Dino Rađa: Mladi trebaju razmišljati svojom glavom

Piše: Tatjana Dragičević

Dva olimpijska srebra i dva uzastopna evropska naslova samo su neki od trofeja košarkaške legende
Dino Rađa
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Proslavljeni hrvatski i jugoslavenski košarkaš Dino Rađa, uz Mirka Novosela, Krešu Ćosića, Dražena Petrovića, a od ove godine i Tonija Kukoča, jedan je od samo pet Hrvata u Košarkaškoj kući slavnih u Springfildu. Dodatna priča nije potrebna, sve stane u dvije riječi – košarkaška legenda. Bio i ostao. S nekadašnjom Jugoplastikom osvojio je dva od tri uzastopna evropska naslova. Od bostonskih Celtiksa na NBA draftu izabran je 1989. Nije odmah otišao u SAD, nego je još četiri sezone igrao u Italiji, za rimski Virtus. Poslije SAD-a igrao je za Panatenaikos, Zadar, Olimpiakos, Cibonu i Split. Ponosni je vlasnik dva olimpijska srebra (s Jugoslavijom 1988. u Seulu i s Hrvatskom 1992. u Barceloni). Danas živi u Zagrebu gotovo povučenim obiteljskim životom, a u košarci je i dalje kao predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Od prošlosti i u prošlosti se ne živi, no Dino se uvijek rado sjeća karijere koja ga je proslavila.

– Prošao sam dosta toga, no, ono vrijeme u Jugoplastici bilo je posebno. Osvojili smo sve, uživali kao nikad, sjećam se i danas dobro da nam je tvorac te slavne generacije Božo Maljković rekao – „zapamtite ove četiri godine, nikad vam neće biti tako lijepo“. No, kad imaš 24 godine, ne razumiјеš baš previše, tek poslije s vremenskim odmakom shvatiš kako je bilo. Te četiri godine bile su nešto nevjerojatno, svuda smo bili dočekivani aplauzom, osjećali smo se kao Beatlesi, ljudi su nas stvarno svugdје voljeli. Meni je i kasnije svugdје bilo dobro jer sam se uklopiо, voljeli su me ljudi u Ateni, u Zadru, u Bostonu, ali znaš ono – uvik je doma – doma.

Božo Maljković i Dino Rađa

Nažalost, trofejna košarkaška vremena su prošlost, nakon Rađine (Petrovićeve, Kokočeve…) generacije, košarka je spala na puno niže grane, kako klupska, tako i reprezentativna.

– Postoji jedna stvar koja se zove rad, a postoji i druga stvar koja se zove srеća. Ipak smo imali malo srеće u tome što su se u istom periodu rodili Dražen Petrović, Toni Kukuč, Divac, Vranković, Saša Đorđević,… ja. Toliko dobrih igrača se rodilo u isto vrime. No, ipak, osnova svih uspjeha bio je rad. U to se vriјеme jako, jako puno radilo, u to vriјеme nije bilo distrakcija ka’ šta je danas. Mobiteli, televizija, „netfliksi“… Danas je svaki klinac – čak i ja sam postaо rob toga – non stop na glupom „ekranu“. To je nešto što nije dobro, to bi čovjek nekako trebao regulirati sam sa sobom. Kad usporediš broj ponavljanja i sate rada nekad i danas, odmah ćeš vidjeti razliku. Ima danas ljudi koji žele raditi, ali mislim da se danas provodi puno manji broj sati na terenu. Ne sviđa mi se ni to što se danas traži instant uspjeh. I to je sve posljedica ovog virtualnog svijeta, svi nešto radimo na brzinu. U nedostatku zvijezda stvaramo zvijezde koje to realno nisu. Na nekog klinca od 18, 19 godina stavlja se teret, koji on psihički ne može podniјeti. Tu je zatim i izazov novca, svi lete za nekakvim ogromnim ciframa, a nisu svjesni. Nemaju iskustva, ne žele slušati nekog tko je kroz to prošao. Strpi se malo, dobit ćeš 10 puta više kad za to dođe vrijeme.

Mali povratak u prošlost, u zlatno doba jugoslavenske košarke. Hrvati i Srbi činili su gro jugoslavenske reprezentacije. Jesu li tada postojale neke tenzije?

Kakve tenzije?! Nitko nije ni razmišljao odakle je tko, takvo pitanje nikad nije bilo spomenuto. Ti si po difoltu znao gdje je tko rođen, jer si bio kolega i prijatelj, ali da je bilo pitanje što si ti, odakle su ti otac i mati, pa da se o tome vodila neka diskusija?! Nikad, nula, apsolutna nula!

A Vlade Divac i događaj s hrvatskom zastavom?

Neću više o tome ni pričati. Postoji video, pogledajete taj video i recite svoj sud, ta je priča više dosadila i bogu i narodu.

Dino Rađa
Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

Danas su, nažalost, drugačija vremena. Nacionalizam, šovinizam i rasizam ponekad stanuju na i oko sportskih terena. Koliko to opterećuje sportaše?

Sportaši su po tom pitanju puno bolji od ostatka populacije, puno senzitivniji. Putuješ dosta, susrećeš ljude raznih nacija, rasa, uvjerenja. S tim se sportaš suživi i poslije uopće ne primjećuje. Nije ni to kod svakog isto, naravno, ali bit sporta je da si stalno vani, u gostima. I tu nije sve isto, imaš terene koji su “normalni” i koji su “nenormalni”. Ljepota sporta je u tome, neki su tereni vrući, zahtjevni za igrati. Na njima su navijači živi, nekad neukusni, neugodni, ali i na to se jednostavno navikneš. Naučiš to izolirati iz glave i kasnije uopće ne obraćaš pažnju. Ti ljudi zapravo nemaju animozitete prema drugima, to je stvar mentaliteta. Tako je u Grčkoj, Italiji, pa i kod nas u Dalmaciji, općenito na Mediteranu. A onda opet imaš Norvežane, Dance, Šveđane – Skandinavce, oni su hladniji. I ondje ima izoliranih gradova, slučajeva, dvorana, stadiona gdje je narod malo življi, ali to je samo jedan dio neke navijačke kulture. Treba se znati s time nositi. Meni je osobno bio veći gušt igrati u vrućoj atmosferi, nego u atmosferi gdje se plješće i nama kao gostima, gdje su na tribinama mame, tate i djeca, gdje je sve mirno i tiho. Nekako te puno više napali igranje pred dvoranom gdje te svi „mrze“. Ponavljam, sve je to dio folklora.

Dino Rađa
Novinarka P-portala Tatjana Dragičević i Dino Rađa

Nekako smo danas, posebno na ovim našim uvijek vrućim prostorima, ipak svjedoci mržnje oko sportskih terena…

Nažalost, nekad da. Meni samo nije jasno kako nismo dovoljno pametni da učimo iz prošlosti. Mene povijest jako zanima, u životu sam vidio i prošao puno toga, od koncentracijskih logora u Aušvicu, Dahauu, bio sam na Blajburgu, u Jasenovcu, Ovčari. Bio sam u poljima smrti u Kambodži, masu sam toga vidio. Jednostavno mi nije jasno zašto ljudi ne mogu na takvim stvarima učiti. Svi kažu – ne ponovilo se, a ponavlja se stalno.

Prošli ste svijeta i na kraju se iz Splita preselili u Zagreb…

Prvo, bilo mi je teško raditi u Savezu i putovati iz Splita. Drugo, imao sam neko razmimoilaženje s ljudima koji su tada vodili splitski klub i odlučio sam doći u Zagreb. I nisam požalio. Djeca idu u školu, stariji me nedavno spasio, položio je vozački, tako da ne moram više voziti koliko sam vozio jer u Zagrebu mi je glavni problem promet, sve drugo je OK. Dalmatincima u Zagrebu, kao, smeta loše vrijeme, snijeg… Ja nemam tih problema, kad je u Zagrebu minus 10, a u Splitu nula i puše bura, vjerujte mi da je puno gore u Splitu. Dva su sina igrala košarku, najstariji je čak dobio stipendiju u Americi. Međutim, kako zadnju godinu nisu trenirali, prebacio se skroz na školu, diplomirao i sad traži svoj put. Srednji ima previše povreda tako da je odustao od košarke, ali voli je i želi se upisati na Kineziološki fakultet. Najmlađi je totalno lud za nogometom, trenira svaki dan bez obzira na kišu, snijeg, nema šanse da propusti trening. Nisam nikad ništa pred njih postavljao, hoću samo da budu dobri, normalni, drugo me ništa ne zanima.

Biti normalan, što to znači u današnje vrijeme?

Da kažu „dobar dan“, „doviđenja“ kad dođu negdje u društvo, da u školi budu dobri, pristojni. Najveći mi je gušt kad dođem u školu i kad mi kažu da je dijete super, samo ponašanje me zanima. Ocjene – to mi je manje bitno, naravno, neću da „padaju“, da idu na produžne, popravne. Hoću da prolaze sve to regularno, a tako je i sa sportom, treniranjem. Ako ćete trenirati, trenirajte, ako nećete, opet dobro. No, ako ‘oćete, onda ćete trenirati onako kako treba, onako kako ja znam da se postiže rezultat.

Takav pristup djeci i odgoju je i način da se spriječi nasilje i na stadionima?

Ponovit ću, sport ne bi bio to što jeste da nema tog nekog vrijeđanja. Da ima pretjerivanja – ima. „Ubi“, „zakolji“ i slično ne bi se smjelo tolerirati. No, sve to skupa treba promicati kroz medije, kroz socijalne mreže. Ima dosta tog govora mržnje pod nekim pseudonimima, lažnim imenima. Ti se javljaš pod svojim imenom, on(i) pod ‘ko zna kojim. Ja sam za ono, izvoli, prijavi se imenom i prezimenom sa svojom osobnom i onda piši šta god ‘oćeš pod punom odgovornošću za izgovorene i napisane riječi.

Dino Rađa
Foto: Marin Tironi/PIXSELL

Sport vam je bio i ostao sve, sport je “lijek”…

Sport je ludilo, meni je sport toliko emocija u životu izvukao dok sam igrao, ali i sada dok sam navijač. Toliko sam puta plakao zbog uspjeha Blanke Vlašić, Mirka Filipovića, reprezentacija u vaterpolu, rukometu, zbog olimpijskih medalja. Sport je fenomenalna stvar ako se gleda u pravom svjetlu. Sve drugo treba preskakati, ne treba obraćati pažnju, samo na taj način će se iskorijeniti negativnosti koje se pojavljuju u sportu. Tu bi i politika trebala napraviti nešto, no oni danas baš i ne mire ljude, ne stišavaju tenzije. Svi ljudi, posebno mladi, trebaju razmišljati svojom glavom. Nemoj da ti netko puni glavu, procijeni sam, nauči, nemoj slušati medije, nemoj slušati političare. Ni “naše” ni “njihove”. Samo budi s ljudima, otiđi, vidi, doživi. Otiđi u Bosnu, u Srbiju, u Sloveniju… Ne bude li ti dobro, nemoj onamo ići, bude li ti dobro, idi opet. Sve je ostalo nebitno…


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: