Dimitrije Simović: Zagreb mi je velika inspiracija

Piše: Vladislav Stojičić

Kantautor muzičkog projekta “Dimitrije Dimitrijević” i basista i pevač grupe Igralom

Dimitrije Dimitrijević
Fotografije: Marina Uzelac

Dimitrije Simović je kantautor muzičkog projekta “Dimitrije Dimitrijević” koji poslednjih godina privlači sve veću pažnju i publike i kritike u celom regionu. Takođe je basista i pevač benda Igralom. Do sada je objavio dva EP-a, “Južno” i “Ponestaće”, te solo-album “Čar-pitanje”, a pojavljuje se i na kompilaciji “Zagreb koling: Generacija bez refrena“. Vođen srcem, pre par godina preselio se iz rodnog Niša u Zagreb, koji postaje njegova kreativna i životna baza. Za P-portal govori o svom novom albumu, svirkama u doba korone, bendovima iz Srbije i Hrvatske, jeziku, Zagrebu…

Kritika pozitivno piše o vašem albumu Čar-pitanje. Kako biste opisali svoje muzičko sazrevanje?

Muzika koju danas stvaram u tragovima nosi muziku koju sam stvarao kad sam bio puno mlađi, tako da, čini se, u pitanju je zaista jedan evolutivni put. Ja osećam šta je u srži mog stvaralaštva, ali se to drugačije manifestuje u Igralomu, odnosno u Dimitrijeviću. Takođe, kada sarađujem sa Sarom Renar oko njene muzike, pokušavam da uplivam drukčijim zvukom, a istim senzibilitetom. Krenuo sam kao samouki klinac, učio se unutar raznih bendovskih priča, no i tada sam slušao puno muzike. Imao sam sreće da naletim na neke ljude koji su mi otvorili horizonte – od raznih opskuriteta do mejnstrima nekih prošlih vremena. Čini se da se moj zvuk više formira što se više sinteza uticaja slaže. “Čar-pitanje” nije eksplicitni pripadnik nijednog žanra, niti ima tu tendenciju. No ipak, malo je etabliranih žanrova s kojima ne koketira.

Kako ste prebrodili period potpunog zatvaranja i nemogućnosti da svirate? Da li mislite da će period izolacije promeniti načine na koji se sluša, stvara, prezentuje, konzumira muzika?

Evo, kako se sezona polako gasi, ako već nije i gotova, selimo se unutra. Imali smo leto puno svirki i čini se kao da smo živeli kompresiranu godinu u tih par meseci. Prelazak u unutrašnji prostor klubova nosi sa sobom nove probleme za predstojeću klupsku sezonu. Naime, ciljana grupa ljudi je slabo vakcinisana, a za ulazak u klub mora pokazati kovid-propusnicu. Može se i putem antigenskog testa, ali on košta 10 ili 15 evra, što uz plaćanje ulaznice i pića jednostavno čini računicu koju mnogi nisu spremni da plate. Prošle klupske sezone bili smo potpuno onemogućeni da sviramo, što je svakako rigoroznije, dok ove sezone nailazimo na nove probleme. Dobar stari način sviranja koncerata je najefektivniji za prezentiranje muzike, ali nije ni prevelika šteta konzumirati muziku na jedan intimniji način, kod kuće. Šteta je za muzičare koji tek treba da dopru do svoje publike. Ja ću se baciti na rad na novim albumima Igraloma i Dimitrijevića, iako “Čar-pitanje” nije ni približno dovoljno promovisano.

Dimitrije Dimitrijević

Sa juga Srbije dolaze velika muzička imena kao što su Toma Zdravković, Šaban Bajramović, Staniša Stošić, Luis, Feat Sejdić, trubački orkestri, Južni vetar, Kerber, Galija, do savremenih hip-hop i trep izvođača. Da li to nasleđe i pojedine karakteristike tog podneblja koristite i u svom radu?

Ne svesno… Ništa od pomenutog ne koristim s predumišljajem, jednostavno, ako se nešto uvuklo, tako je. Od svih najviše slušam Šabana i Tomu, a uratke Južnog vetra u ozbiljnijim stadijumima pijanstva.

Kakav je vaš život bio pre neku godinu, kada ste se tek doselili u Zagreb, a kakav je danas?

U početku je bio zaista sveden i ograničen. Za mene je Zagreb bio stan u koji sam se doselio zbog ljubavi, odnosno drugi stan u koji sam odlazio da sa Ivanom Grobenskim snimam “Južno” i “Ponestaće” i zapravo zabeležim “Dimitrijevića” u nastajanju. Kada bih poželeo da sam šetam, nisam znao kuda da krenem, a i očajno sam želeo da sretnem nekog poznatog. Nije da mi je propaganda kojom bi se Srbin tu osećao ugroženo ušla pod kožu, daleko od toga – jednostavno, tako je kada potpuno promeniš sredinu. Novi grad ti je jedna mentalna mapa u kojoj se realno teško snalaziš, znaš par adresa gde se možeš opustiti, i često se u njemu osećaš usamljeno. Nisam bio odbačen od ljudi, ali su ti ljudi imali u Zagrebu svoje živote, a moj se tek formirao. Danas se lepo osećam u Zagrebu. Zagreb, onakav kakvim ga vidim, dođe velika inspiracija.

Koje su sličnosti i razlike između Niša i Zagreba? Kako se borite sa jezičkim barijerama? Kako preživeti jezik?

Svaki grad je zaseban i ima svoj duh. Osim ako se temeljito ne radi na unificiranju i slamanju tog duha. Niš i Zagreb su dosta različiti. Zagreb svakako nudi disproporcionalno više sadržaja, ako uzmemo u obzir da Niš nije tako mali grad. Niš je južnjački, drukčijeg temperamenta i smisla za humor. A rekao bih da jezičnih barijera između srpskog i hrvatskog gotovo da nema, pogotovu ne za “juga” ekipu. Kod mlađih možeš naići na nerazumevanje, ali se te puzle koje nedostaju vrlo lako nadomeste i lako se stvori celovita slika značenja. Hrvatska ima puno dijalekata koji se i vokabularno međusobno razlikuju – koliko vremena treba meni da prodrem u govor nekih npr. ostrva u Dalmaciji, toliko treba i Podravcu ili Međimurcu. U svakom slučaju, i da postoji izazov prevazilaženja kakve barijere, meni je zabavan i ukazuje na vaskoliko bogatstvo jezika.

Gde vas u narednom periodu možemo slušati?

Trenutno se ništa ne može sa sigurnošću potvrditi, ali čini se da će koncerata biti. Tako da predlažem zainteresovanim čitaocima da zaprate moju Fejsbuk-stranicu “Dimitrije Dimitrijević” (ig: @ddimitrijevich) kako bi se informisali o mojim kretanjima.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: