Bio je zaista veliki redatelj, ali Dejan Mijač je bio još više od toga, nekako razlivena i blagotvorna duša kazališta u doba kada se riječ “teatar” pisala velikim slovom. Ne samo da su ga voljeli svi glumci i drugi suradnici koji su s njim radili, nego su ga i jako uvažavali i poštovali kao pravog znalca i dobrostivog patrijarha od pozorišta. Godinama je bio profesor na beogradskoj kazališnoj akademiji, strog i plemenit u isto vrijeme, poput kakvog dobrog oca, i mnogi kažu da su od njega naučili ne samo kazališni zanat nego i misao o ljepoti, smislu i suštini teatra. Ili kako je o Mijaču rekla glumica Jelena Stupljanin: “Bio je mudrac života i umetnosti.”
Predstava iza njega ostalo je zaista puno. Sto trideset i pet premijera u pedeset pet godina. Rođen je 17. aprila 1934. godine u Bijeljini, Akademiju za pozorišnu umetnost završio je u Beogradu, a zanat redatelja ispekao je kasnih 1950-ih u Tuzli. Dobrih petnaest godina Dejan Mijač režirao je u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i u Narodnom pozorištu u Somboru, u čijim arhivama su ostali značajni naslovi: “Vesele žene vindsorske”, “Laža i paralaža”, “Ožalošćena porodica”, “Ženidba i udadba” i mnogi drugi. S režijama u Beogradu od sredine 1970-ih, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (JDP) i drugim teatrima, gospodin Mijač je zablistao u punom sjaju. Ljudi će ga pamtiti po predstavama “Pučina”, “Čudo u Šarganu”, “Mjera za mjeru”, “Skakavci”, “Višnjik” i po sijaset drugih, ali kada bi se samo njegovo “Putujuće pozorište Šopalović” u JDP-u uzimalo u obzir, bilo bi to već jako puno.
Po komadu Ljubomira Simovića, koji govori o ubogoj teatarskoj družini koja usred užasa i okupacije Srbije pokušava u nekoj provincijskoj varoši ispred nosa nacista da odigra Šilerove “Razbojnike”, napravio je predstavu zagasitih tonova i velike umjetničke i glumačke radijacije. Ova izvedba gostovala je i u Zagrebu sredinom 1980-ih: odlični glumci, dupkom puna dvorana Hrvatskog narodnog kazališta, stojeći aplauzi i cvijeće koje je publika bacala izvođačima na pozornici. Bilo je to samo pet godina prije ratova koji će ove prostore zadesiti početkom 1990-ih. Dejan Mijač je imao taj neobičan dar da u svaki komad koji je režirao, klasičan ili suvremen, unese taj melankolični osjećaj prolaznosti vremena, hirovite ljudske sudbine i trpeljivog podnošenja nevolja. Ipak, na kraju, taj bi njegov junak smogao snage, bar malo, da i dalje nosi zastavu svog ljudskog dostojanstva, koliko god nesreća bilo oko njega.
“Dejan je lečio pozorište”, govorio je za njega glumac Voja Brajović. Režirao je i tu fantastičnu predstavu “Rodoljupci” po komadu velikog komediografa Jovana Sterije Popovića, u kojoj se uz zrnce mudrosti narugao kvarnim ljudima i društvenim slabostima, prvenstveno u vlastitoj zemlji Srbiji, ali opet s nekom blago uzdignutom rukom upozorenja, humora i dobrote. Ili kako je o Mijaču govorila redateljica Vida Ognjenović: “Dejan je u komediji postizao gogoljevski cilj, da gledalac shvati da se smeje sam sebi.”
Veliku buru izazvala je početkom 1980-ih njegova predstava “Golubnjača” prema zbirci priča Jovana Radulovića, koja govori o stradanju Srba u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako je ova Radulovićeva zbirka nagrađena nagradom Sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu, predstava je od službenih foruma u komunističkoj Jugoslaviji proglašena “nacionalističkom” jer je uznemiravala “vjeru u bratstvo i jedinstvo i socijalističke osjećaje građana”. “Dejanova umetnost je bila slavljena, ali oko te predstave on je bio oklevetan”, rekao je Branko Cvejić koji je u njoj igrao. “On nikada nije bio šovinista i to nije bila predstava odgovorna za buđenje nacionalizma, kao što su komunisti govorili u to vreme. Dejan je bio veliki jugoslovenski reditelj”, kazao je Cvejić.
Također politički provokativnu predstavu, “Mrešćenje šarana” po tekstu Ace Popovića, koja govori o sudbinama ljudi u doba Informbiroa i sukoba sa Staljinom i poslije toga, Mijač je sredinom 1980-ih režirao i u Zagrebu. Bila je to koprodukcija beogradskog Zvezdara teatra i zagrebačkog RANS-a “Moša Pijade”, uz prvorazredni glumački ansambl u kojem su nastupili Izet Hajdarhodžić, Mirjana Karanović, Voja Brajović, Bora Todorović, Lazar Ristovski, Branko Cvejić i drugi. Ta velika i dramatična predstava odigrana je u Zagrebu pred prepunim gledalištem 49 puta i financirana je samo od ulaznica. Bilo je to vrijeme teatra, umjetničkih uzbuđenja i društvene hrabrosti u čemu je najpoštenije i svim srcem sudjelovao Dejan Mijač. Od tada su prošle godine i decenije, a ovaj veliki redatelj i dobar čovjek potpisniku ovih redova rekao je u posljednjem susretu sljedeće: “Čini se da je danas sve izmišljeno protiv nas i mi kao da se nalazimo u jednom akceleratoru u kojem ne možemo da shvatimo u kojoj smo brzini. Moj savet onima koji vode brigu o pozorištu: pokušajte da pratite vreme, budite u toku i nađite predstave izvan tog ubrzanja – pozorište ne sme da bude tek ‘spektakularno’. Pojam ljudske sreće se nalazi u miru, a ne u brzini.”
Dejan Mijač je umro 5. aprila u Beogradu. Oprostimo se od ovog velikana teatra onako kako su se od njega oprostile stotine kazališnih umjetnika koje su ga voljele i poštovale: “Majstore, ništa nije bilo uzalud.”
