Mladi aktivist Radničke fronte David Bilić nedavno je potaknuo raspravu svojim statusom na Fejsbuku u kojem je problematizirao činjenicu da politička grupacija Možemo!, kao vodeća u Zagrebu, na nedavnim lokalnim izborima za gradska tijela i organe vlasti na listi nije imala niti jednog predstavnika ili predstavnicu srpske zajednice. Ni na listi Radničke fronte nije se našao nitko tko se deklarira kao Srbin ili Srpkinja.

“Zašto je tako? Pomalo je neukusno brojati krvna zrnca, ali isto tako ne mogu se ne sjetiti nekih iz Radničke fronte, nekih i na listi, kako su prolazili devedesetih (a i do današnjeg dana) kada su bili prepoznati kao Srbi. To je bilo bitnije za njihov položaj u društvu i daleko opasnije za njih od njihove osobne identifikacije i nacionalnog osjećaja pripadnosti”, ističe David. Za sebe kaže da nikada nije imao izražen nacionalni identitet i da mu to nije bio bitan faktor u životu. Ipak, smatra da se bez obzira na osjećaje i pokušaje skrivanja identiteta ne može pobjeći od sebe i svoje pripadnosti. Takvi su, unatoč pokušajima nacionalnog kamufliranja, izdvojeni iz društva, neovisno o svojoj volji i želji. “Apsolutno je neprihvatljivo da se nekome na bilo koji način onemogućava izjašnjavanje svoje narodnosti, roda, seksualnosti ili bilo kojeg drugog identiteta”, kaže David i ističe kako se od svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj Srbima najviše osporava i zamjera nacionalni identitet i određenje. Smatra kako u Hrvatskoj nije strašna stvar biti Čeh, Mađar ili Slovak, ali Srbi su na udaru. To je otišlo toliko daleko da su neki pripadnici srpske zajednice promijenili svoja imena i prestali se izjašnjavati kao Srbi, a neki su se zbog brojnih tenzija i pritisaka odselili. Asimilacija je također jedan od problema s kojima se bori srpska zajednica. David kaže kako je ona izraženija u urbanim sredinama gdje se više teži za uklapanjem, ali i upozorava da ništa manji razlog za to nije mržnja koju prema Srbima potiču pojedini predstavnici politike i društva.

Do kraja ovog mjeseca traje popis stanovništva u Hrvatskoj. Srpske organizacije pozvale su pripadnike srpske zajednice da se na popisu slobodno izjasne kao Srbi. Nesumnjivo je da će biti i onih koji će se zbog proživljenih trauma izjasniti kao pripadnici većinskog naroda. David Bilić prisjeća se trauma iz svoje obitelji. Naime, drugi muž njegove bake, s kojim je bio jako blizak, cijeli svoj život izjašnjavao se kao Jugoslaven. Govorio je da mu je otac Srbin iz Bosanske krajine, majka Hrvatica iz Splita, a da je on Jugoslaven. David ističe kako je njegovog djeda, unatoč tome što se osjećao kao Jugoslaven, sredina doživljavala kao Srbina zbog njegovog imena i prezimena i zbog toga što nije pristao uz dominantni hrvatski nacionalistički narativ za vrijeme rata devedesetih. Na zadnjem popisu 2011., godinu dana prije smrti, djed se izjasnio kao Hrvat. “Ja mislim da je on to uradio zbog pritiska, mada ti pritisci u tom trenutku nisu bili eksplicitni, ali su ostali ukorijenjeni u njemu još od vremena rata kada su ga ispitivali u zloglasnom splitskom zatvoru Lori. On je bio u službi u JNA kao civilno lice. Bio je arhitekt. Nikada nije imao vojnički duh, više je bio slobodna i umjetnička duša. Ali i kao takav zbog ‘krivog’ imena i prezimena bio je prepoznat kao neprijatelj”, sjeća se David, kojemu je ova obiteljska priča ostala urezana u pamćenje.

David Bilić danas je jedno od prepoznatljivih lica Radničke fronte. Za sebe kaže kako su lijeva uvjerenja dio njegove obiteljske tradicije. Ipak, okidač za odluku da se aktivistički i politički angažira na ljevici zbio se 2015. godine, kada je Tihomir Orešković postao predsjednik Vlade. “Cijela ta situacija me jako revoltirala. Karamarko je prije izbora najavljivao dolinu suza, velike mjere štednje, drastične rezove i privatizaciju, a u kampanji je bilo dominantno i nacionalističko huškanje. Kada je Hasanbegović preuzeo Ministarstvo kulture, tada je sve eskaliralo. Sve je išlo kontra mojih uvjerenja s ekonomskim rezovima, privatizacijama, napadima na manjine, kako nacionalne tako i seksualne, te napadi na žene i njihova reproduktivna prava. Odlučio sam da moram nešto učiniti, neovisno o tome hoće li biti pomaka ili ne, ali ne bih mogao živjeti sa sobom da se nisam angažirao”, prisjeća se vremena kada se priključio Radničkoj fronti, jedinoj socijalističkoj partiji koja je bila aktivna.

U prethodnom sazivu Skupštine Grada Zagreba David je jedno vrijeme bio rotacijski zastupnik ispred Radničke fronte. Naglašava kako se kao opozicijski zastupnik osjećao nemoćno, ali se trudio da skreće pažnju na teme koje je smatrao važnima. Iako više nije u Gradskoj skupštini, i dalje prati tamošnju situaciju.

Budući da se, kako joj i sam naziv govori, Radnička fronta prvenstveno zalaže za radnička prava, pitali smo ga kako danas vidi položaj radnika. “Mislim da je još uvijek aktualna osnovna podjela na one koji posjeduju i žive od toga i one koji žive od svoga rada i osiguravaju onima koji posjeduju da dobro žive. Iako se to naizgled promijenilo, promijenilo se više kozmetički, ali suštinski je ostalo isto. Prodaje se nekakav američki san gdje se tvrdi da svatko može biti biznismen, a to baš nije tako”, smatra David. Ističe da je sve više ljudi angažirano honorarno i na određeno te smatra kako je radnicima sada još gore nego u vrijeme industrijalizacije i prvobitne akumulacije kapitala jer su otrgnuti iz zajednice i tako onemogućeni da se organiziraju i bore za svoja prava.