaga manjinaca nije tolika da bi mogli kreirati politiku ali je mogu, kako bi pomorci rekli, bar za par stupnjeva pomjeriti brod lijevo ili desno i to čine i to im treba priznati. Zbog toga, naravno, nisu sretni neki iz vladajuće stranke koji ne mogu učiniti ništa osim desničariti. Mene to veseli i drago mi je da manjine sudjeluju u vlasti jer se samo tako mogu izboriti za interese svoga naroda.

Predsjednica je napokon shvatila da ustaški pozdrav ipak nije „stari hrvatski pozdrav“?

Recimo da svatko može pogriješiti, ali me zabrinjava način na koji je to predsjednica opravdavala, da su joj tako govorili njeni savjetnici. Zabrinjavajuće je što ona za svaki svoj potez može reći da su joj tako govorili savjetnici, što može biti vrlo opasno. Ako se uzima sve zdravo za gotovo, onda proizlazi da državu ne vodi predsjednica nego razni savjetnici. To je zapravo tragikomično. Ne treba biti veliki stručnjak za povijest da bi znao kada se taj pozdrav i u kojem sistemu počeo koristiti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email