Ćuti, trpi, klimaj glavom

Piše: P-portal.net

U jednom od onih višesatnih intervjua na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u kojima predsednik Srbije govori o svemu, sa posebnim akcentom na svoje mrzitelje, osvrnuo se i na štrajk radnika …

U jednom od onih višesatnih intervjua na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u kojima predsednik Srbije govori o svemu, sa posebnim akcentom na svoje mrzitelje, osvrnuo se i na štrajk radnika u Fijatu. Razume, rekao je prilično spuštenim tonom, da plata od 42.000 dinara nije dovoljna ali bi, i to je bila poenta, radnici mogli da ostanu i bez nje. Poruka koja je ostala da lebdi nad njegovim saosećajnim glasom bila je jasna. I tačno je definisala socijalnu poziciju srpskog radnika danas, svejedno da li je zaposlen kod stranog investitora ili se radi o službenicima ili novinarima koji, po istraživanjima, imaju šesnaest puta manju šansu od fizičkog radnika da nađu posao ako ga izgube. O čemu bi verovatno trebalo da misle pre nego što sednu pred kompjuter sa snovima o slobodnom i kritičkom novinarstvu.

Vesna Mališić

Ćuti, imaš bar socijalno i penzijsko. Trpi. Pretvaraj se. Klimaj glavom. Ne upadaj u oči. Pokušaj da napraviš individualnu strategiju kako da preživiš. Probaj da postaneš nevidljiv ako već ne želiš da budeš blizak onima koji odlučuju o tvom životu. Jer, ako izgubiš posao u zemlji Srbiji, koja svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje, drugi sigurno nećeš lako pronaći. A to znači da nećeš bukvalno moći ni da preživiš, a kamoli da platiš kredit ili školuješ decu. To je mač koji seva nad životom pojedinca i preti svaki put kad bi se okuražio da bude više čovek nego zaposlenik. I kad pomisli da traži prava koja mu po zakonu pripadaju. Strah od gubitka posla oduvek je bio čuvar poretka. Zato su sve prognoze onih koji su verovali da će tragičan socijalni položaj radnika izazvati nemire širokih razmera, padale u vodu. A paradoksalno, bazu svake populističke vlasti činili su upravo oni koji najteže žive.

Ulicama srpskih gradova protutnjali su proteklih decenija nezadovoljnici svih boja, borci za slobodu i pravdu, građanski neposlušnici, čuvari srpske tradicije i vere, protivnici rata, gej aktivisti, izbeglice, studenti, invalidi, žene u crnom… Jedino ozbiljnih protesta radnika nije bilo.

Poslednji koji je vredan pažnje bio je onaj pred sam raspad SFRJ kada je dvadesetak hiljada radnika rakovičkog basena – u plavim uniformama, uz žestoke i ujednačene uzvike od kojih se vlastima ledila krv u žilama – došlo peške do Savezne skupštine, noseći radničke zastave i tanke koverte sa platama i zahtevalo da im se obrati baš Slobodan Milošević, već neprikosnoveni vođa i zvezda nacionalističkih masovki. Oklevao je tada srpski vožd da dođe na noge radnicima. Nuđeni su im drugi govornici, ali kako je dvadeset hiljada radnika četiri sata, bez pauze, osim da udahnu vazduh, izvikivalo preteće parole, pojavio se na stepenicama ispred najvišeg državnog doma, licem u lice sa radničkom klasom. I kada su poletele prve plave koverte prema govornici, Milošević je napravio obrt koji je ušao u istoriju. Prešao je na sigurniju temu – odbranu srpstva, najavio hapšenja, što je naišlo na odobravanje radnika i sve se završilo čuvenom rečenicom: „A sad svi na svoje radne zadatke.“ Jedan sociolog je tada zaključio: „Došli su na protest kao radnici, a sa njega otišli kao Srbi.“

Opozicione političke partije, svih proteklih godina, nisu krile nezadovoljstvo zbog radničke pasivnosti. Ali možda je njen razlog najbolje definisao upravo rakovički radnik, sećajući se tog velikog štrajka uoči raspada zemlje, kada je rekao: „Niko više neće s naših leđa skakati.“

Šta je, dakle, danas ključna rečenica koja može da pacifikuje radnike i pokaže da su i dalje snaga na čiju privrženost vlast može da računa, a da istovremeno ne mora da preispita model privlačenja stranih investitora odobravanjem povlastica i stavljanjem investitora iznad sistema? Šta je to što može da optereti savest radnika više od odgovornosti za elementarno preživljavanje njihovih porodica i vrati ih u surovu rutinu poslušnosti i trpljenja? Da li je to ovo sve češće podsećanje vlasti na značaj fabrike u Kragujevcu za bruto društveni proizvod i izvoz cele srpske industrije, za formiranje BDP-a Srbije, za njen kreditni rejting i ugled kod stranih investitora… Da li se to na pleća radnika u Kragujevcu kao teret stavlja budućnost Srbije? A sasvim je jasno da su ona preslaba da je podnesu. I zato je logično da vlast od njih ponovo očekuje – svi na svoje radne zadatke.

 

Izvor: NIN, autor: Vesna Mališić


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: