Uzevši sve u obzir, zapravo je nevjerojatno da se slavi četrdeset godina trajanja ove, čini se neuništive, beogradske rokenrol grupe. Od samog njenog početka, naime, bend koji su osnovali vokalist Zoran Kostić Cane i gitarist Nebojša Antonijević Anton, jedini trajni članovi i okosnica grupe do danas, djelovao je kao da nije bio namjeren da traje. Njihova silovita kombinacija američkog ritam i bluza i britanskog panka, radikalnost zvuka, nedostatak melodičnosti, sama struktura pjesama, strofa i refrena, kako se to shvaćalo tada u srednjoj struji, sve su to bili elementi koji su bend u startu osudili na malobrojnu ali elitnu publiku, a time i na nužnu marginu. Muzika Partibrejkersa djelovala je kao zvučni amalgam suviše jakih elemenata. Za nju se doduše odmah moglo čuti da će prasnuti kao bomba i pomaknuti svojom drugačijošću sve stvari na domaćoj sceni, uključujući i najveće i najkomercijalnije grupe, i onda se brzo raspasti, onako kako se s mnogim bendovima vani i dešavalo, uključujući i Canetove trajne modele iz britanske grupe Seks Pistols koji su išli upravo takvim putem. Takvi su bili zvuk i namjere, a tek onda je dolazio i lični, karakterni moment članova benda.

Međutim, nije bilo namjereno da bude tako – kratkotrajno. Partibrejkersi su se pojavili točno u pravom trenutku. Ušli su na scenu ravno godinu nakon što se tektonski pomak zvan novi val jugoslavenskog rokenrola upravo bio pomalo ispuhao. Kritičari što su stvarali trendove i pisali u utjecajnoj omladinskoj štampi, kao i oni u muzičkom magazinu Džuboks, mediju koji je ostao mjera ukusa i svakog novog trenda i pojave, a s njima i manji dio upućenije publike, tražili su novi zvuk. Novi val, čak i u svojim radikalnim pojavnostima, bio je zapravo vrlo sofisticirana pojava, s jasnim i naglašenim artizmom i čak s intelektualističkim tendencijama. Činili su ga gotovo bez ostatka visokoobrazovani ljudi, često eruditi. Ono što će donijeti Partibrejkersi, iako dijelom formirani kao „klinci“ u sjeni novoga vala i njegovi „šegrti“, bit će zapravo suprotnost tome. Prvo su inaugurirali „pismenost“ i znanje druge vrste – okrenutost povijesti rokenrola, ponajprije stranog, „korijenskog“, a time i odmak od jugoslavenske kulture, pogotovo visoke. Cane, kao frontmen, donio je naročitu vrstu scenske neustrašivosti i provokativnosti, draženja publike na liniji velikih, autodestruktivnih pjevača, kao što su Igi Pop, Džoni Roten i Džim Morison. Ne čudi otud da je jedan od prvih većih tekstova o bendu, u utjecajnom zagrebačkom Startu imao naslov „Pjevač koga se publika boji“. Gitarista Anton donio je dubinsko poznavanje ritam i bluza i ton koji je, za razliku od avangardno okrenutih novovalovaca, vraćao „saund“ Džimija Hendriksa. Partibrejkersi nisu čak imali ni basistu na početku, nego su, kao porukom također, imali postavu s dvije gitare, bubnjem i vokalom. Ako je novi val dijelom bio „salonska“ stvar ili zamišljeni zvuk čuvenih beogradskih žurki, Partibrejkersi, naprotiv, u skladu s imenom, na te su žurke upadali nepozvani. Donijeli su miris ulice, stav dječaka koji vise po uglovima i izražavaju se šiframa, žargonom, parolama, gnomama i doslovnošću dignutom s minimum sredstava na neku vrstu poetske razine, sasvim bazične. U tom smislu, moglo bi se reći, donijeli su i antiintelektualizam. Riječi pjesama su bile izvikivane, ponavljane, bez ukrasa, s mnogo kalkova preuzetih iz engleskog, bez „pametovanja“, rekli bi sami vjerojatno. Canetovo recitirajuće, nemelodično stiliziranje i moć Antonovih bluzerskih figura, strahovita energija na koncertima i moć gitarskih ataka napravili su nešto dotad nečuveno kod nas. Ali onda je Partibrejkerse zadesila neobična sudbina. Oni se dakle nisu raspali. No, nakon nedosegnutih prvih demo-snimaka, jednoga singla i prvog, danas klasičnog albuma, kao da su se i sami brzo ispraznili. Napravili su ogromnu pauzu do sljedeće ploče (tri godine je u ono doba bilo kao da se pomnoži s pet), na kojoj se, bez obzira na nekoliko izuzetnih pjesama, osjetio pad. Treći album donio je jedan od savršenih radova domaćeg rokenrola – otvarajuću pjesmu „Kreni prema meni“, nenadmašnu bugi-lomljavu i učvrstili fenomen posebne vrste – jugoslavenski bend koji zvuči kao američki a da to nije ni nakaradno, ni imitacija, niti loša kopija.

Ispostavilo se da im je to zapravo labuđi pjev i u istom ogledno mjesto njihova problema. Paradoks Partibrejkersa jest da su postali najuspješniji baš kad im se autorska snaga iscrpila i da su iz klupskog postali dvoranski, pa čak stadionski (!) bend u vrijeme najvećeg društvenog sloma, rata i krize, vremena dakle nakon 1991. – najprije u zatvorenoj Srbiji, a nakon rata i ponovo na istim mjestima gdje su svirali nekada duž negdašnje zemlje. Tek tu i tamo poneka pjesma, poput maestralne, antiratne i silno potresne „Hoću da znam“, izdigla bi se nad osjećajem već viđenog – ili već čuvenog, na svim sljedećim pločama benda. Dvojac koji je kičma benda, ljudi lomljivi i nesavitljivi u isto vrijeme, ranjivi i ipak neuništivi, izdržali su pak sve izazove. Anton, gitarista, diskretno u pozadini, svirao je sve suptilnije, dok je frontmen Cane u međuvremenu postao posebna javna ličnost i „pojava“ u kulturi: nešto između glasnogovornika generacije, starijeg druga koji mlađima „objašnjava život“ u naročitoj kvaziepigramatskoj formi, u često nespojivom ključu izmjene visokog i niskog, ulične „filozofije“, idiosinkratičnih dosjetki i duhovitih jezičnih igara, a od nekog vremena (što je iz perspektive osamdesetih zapanjujuća promjena), i s utjecajem pravoslavne, hrišćanske misli – sve izvedeno karakterističnim, često imitiranim nazalnim izgovorom pjevača, kao nastavljača tradicije „ćoškaroškog“ (novo)beogradskog, velegradskog stila.

Čudan je rezime ovoga benda: jedan veliki album, decenije nestalnog opstajanja i tvrdoglavog održavanja, disproporcija između uspjeha i kvalitete albuma – i svemu unatoč već neko vrijeme status institucije. Zasluženo.