Bukovčanka iz ljubavi

Piše: Aleksandar Tešić

Daniela Bjelanović s udrugom Verige pokušava oživjeti opustjelu Bukovicu

Daniela Bjelanović

Ljubav prema krševitoj dalmatinskoj Bukovici, koju Daniela Bjelanović intimno gaji od najranijeg djetinjstva, postala je javna u ljeto 2019. godine. Tada je na opustjelim peronima oronulog željezničkog kolodvora u Kistanjama ta rođena Zadranka, zajedno sa svoje tri zadarske prijateljice, organizirala prvi bukovički glazbeni festival. Mali cjelovečernji festival koje su organizatorice nazvale “Žene s pruge”, referirajući se na sebe i svoje porijeklo iz Kistanja, Škabrnje, Ivoševaca i Knina, kolodvore i stajališta na pružnom pravcu Knin – Zadar kojim su u djetinjstvu putovale rodbini na selo, bio je prvi i zasad jedini provedeni projekt kistanjske kulturno-umjetničke udruge Verige.

Daniela Bjelanović

Festival na kojem su nastupili slavni gitarski virtuoz Miroslav Tadić u duetu s Ivet Holzvort na violini, beogradska bluz atrakcija Nikola Čubrilo bend i Goran Markov Knežević, osnivač kultnog kninskog pank rok sastava Krčma kod Đure Seljaka, trebao je biti prvi u nizu događaja na kolodvorima i stajalištima sa svrhom kulturno-umjetničkog oživljavanja Bukovice i Ravnih kotara. Plan je bio da se i idućega ljeta zasvira na nekoj od stanica neelektrificirane jednokolosiječne pruge između Knina i Zadra kojom putnički vlakovi više ne voze, a oni teretni toliko rijetko da ih se jedva može uočiti. Svijet je u međuvremenu zadesila pandemija koronavirusa koja je usporila realizaciju planova.

– Sve je na čekanju. Htjela bih da koncerti na stanicama postanu tradicija. Nije to tako teško organizirati, ali definitivno mi je potrebna pomoć. Htjela bih i da u Kistanjama napravimo ljetno kino i da pokrenem šahovski klub, ali sve to traži ogroman angažman, a moj posao koji je usko vezan uz turizam oduzima mi ljeti jako puno vremena. Sve planirano bili bi ljetni događaji zato što ljeti ovdje ima ljudi – uvodi nas u priču Daniela Bjelanović, uz pancetu i lozovaču na terasi obiteljske joj kuće u kistanjskom zaselku Bjelanovići.

Samim nazivom udruge – verige su lanac o kojem u seoskim kućama tradicionalno visi lonac nad ognjištem – Daniela se željela još snažnije povezati sa svojim Kistanjama, u koje se za koju godinu planira preseliti iz Zadra.

– Priča o Verigama je počela tako što sam kupila dva stara fića kombija od kojih sam planirala napraviti jedan super kombić i u njemu dječju biblioteku. Cilj je bio da idem po selima Bukovice i Ravnih kotara u kojima još ima nešto djece i da ih tom putujućom bibliotekom potičem na čitanje i pismeno izražavanje. Htjela sam otvoriti udrugu i u njoj se zaposliti. To je bio plan koji sam imala prije četiri godine i od kojeg nisam odustala, ali i taj projekt čeka neka bolja vremena i više mog slobodnog vremena – priča Daniela o svojim ambicijama koje tek trebaju postati konkretni projekti i donijeti dašak promjene, živosti i optimizma u krševitu, siromašnu i zapuštenu unutrašnjost Dalmacije, iz koje se uvijek više odlazilo nego što se u nju vraćalo s namjerom da se ostane.

Daniela Bjelanović

Daniela nikada u Kistanjama nije stalno živjela. Rođena je i odrasla u Zadru, kao i njezin otac. Ljubav prema Bukovici gaji, međutim, od najranijih dana. Usadili su je baka i djed koji su bili okosnica njezina djetinjstva. Do odlaska u mirovinu i djed i baka živjeli su u Zadru, a kuća u kistanjskom zaselku Bjelanovići bila im je vikendica u kojoj se obitelj okupljala za vikende i praznike.

– Malo prije rata, kada je djed otišao u penziju, preselili su se u Kistanje. Onda se zaratilo i mi smo odjednom bili odvojeni. Mi smo ostali u Zadru jer je moj otac odlučio da nećemo nikamo odlaziti. Iako Srbin, on je prije svega Zadranin. Baš jako voli svoj grad i smatrao je da ne trebamo nikamo odlaziti. I dandanas imamo polemike koliko je ta odluka bila dobra za sve nas. Meni je ime i prezime mog oca ipak više vrata otvorilo nego zatvorilo. Baku i djeda nismo vidjeli čitav rat. To je za mene bilo tragično. Živjeli su tu, na sat vremena od nas, a mi ih nismo mogli vidjeti. U meni se stvorila jedna ogromna praznina. Rat me je zahvatio u pubertetu i osjećala sam se kao da je netko amputirao osnovni dio mene – prisjeća se Daniela.

Do početka rata, kao dijete iz mješovitog braka, Daniela nije znala što je po nacionalnosti. Oni su, kaže, bili Jugoslaveni koji su slavili i očev i majčin Božić. Nije tada mislila da je po ičemu različita od druge djece uz koju je odrastala u Zadru, a onda su je na ulici počeli nazivati Srpkinjom i vrijeđati na nacionalnoj osnovi. Djevojčica od nepunih trinaest godina osjećala se, dakako, grozno.

– Pubertet je i inače period života u kojem stječeš sliku o vlastitom identitetu. Uz borbe koje vodi svako dijete, imala sam i jak osjećaj da ako zatajim svoje porijeklo, to će značiti da se sramim tate i djeda, što je za mene bilo potpuno neprihvatljivo. Dosta dugo bila sam Srpkinja iz inata. Imala sam nekih neugodnih situacija, ali i osjećaj da ne pripadam nikome. S druge strane, nama je granata pogodila kuću i ja sam umalo od te granate poginula. To je kao da gledaš utakmicu u kojoj je život ulog, a ti ne znaš za koga navijaš. To je osjećaj apsolutne nepripadnosti, a ti silno u tom periodu života želiš nekome pripadati – opisuje Daniela osjećaj koji su u ratu doživjela brojna djeca iz mješovitih brakova.

Daniela Bjelanović

Danas u svakom novom društvu ima potrebu naglasiti svoju nacionalnu pripadnost, iako je nitko o tome ne pita. Smatra to svojevrsnim obrambenim mehanizmom.

– Ne kažem to oficijelno, nego nekako kroz šalu, ali da se zna. Zapravo je to moj filter za sve nacionaliste. Šalu na račun svoje nacionalnosti jako dobro prihvaćam, ali vrlo brzo osjetim i što je provokacija. Ne želim imati konfliktne i neugodne situacije, troše mi energiju, što će mi to, ali i dalje imam potrebu objasniti da nije normalno nekoga suditi po njegovoj nacionalnosti – kaže Daniela i zaključuje da je njezina nacionalna pripadnost za nju ipak nešto intimno i usko vezano uz njezinu obitelj, s kojom je jako povezana.

Ljubav prema Bukovici nerazdvojna je od njezine ljubavi prema baki i djedu, kojih više nema, a koji bi se sigurno radovali njezinim nastojanjima da se još snažnije poveže sa svojim Kistanjama i da kulturom i umjetnošću oživi opustjelu Bukovicu.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: