Prohladni decembarski dan nije baš najidealnije vrijeme za posjet jednom manastiru. Ljudi koji dolaze iz buke, nervoze i užurbanosti grada obično očekuju da će ih na kapiji manastira dočekati cvjetni vrt tišine, blagi pogled monaha i milovanje povjetarca koji u manastirsko dvorište donosi opojne mirise okolne prirode. Pravoslavni manastir Lepavina, na pola puta između Križevaca i Koprivnice, vjerojatno tako izgleda u proljeće, ali u promrzlo zimsko jutro on je u našim očima, paradoksalno, djelovao stvarniji nego u nekoj ljudskoj fantaziji kada, stvarajući nekakvu idealnu sliku skrovitog mjesta, zapravo samo iskazujemo nemoćnu želju da pobjegnemo od života.

Dok smo prilazili manastiru, ta gluha tišina u kojoj se ništa ne miče i neugodna hladnoća koja nam se uvlačila pod kožu kao da su nam željele reći da odbacimo sve te sladunjave predodžbe o manastiru kao turističkom azilu za naše životne nedaće. U tom smislu Hamletov prijedlog Ofeliji da ode u samostan i nije sasvim ispravan: samostan ili manastir nije prostor sigurnosti u kojem ćemo zaboraviti ljude i prebrisati svoja razočarenja. Ono što ćemo jasno osjetiti kasnije tokom dana jest da je manastir pusto mjesto s puno smisla.

U manastirskom dvorištu dočekao nas je Vlado, iskušenik, koji tek treba postati monah, koji nam je ljubazno, ali s malo riječi rekao da je za posjet manastiru najbolje da pričekamo liturgiju u crkvi koja počinje u devet sati.

– Prošećite se malo, tu je i izvor blagoslovljene vode, a znak zvona će vas upozoriti da služba počinje. Samo polako – uputio nas je ovaj iskušenik u prvo razgledavanje.

Na proplanku iznad manastira zatekli smo oca Teofana, ne baš adekvatno obučenog za ovo doba godine, kako čita neku knjigu, dok se iza njega guralo stado koza i ovaca, kojima je očito bilo više zima nego ovom monahu jednostavnog i iskrenog pogleda.

Spremajući knjigu u laganu crnu jaknu, otac Teofan odjednom reče:

– Dođite. Ja sam zadužen za ovce i za travu. Ponekad je potrebno da razgovaram s ljudima koji dođu u manastir, pa ja onda s njima satima pričam, a onda se opet vraćam ovcama. A trava koju u proljeće kosim, vi ne možete zamisliti koliko na manastirskoj livadi te trave za kositi ima. Kada sam prije 24 godine došao u manastir iz Kaštel Sućurca, s mora i kamena, mislio sam da na cijelom svijetu nema toliko trave kao na ovom proplanku. Neprestano kosim travu ručno, kosom, ali sada više nemam onu snagu kao prije, pa smo nabavili i kosilicu…

Liturgija u devet u polumračnoj manastirskoj crkvi bio je neki trenutak istine vjerojatno za svakoga tko je iz svijeta grada, zadimljenih kafića, pretrpanih dućana i prepunih trgova došao na ovo samotno mjesto. Četvorica monaha čitala su psalme, izgovarala molitve i pjevala pred dva novinara i jednim putnikom namjernikom: s površine zemljine kore gledano, oni su djelovali kao najusamljenija bića na svijetu, a iz svemira promatrano, njihovi glasovi kao da su na neki zaobilazan, ali uporan način dopirali i lijevo i desno od Mliječne staze.

Pored oltara stoji čuvena ikona Presvete Bogorodice Lepavinske iz 16. vijeka i onako u zagasitim bojama oslikana, izgledala je kao Mona Liza duhovnog života, zagubljena u prostoru i vremenu. Jer ikona je u srcima pravoslavnih vjernika, kako piše profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta Natalija Vidmarović, “most između bitka i inobitka koji spaja zemaljski i onostrani svijet, pružajući preko molitve mogućnost da se taj bitak osjeti u svoj svojoj punoći”. U bombardiranju manastira 1943. u Drugom svjetskom ratu unutrašnjost crkve bila je uništena, ali ikona Bogorodice Lepavinske ostala je netaknuta. Ikoni se gubi svaki trag do 1967. godine, kada je slučajno nađena na nekom tavanu u Zagrebu, pa je restaurirana i vraćena manastiru.

U toj praznoj crkvi s četvoricom monaha koji pjevaju ravno u vasionu čovjek ne može ostati ravnodušan: više osjećajima, a manje razumom on shvaća, bio vjernik ili onaj kojemu je za svaku vjeru svejedno, da to pusto mjesto nesumnjivo označava jedan ljudski podvig. Mnogi na njega možda neće ni obratiti pažnju, ali bi nekima takav podvig mogao nešto i značiti, u važnim ili odsudnim trenucima njihovih života. U svome “Mitu o Sizifu” Albert Kami kaže kako ono što cijeni u tom čovjekovom neprestanom i beznadnom guranju kamena kroz život jest ljudski napor.

I tako manastir i njegovi monasi sami samuju već vjekovima, oko njih se smjenjuju carstva i prolaze vojske i ratovi, a oni neprestano, svaki dan bez izuzetka, upućuju nebesima svoja pitanja, molitve i tihe zahtjeve, znajući, kao što kaže perzijski pjesnik Rumi, da postoji iznad ispravnog i krivog jedan vrt, u kojemu ćemo se jednom ponovno sresti. Na površno novinarsko pitanje kojih se “značajnih događaja” ovi monasi iz života manastira sjećaju, oni će odgovoriti da najviše pamte ljudska lica. Lica onih koji su dolazili u manastir da s monasima podijele svoje duhovne nemire i traganja. Ili, da pozajmimo riječi argentinskog pisca Ernesta Sabata iz njegove knjige “Otpor”: “Mi, koji dolazimo iz gradova, samo smo anonimna masa stvorenja a tek u prisustvu bogova postajemo ljudi s licima, kao dio svete čovjekove historije.”

Manastir Lepavina nastao je oko 1550. godine, u teškim vremenima, ali za ovaj manastir vremena nikada nisu bila laka. Tada se monah iz Hilandara, Jefrem Vukodabović, bježeći pred Turcima zaustavio na ovim brežuljcima i s okolnim monasima sagradio malu drvenu crkvu. Nedugo zatim Turci su crkvu spalili, a monahe pobili ili odveli u ropstvo. Trebalo je 40 godina da se iz pepela crkva ponovno sagradi, opet zaslugom hilandarskog monaha Grigorija, koji je čudnim i nesigurnim putevima stigao do Lepavine, dok je za gradnju samog manastira 1635. godine zaslužan arhimandrit Visarion. Lepavinska manastirska crkva u današnjem obliku sagrađena je u 18. stoljeću, kao svojevrsna mješavina kultura i naroda: kao kombinacija baroknih vanjskih zidova i unutrašnjeg bizantijskog stila. Ta otvorenost manastira svakom čovjeku, tko god on bio i u što vjerovao, svakodnevni je moto njegovih stanovnika okrenutih prema ljudima i svijetu. Tako u “Podravskom listu” od 2. aprila 2012. godine možemo pročitati riječi starješine ovog manastira: “Najvažniji su vjera i ljubav, a mi u manastiru pružamo ljubav i blagoslov svima, bez obzira na vjeru i naciju.”

U manastiru su kroz vjekove pisane i prepisivane knjige, čuvano je “Četvorojevanđelje” iz 13. i 14. vijeka, postojala je škola za monahe, a lepavinski duhovnici vršili su parohijske dužnosti u Varaždinu, Koprivnici, Križevcima, Zagrebu, Legradu i Kaniži. Sve to uništeno je u Drugom svjetskom ratu: manastir je bombardiran i rukom pisane knjige i relikvije su spaljene, starješina manastira je ubijen, a monasi, kojih je bilo petnaestak, odvedeni su u logor ili protjerani u Srbiju. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan započeo je 1977. godine obnovu manastira: na njegovu inicijativu jeromonah manastira postaj otac Gavrilo, koji u Lepavinu dolazi iz Hilandara i od tada je obnova manastira započela punim intenzitetom. Sredstva za obnovu skromno su prilagali pravoslavni vjernici, a značajna pomoć stigla je i s neočekivane strane – od Svjetskog saveza crkava, naročito od vjernika Evangelističke crkve iz Štutgarta i pokrajine Virtemberg. Obnovu manastira ponovno je prekinuo rat devedesetih, a u njemu su ostala tek dvojica monaha, otac Gavrilo i otac Vasilije, rodom iz okolice Lepavine.

Starješina manastira, danas pokojni jeromonah Gavrilo, bio je sveštenik posebnog kova i osoba ogromne duhovne snage za sve one koji su ga poznavali. Ustrajno je djelovao u manastiru Lepavina tokom tragičnih devedesetih i kasnije, a naročito se iskazao u misionarskom radu putem interneta: osnovao je internetski radio Lepavina, kao i manastirski časopis “Put, istina i život”, dok je njegova komunikacija s vjernicima, koji su ga voljeli i poštovali, sabrana u nekoliko knjiga pod nazivom “Duhovni razgovori”. O svom iskustvu s modernim tehnologijama otac Gavrilo, kojeg su zvali i virtualnim ili sajber duhovnikom, u jednom je razgovoru rekao: “Kad sam bio dečačić, mi deca sa sela igrali smo se telefona tako što smo uzeli kutiju od kreme za cipele, odvojili gornji i donji poklopac i dno kutije probušili u sredini i kroz tu rupicu ubacili jedan kraj kanapa od deset metara, drugi kraj u drugi deo i razmaknuli se jedan od drugog koliko je kanap bio dug. Tako smo razgovarali kao preko telefona, i to se čulo iako se radilo samo o kanapu. Kad sam došao u manastir Hilandar 1971. godine, postojao je telefon koji se morao ručno okretati i kojim se moglo razgovarati samo između manastira i manastirskog konaka. Danas je na Svetu Goru stigla najsavremenija tehnologija. Tehnologija se može koristiti i na dobro i za ljubav.”

Dok pijemo neobičnu kavu s medom u manastirskoj blagovaonici, pitamo iskušenika Vladu zašto se odlučio za život u manastiru.

– Neki put sve treba da se preokrene na glavu da bi sve sjelo na svoje mjesto – jezgrovito nam odgovara.

Ovaj čovjek mlađih srednjih godina, koji je u manastir došao iz Zagreba, kaže da kada u životu najvažnija postanu pitanja o smislu, istinskoj realnosti, postojanju zla i o istini, onda sve ostalo pada u drugi plan, ali ako nema takvih pitanja, onda nema ni pravih odgovora.

– Taj veliki obrat kod nekoga se događa već u djetinjstvu, kod nekoga se dogodi kao iznenadan i dramatičan lom, a netko o tim pitanjima razmišlja godinama – kaže Vlado.

Pozvani smo na jednostavan, ali ukusan ručak uz čašu manastirskog vina, sačinjen uglavnom od raznovrsnog povrća, koji je spremio otac Marko, rodom također s Mediterana. Kada su ovog velikog i tihog čovjeka jednom pitali kako uspijeva napraviti toliko obroka u jednom danu za hodočasnike koji povremeno dolaze u manastir, kratko je odgovorio: “Sutra je nikada.”

Opraštamo se s ljubaznim domaćinima manastira i odlazimo u maglovito i hladno popodne prema Križevcima i Zagrebu. Još jedan pogled na manastir, njegovu crkvu i kapelicu na brežuljku: da, možda je ovo pustinja za sve one koji traže atrakcije trgova, ulica i kavana, ali manastir Lepavina zaista jest mjesto jednog napora i podviga malobrojnih, onih koji su brojnim ljudima, vjernicima i onima koji to nisu, donijeli nešto uistinu dobro. Jer kako u “Pobratimstvu lica u svemiru” pjeva veliki Tin: “Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema / ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; / o vasiono! ja živim i umirem u svjema; / ja bezimeno ustrajem u braći.”

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email