Udbina između prošlosti i budućnosti

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, Udbina je bila poznata po tabli «dobrodošlice» koju je krasilo veliko stilizirano slovo U. Nakon slova koje se godinama nije micalo, iznad Krbavskog polja niknulo je velebno crkveno zdanje posvećeno svim hrvatskim mučenicima koje se svojom monumentalnošću izdvaja iz ličke pustoši. Sa snažnim utjecajem Katoličke crkve, s odličnim geografskim položajem (40 kilometara udaljenosti od Jadranske obale, 35 kilometara od Plitvičkih jezera, neposredna blizina auto-puta), Udbina je postajala perspektivno utočište za hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko doseljeničkih valova, Udbina se počinjala buditi i gospodarski. Danas je ovo ličko mjesto jedno od rijetkih u tom zabačenom i zapuštenom dijelu Hrvatske koje se može pohvaliti sa samo 4 posto nezaposlenih. Reklo bi se nedosanjani današnji san mnogih malih provincijskih mjesta. Nepobitna je činjenica da u Udbini nijedan prijeratni proizvodni objekt ne zjapi prazan, već je ispunjen nekom proizvodnom djelatnošću. Ovoj  udbinskoj statistici treba dodati izuzetno nepovoljnu demografsku strukturu izazvanu egzodusom srpskog stanovništva 1995. godine koje je činilo 85 posto prijeratnog stanovništva, ali i neuspio proces povratka.

Na nadmorskoj visini od 892 metra, i na jednom od najpustijih mjesta na svijetu s prosjekom od 2, 5 stanovnika po četvornom kilometru, ali i pod jakim utjecajem najvećeg broja sunčanih dana nakon otoka Hvara, život udbinskog kraja bazira se na stočarstvu, ali isto tako zbog loše državne poljoprivredne politike plodno i prostrano Krbavsko polje djeluje sablasno pusto i zaraslo. Između puste zemlje i pustih sela, rijetki stanovnici ovog ličkog podneblja svako na svoj način proživljava hladnu i oštru zimsku svakodnevnicu.  – Mali smo mi, eto, ne daju nam zemlju, ne daju nam peći našu domaću rakiju kao što smo to vjekovima radili, mi smo tu žrtve, nema tu baš socijalne osjetljivosti od onih odozgo, jada se Kraso Opalić iz Komića koji je pored povratničkog života preživio i mnoge i još veće životne nevolje, ali je po svojoj vedroj prirodi, uvijek ostao nasmijan i optimističan. – Na zgrade se stavljaju nove fasade. Dobili smo novu ljekarnu, imamo čak i frizerku, od toga ništa prije nismo imali i to je za nas ovdje veliki dobitak. Tko hoće, može raditi, i da se, eto, prosječno živi, skromno će reći Kraso. – Kako mi to Ličani volimo reći, samo porez plati, kuju sveži i nema što da policajac traži u tvome dvorištu. To je naša teorija, uvjeren je Kraso koji se sa suprugom i dvoje malodobne djece vratio 2000-te godine. S porodicom se prihvatio posla  i osnovao lijepo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo s kojim se ponosi. – Stvorili smo solidan kapital od kojeg možemo normalno živjeti.  Imamo oko 300 ovaca autohtone ličke pramenke i 15 krava. Mlijeko prodajemo Dukatu i uspjeli smo ispuniti zahtjevne kriterije Evropske unije za 49.000 litara mlijeka u interventnom razdoblju. Može se živjeti dok se može raditi, reći će Opalić. Drugog izbora nije imao ni Jovica Čortan koji je pet godina prije povratka u rodni kraj radio u Norveškoj. – Da je bolje, ne bi loše bilo. Počeo sam prije pet godina sa 13 ovaca, sada ih imam oko 300. Znao sam kuda idem i da me čeka pustoš. Radeći stekao sam toliko da ne ovisim o nikome. Ne moram i ne želim na socijalu. U stanju sam da se mogu sam brinuti o svojoj porodici. Iz iskustva nisam ni očekivao da će mi netko nešto dati, nego sam zasukao rukave, otišao u Norvešku kako bi se financijski osigurao da imam ovdje od čega početi. Koliko radimo slobodnog vremena i nemamo, priča poljoprivrednik i općinski vijećnik SDSS-a Jovica Čortan iz Debelog Brda koji se u zavičaj vratio sa suprugom i troje djece, dok su mu dugo dvoje ostali u inozemstvu. – Teško je ovdje izdvojiti samo jedan problem. Kraj je pust, nedostaje mnogo toga. Bolestan ima samo jednu želju, zdrav ih ima više. Recimo, imamo gradsku rasvjetu koja svijetli samo po danu. Društveni život ovdje je na izdisaju. Na Udbini čovjek može samo popiti kavu, nema nekog zdravog druženja, nema klubova, sportskih društava… Naši proizvodni pogoni su na krhkim nogama, kao bolesnik na umiranju, ali drago vam je da diše. Nema novih fabrika, samo se stare krpaju i čini mi se da se dio po dio razvlači. Imali smo pilanu koja je bila gigant, sada je na koljenima i razvlače je kao strvinu koja je ničija, ističe Čortan i navodi još jedan problem o kojem u Udbini nitko ne želi govoriti.

– Javna je tajna da su u pogonu Duhanke koja zapošljava 30 radnika, vrata za Srbe zaključana. Razumijem, privatnik je privatnik i može raditi što hoće, ali čini mi se da se to zove diskriminacija?! Naš načelnik Ivan Pešut, divan čovjek, izjavio je da ovdje nije suživot, nego život, i ja mu na toj izjavi čestitam, jer znam da su to njegove želje, ističe Čortan. Da se na udbinskom tlu bez obzira na sve pokušavaju spojiti hrvatsko-srpski konci zajedničkog života govori i koalicija između HDZ-a i SDSS-a. Tako je načelnik općine Udbina Ivan Pešut (HDZ), a njegov zamjenik Milan Uzelac (SDSS). Čini se da ova pomalo neprirodna udbinska koalicija još uvijek nije prodrla u sve pore društvenog i političkog života ovog kraja.  – Još uvijek na razno-raznim portalima naši općinski vijećnici završavaju svoju misao sa «Za dom spremni», i dalje se dijelimo na «naše» i «vaše» i još uvijek koplja lomimo oko mogućeg imenovanja ulice po Nikoli Tesli. U takvim uvjetima ne možemo govoriti o suživotu, a kamoli o životu. Najžalosnije je što su mržnjom i netolerancijom zatrovani mladi ljudi, priča Jovica Čortan i dodaje da se ponekada osjeća kao stranac u vlastitoj kući. 

– Sve se promijenilo iz temelja. Od nekadašnje Udbine nije ostalo ništa. Uvijek moramo nešto objašnjavati, obrazlagati, braniti se…  Nikoga nisam zlostavljao, okupirao, živio sam u svojoj kući. Ovdje su uništavani i ne obnavljaju se spomenici iz Drugog svjetskog rata na čijim tekovinama stoji današnja Hrvatska. Ali, eto, ja živim u tome svijetu i ne mogu ništa promijeniti, slaže ramenima Čortan. – Želim vjerovati da nikome nije u interesu da naša sela ostanu pusta. Nekada je čovjeku bila milina proći Krbavskim poljem, sada je ono sablasno pusto. Ne zna se koje je godišnje doba gore. Ništa se ne radi. Imate samo džunglu i korov. Ako ne možemo otvoriti proizvodni pogon, možemo 100-njak hektara zemlje stavi u funkciju, razmišlja Čortan. – Naši ljudi su se razišli na stotinu strana. Bez obzira gdje se čovjek nalazi, on se na te uvjete života privikne, a na Krbavskom polju samo ga čeka neizvjesnost. Kada čovjek dođe u Liku, prvo je pitanje: od čega će živjeti?!  Ovdje i sam čovjek teško preživi, a kamoli s porodicom, tako da vjerujte, nije jednostavno krenuti putem zavičaja, priča Čortan. Međutim, istini za volju, Udbina je posljednjih godina dobila noviji, ljepši izgled. Mada su rane rata još uvijek vidljive, kozmetičkim popravcima i malim sitnim koracima lokalna zajednica nastoji prošlost ostaviti iza sebe i krenuti nekim perspektivnijim putem. Jedan od znakova tog novog puta je novoizgrađena poduzetnička zona «Podudbina» koja je sa 76 posto financirana bespovratnim sredstvima iz IPA 3C projekta i ostatkom iz općinskog proračuna.

– Izgrađena je kompletna infrastruktura. Od ledine smo napravili poduzetničku zonu za što smo osigurali 5, 6 miliona kuna. Taj projekt smo pokrenuli 2008. i već ove godine naša poduzetnička zona spremna je za nove investitore. Ovim projektom mi smo jedina lička općina koja je povukla sredstva iz evropskih fondova.  Srećom, desilo se da smo u općinskoj kasi imali novac za realizaciju tog projekta. U jednom trenutku zadužili smo se kod banke, ali smo taj dug brzo sanirali. Trenutno za fondove Evropske unije spremamo projekte za odvodnju i kanalizaciju u vrijednosti od 25 do 30 miliona kuna, ali za te projekte, nažalost, nećemo imati novca za učešće, o privrednom razvoju Udbine govori zamjenik načelnika Milan Uzelac. Međutim, na ove uzlazne privredne amplitude sjenu baca izuzetno nepovoljna struktura aktivnih radnih mjesta, ali i sveukupna obrazovna struktura stanovništva. 

– Uglavnom se radi o NKV radnim mjestima. Ruku na srce da i imamo potrebu za visokom stručnom spremom, mi nemamo kadra. Primjera radi, među 900 stanovnika imamo samo tri-četiri visoko školovana Srbina. Biologija nas gazi. Slabo se ljudi žene, udaju, rađaju. Svakim danom nas je sve manje, samo sahrane, priča Uzelac. Osim što u Udbini nema ljudi, nema ni državnih institucija. Udbina je općina koja egzistira bez banke, bez FINE, bez gruntovnice, katastra, bez policijske stanice, a prije tri-četiri godine iz ove ličke općine, treće po veličini u Hrvatskoj, iselio se i matični ured. U trendu iseljavanja državnih institucija i viška slobodnog općinskog prostora, a kako bi za neka nadolazeća vremena osigurali trag svog više vjekovnog postojanja, srpska zajednica se, uz podršku načelnika Ivana Pešuta, proteklih godina uključila u akciju obnove i opremanja prostora namijenjenog Pododboru Srpskog kulturnog društva «Prosvjeta». Ove godinu ta akcija uspješno se okončala darovanjem novouređenog prostora  u trajno vlasništvo SKD «Prosvjeti» u Zagrebu. Da je briga za opstanak srpske zajednice na Krbavskom polju zaista opravdana, govore sljedeće brojke. U osnovnoj školi od 106 đaka samo ih je 12 srpske nacionalnosti, u vrtiću od nekih 100-njak predškolskih mališana samo ih je 14 srpske nacionalnosti, dok je mladih od 18 do 35 oko pedesetak.  Ostalo je sve staračko stanovništvo koje se sjeća još vremena kada su uskim stazama kroz snježne nanose na -30 stupnjeva Celzijusovih, put do škole svojim skoro bosim nogicama prtilo čak i oko 36 đaka iz samo jednog udbinskog zaseoka.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email