Familija Vukmanović iz Lipja pored Karlovca dokaz je da se može dobro živjeti od proizvodnje mlijeka

Selo Lipje udaljeno je od Karlovca oko 25 kilometara i nalazi se u Pokupskoj dolini, s desne strane rijeke Kupe nizvodno od Karlovca. Za vrijeme rata devedesetih bilo je u sastavu Krajine. Familija Steve Vukmanovića koju čini supruga Danica i sin Duško jedina je srpska familija u tom selu. Prije Drugog svjetskog rata to je bilo većinskog srpsko selo. Stevo kaže da su se ljudi uvijek međusobno pomagali pa su tako Hrvati za vrijeme Drugog svjetskog rata štitili Srbe, a za vrijeme Krajine u Lipju je ostalo 12 Hrvata koje su štitili Srbi, da bi nakon «Oluje» Hrvati opet zaštitili familiju Vukmanović,  koja nije nikamo odlazila već je ostala na svom posjedu.

– Živimo ovdje, radimo ovdje i ostat ćemo ovdje. Bavimo se proizvodnjom mlijeka kao glavnom djelatnošću. Najveći dio posla obavljaju supruga Danica i sin Duško. Ja sam u penziji, ali bez obzira na zdravstvene probleme pomažem im koliko mogu, priča Stevo Vukmanović.

Kooperacija s Vindijom

Obrađuju 25 hektara zemlje, a deset hektara je u njihovom vlasništvu. Ostalo je u zakupu. Zemlja je dobra i plodna, uostalom kao i sva u Pokupskoj dolini.

– Poljoprivredom se dosta teško baviti, naporno je, dosta je posla i malo slobodnog vremena. Imamo 18 krava, šest junica i pet telića. Tu je i par desetaka ovaca, desetak svinja i mnoštvo peradi. Radi se od jutra do sutra. Zimi je nešto lakše, ima nešto manje posla. Posebno je teško i naporno ljeti, najteži su mjeseci maj, juni, juli i august. Tada treba kositi travu i spremati sijeno za zimu, treba sijati kukuruz, pšenicu, ječam i ostalu hranu za stoku. Život na selu je dobar, ako ga se voli, radi se ali se može i zaraditi, priča sin Duško.

Vukmanovići kooperiraju s Vindijom i dnevno isporučuju više od 200 litara mlijeka, dok je dnevna proizvodnja i veća od 250 litara ili oko 7-8 hiljada litara mjesečno. Stevo kaže da se treba boriti za kvalitetu mlijeka koja mora biti u prvom razredu kvalitete jer se tada dobiva i bolja otkupna cijena, a drugi razred se i ne može prodati. Mlijeko slabije kvalitete daje se telićima za hranu.

– Zadovoljan sam kooperacijom s Vindijom. Znamo da je kriza u cijelom svijetu i da za sada valjda ne može bolje. Dok ide, ide, napominje Stevo.

– Od ovoga se može sasvim dobro živjeti pod uslovom da nisi kreditno zadužen. Vindija plaća relativno dobro i uglavnom redovito, ali ima kašnjenja, ponekad mjesec ili dva ali onda isplate dolaze jedna za drugom. Meni se ovakav posao sviđa, volim selo i uglavnom sam zadovoljan, kaže Duško.

Sve neizvjesno

Da bi se ovakav posao mogao raditi mora se imati sva potrebna mehanizacija jer bez toga nema ozbiljnog posla niti bi se mogla osigurati hrana za toliku stoku tokom cijele godine. Tu je nekoliko traktora, rolobalirke za sijeno, sijačice, lim za spremanje sjenaže i svi drugi neophodni strojevi i alati. Međutim, domaćini kažu da je mehanizacija «u godinama». Pomalo zastarjela. Događaju se česti kvarovi, a održavanje dosta i košta. I dok smo boravili u Lipju, Duško je popravljao jedan od traktora kako bi bio spreman za upotrebu kada to zatreba.

– Najbolje bi bilo kupiti novu mehanizaciju, ali to sada ne mogu učiniti jer nemam toliko sredstava. Pitanje je da li bi se takva investicija i isplatila jer tko zna s obzirom na krizu što može biti sutra, nema sigurnosti, sve je neizvjesno. Uzimati kredite je nesigurno, a toliko mnogo se ne može uštedjeti. Nekih većih planova zato i nemamo, kaže Stevo. Dodaje da za sada ne želi preuzimati rizik uzimanjem velikih kredita jer se tada može dovesti u situaciju da mu banka hipotekom sjedne na kuću i zemlju.