Ako je išta masnim slovima upisano u historiji vjekovne borbe za oslobođenje Srbije od Turaka onda su to legende o hajducima. Jedan od tih slavnih hajduka nije bio muškarac nego žena. Zvala se Čučuk Stana, a ono „čučuk“ dolazi od turske riječi, što bi značilo da je bila mala, sitna i krhka. Rodila se oko 1795. godine u mjestu Sikole, kraj Negotina, u istočnoj Srbiji u porodici Plještića, doseljenika iz Hercegovine. Pročula se kao hrabra i neustrašiva ratnica u borbama protiv Turaka u srpskim ustancima u prvim decenijama 19. vijeka, u kojima je čak četiri puta ranjena.

Puškom je kažu pogađala s ogromnom preciznošću, a u sedlu je bila sigurna i vješta. Oblačila se u muško odijelo još dok se školovala u Beloj Crkvi, u Banatu i pravila je ruž za usne od crvene ljute papričice, pomiješane medom i ružinim laticama. Bila je za ono vrijeme vrlo obrazovana jer u njenom rodnom selu vladao je običaj da „Sikoljani ni pod Turcima bez škole nisu bili“. Boraveći za života u mnogim zemljama, tjerana i proganjana, od Ugarske i Srbije do Grčke i Rusije, Stana je znala čak pet jezika.

U tim neprestanim krvavim nadmetanjima s Turcima Čučuk Stana je upoznala legendarnog hajdučkog vođu Hajduk Veljka koji je kažu glavu izgubio zbog nje i za koga se Stana na kraju i udala. Ali, prvi susret Stane i Veljka, kažu kroničari, nije bio nimalo romantičan. Stana je jednom prilikom ugalopirala u Veljkov hajdučki logor i obratila mu se riječima: „Gospodaru, zar ovi tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego devojačke darove krasti?“ Sijevajući očima ispričala je da su njegovi hajduci, pod izgovorom da skupljaju pomoć za ustanak, opljačkali kuću njenog oca Radovana Plještića i uzeli njoj i njenim sestrama čak i djevojačku spremu za vjenčanje. Kažu, Hajduk Veljko je pred mladom i odlučnom djevojkom samo zinuo, a i njegovi ljuti hajduci koji su odmah pokradeno vratili.

S kuburom i jataganom za pasom, jahala je Stana uz Veljka u njegovim ludo hrabrim pohodima među Turke, sve do 1813. godine kada je Rusija potpisala mirovni ugovor s Otomanskim carstvom, kojim su Turcima vraćeni gradovi u Srbiji. Većina hajduka se spremala za bjekstvo, ali ne i Veljko koji je tada izjavio: „Glavu dajem – Negotinsku krajinu ne dajem.“ Uslijedila je bitka za Negotin na čijim je bedemima uz Stanu i Veljka bilo 3.000 branilaca, protiv 15.000 turskih vojnika. Kako je tu bitku opisao Vuk Karadžić, Veljku „najposlije nestane džebane, osobito taneta i topovskih i puščanih, zato pokupi sva kandila, kašike i tanjire od kalaja, te rastopi na puščana taneta. A u topove je, kad su negdje Turci činili juriš, metao je najposle i talire.“ U toj je bitci poginuo hajduk-Veljko, a za Stanu legenda kaže da se „još šest dana s tristo vitezova sa Turcima borila“.

Nakon sloma Negotina i Prvog srpskog ustanka u cjelini, Stana je kažu oplakivala Veljka pune dvije godine, povukla se u Banat, potucajući se mjesecima s njenim preostalim borcima po hajdučkim izbjegličkim logorima. Tamo je srela grčkog borca za slobodu i političara, Georgakisa Nikolaua Olimpiosa – poznatog kao kapetan Jorgać. Stana se udala za Jorgaća i ratnica iz Negotina postala je majka troje djece. Jorgać je nastavio da ratuje sa srpskim hajducima protiv Turaka u Moldaviji, gdje je 1821. poginuo. On i njegovi borci bili su opkoljeni u manastiru Seku i onda su digli u zrak barutanu, izginuvši zajedno s Turcima.

Čučuk Stana je imala samo 26 godina kad je s troje djece opet postala udovica. Ipak, to ju nije zaustavilo da u Drugom srpskom ustanku (1815. – 1817.) odigra značajnu ulogu na diplomatskom polju među evropskim državama u afirmaciji oslobodilačke borbe balkanskih naroda protiv Turaka. S djecom se kasnije preselila u Atenu. Stariji sin Milan umro je mlad, a mlađi, Aleksandar, vratio se u Srbiju da se bori protiv Turaka. Stradao je 1844., godinu dana poslije oslobođenja Grčke, a Čučuk Stana umrla je u Ateni 1849. godine, u priličnoj bijedi. Mnogo godina kasnije beogradske su novine upoznale javnost o njenom liku, junaštvu i sudbini: „Zna se za grobove njenih sinova, jer su obeleženi krstovima i pločama. Dok joj je kćerka bila živa, znalo se i za Stanin grob, jer je ona obnavljala grobove braće i majke. Posle njene smrti, zarastao je grob Čučuk Stane i pao u zaborav, jer daleko od Srbije nije imala nikoga od roda, a o njenom patriotizmu i požrtvovanju malo se vodilo računa dok je bila živa.“