Čedomir Antić: Srbiji je potrebno novo vreme, moramo stvoriti nove ljude

Piše: Bojan Munjin

Srbija je zemlja nedovršene modernizacije, država opterećena često nepotrebnim i neuspjelim ratovima, s manjkom demokracije i s viškom autoritarnih oblika vlasti. Ona je zemlja prostodušne jednostavnosti i domaćinske velikodušnosti njenih …

Srbija je zemlja nedovršene modernizacije, država opterećena često nepotrebnim i neuspjelim ratovima, s manjkom demokracije i s viškom autoritarnih oblika vlasti. Ona je zemlja prostodušne jednostavnosti i domaćinske velikodušnosti njenih ljudi, ali i zemlja koju su mnogi sposobni građani napustili, zbog općeg siromaštva i nereda. Ona, kao zemlja na Balkanu, kronično se nalazi u napetim odnosima sa svojim susjedima i predstavlja geostratešku smetnju u aritmetici odnosa velikih sila. Na dnevnom redu u Srbiji već dulje vrijeme je traumatično pitanje Kosova i Metohije, koje je nedavno dodatno opterećeno ubistvom lokalnog političkog lidera Olivera Ivanovića a na stol je bačen i prijedlog Deklaracije o opstanku srpskog naroda, koji je zajednički usvojio politički vrh Republike Srbije i Republike Srpske. Odgovore na ova pitanja potražili smo od Čedomira Antića, povjesničara s dugim političkim iskustvom. Za Antića, koji se u svojim stavovima nalazi jednako blizak zahtjevima za obranom nacionalnih interesa, kao i potrebama za suštinskom demokratizacijom društva, moglo bi se reći da pripada srednjoj struji na skali političkog javnog mnijenja u Srbiji. Antić je bio predsjedavajući glavnog odbora studentskog protesta protiv Miloševićevog režima 1996/1997. godine, portparol Demokratske stranke krajem 90-ih i član predsjedništva proliberalne stranke G17 početkom 2000-ih. Kao zagovornik uspostavljanja državne nezavisnosti i historijskog sporazuma Srbije i Albanaca s Kosova i Metohije, Čedomir Antić je napisao prijedlog programa “Nezavisna Srbija u EU”. Zaposlen je kao docent na odjeljenju historije Filozofskog fakulteta u Beogradu.

U Srbiji, kao i u drugim okolnim zemljama gdje žive zajednice Srba, aktualna su dva javna manifesta koja se tiču zaštite položaja Srba. Prvi se zove Deklaracija o opstanku srpskog naroda. Koji je bio motiv vlasti Republike Srbije i Republike Srpske da sačine ovaj dokument?

Nije reč o “zajednicama” već o “srpskom narodu” koji je jedan i nedeljiv u koliko god novih država živeo. Drugi dokument odnosi se na Kosovo i Metohiju koja još uvek nije međunarodno priznata država i članica UN.

Nadam se da je za Deklaraciju bilo više motiva. Prvi i najvažniji nesumnjivo je briga za opstanak srpskog naroda. Srpskom narodu je nasilno, nepravedno i protivustavno oduzeta ujedinjena i međunarodno priznata država (SFR Jugoslavija). Srbija je pod pritiskom velikih sila prihvatila raspad SFRJ, pristala je i da Kosovo i Metohija suštinski budu od nje odvojeni, ali je obavezna da brani preostala prava svog naroda. Srba u regionu je 1991. godine bilo oko 2,4 miliona, a danas pretpostavljamo da ih je oko 1,75 miliona. Prava koja su Srbi dobili u novim državama, često garantovana međunarodnim sporazumima, uglavnom nisu poštovana u punoj meri. Razvoj mladih država, ponekad i mladih nacija, podrazumeva i negativan odnos prema Srbima. Zato je neophodna, ne samo ovakva deklaracija, već i jedna moderna, prosvećena i mirna politika prema srpskom narodu u regionu. Ovaj dokument, međutim dolazi nakon što je Vučićeva vlada sistematski zanemarila ustanove i politiku prema srpskom narodu na čitavom tom području.

Zamisao je, dakle, dobra ali videćemo šta će u tom dokumentu pisati: nije jasno da li je to dokument u odnosima Srbije i Republike Srpske, da li je reč o opštoj politici ili o zaštiti jezika i pisma. Poznavajući prirodu Vučićevog režima osnovane su sumnje da je reč o manevru kako bi bila opravdana politika popuštanja daljoj afirmaciji samoproglašene nezavisnosti Kosova.

Dvije Srbije

Deklaracija je doživjela odobravanja u tradicionalnim krugovima ali i osporavanja među tzv. liberalima. Kako objašnjavate tu kroničnu podijeljenost u srpskom društvu kada se radi o krucijalnim pitanjima?

Stvari su se promenile. Podele postoje, ali dve Srbije su danas omeđene drugačijim granicama. Tzv. “druga Srbija” je grupa okupljena oko Latinke Perović, Beogradskog kruga, Peščanika i Biljane Srbljanović a “prva Srbija” su, manje više, svi ostali. Mnogi ritualno grde svaki spomen borbe za prava srpskog naroda, ali podržavaju “crnogorizaciju” i “norijegizaciju” srpske politike, zato što iza nje stoje Vašington i Brisel. Pobedom SNS-a 2012. i posebno 2014. započelo je jedno novo doba. Kao što je to lucidno primetio novinar Zoran Ćirjaković, mi smo politički ponovo u osamdesetim godinama 20. veka. Do te prve podele je došlo posledicom delovanja komunističkog režima koji je u srpskom velikodržavlju video veću pretnju nego od svih separatizama u državi zajedno. Naš nacionalni pokret nikada nije imao sponzore u inostranstvu (samo ponekad, imao je manje ili više nezainteresovane zaštitnike), dok su tokom proteklih trideset godina određeni geostrateški i ideološki razlozi naveli SAD, Britaniju i Nemačku da organizovano rade protiv interesa Srbije i Srba i za to su jedno vreme imali podršku UN-a. Šta bi bilo sa bilo kojom drugom jugoslovenskom nacijom da joj se to dogodilo? Da li bi i ona bila podeljena?

Kako će Deklaracija djelovati na odnose između Srbije i BiH i Srbije i Hrvatske, koji su u posljednje vrijeme opterećeni raznim vrstama napetosti?

Ako analizirate dinamiku ovih odnosa videćete da je inicijativa za sve teškoće u 90% slučajeva bila u Zagrebu i Sarajevu. Jasno je i zašto. Dok tamo ne budu završili izgradnju nacija i integrisali svoja društva, biće ovakvih problema i napetosti. Podele u hrvatskom i bošnjačkom društvu mnogo su veće nego u srpskom, ali one nemaju podršku iz inostranstva.

Drugi dokument se zove Apel za odbranu Kosova i Metohije. Kakav značaj pridajete ovom apelu?

Reč je o pokušaju koncipiranja predloga alternativne politike prema Kosovu i Metohiji. Apel je potekao od Demokratske stranke Srbije (DSS) i kruga bliskih intelektualaca. Nažalost, ovaj predlog podrazumeva povratak na već oprobanu i neuspešnu politiku vlada u kojima je bio DSS. Formalno, reč je o politici zamrznutog konflikta i čekanja. Realno, radi se o drugačijoj dinamici popuštanja. To nije alternativa.

Čini se da nije uspio tzv. unutrašnji dijalog o Kosovu, koji je inicirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Zašto?

Suština zamisli dijaloga je bilo da ne bude dijaloga. Vlada SNS-a je već omogućila integraciju srpskih krajeva u sastav “albanskog Kosova”, čak i regulisanje uspostave granice (prethodna vlada nikada nije prihvatila prve rezultate pregovora u Briselu). Sada pregovaraju o nečemu što su odavno prihvatili i otvaraju nekakav “unutrašnji dijalog” koji treba da bude pokriće za to što su već prihvatili. Javnost je bila svedok tim razgovorima sa “pravnicima” i “sportistima”: pozvani govore, Vučićevi pomoćnici slušaju. Ukratko, bila je to terapija razgovorom ili sramotan udar na demokratske ustanove i zdrav razum.

Birokratski mastodont

Kakva je zapravo budućnost KiM-a nakon decenija teških trauma?

Postoje tri moguća ishoda. Prvi priželjkuju SAD i EU, a uz njega su privučene korupcijom i pod pritiskom stale najveće stranke vlasti i opozicije u Srbiji. Reč je o postepenom, bezuslovnom priznanju albanske “Republike Kosova” i prihvatanja principa po kome je to jedinstven slučaj zbog čega na daljem putu “evropeizacije” treba očekivati pritiske da bude stvorena unitarna velikobošnjačka Bosna i da Vojvodina protivno volji građana dobije status republike. Takav razvoj posledica je novog odnosa snaga uspostavljenog posle 1989. ali i bezidejnosti, koruptivnosti, kukavičluka i lične pokvarenosti većine ljudi koji su od 1990. do danas vodili Republiku Srbiju.

Drugi ishod je da Srbija uslovi rešavanje statusa promenom formata pregovora i da na međunarodnoj konferencije prihvati nezavisnost Kosova, pod uslovom da Srbima naseljeni sever bude vraćen u granice otadžbine, da Gračanica, Štrpci i region Gora postanu deo srpske autonomije koju će garantovati međunarodni ugovor i ustav Kosova, te da pet svetinja (Pećka patrijaršija, Gračanica, Dečani, Sv. Arhanđeli i Gazimestan) ostanu pod suverenitetom i stvarnom kontrolom Beograda. U tom kontekstu, jasno je da pravde neće biti dokle god Republika Srpska, takođe, ne dobije nezavisnost, dok Srbi u Crnoj Gori ne dobiju ravnopravnost i ustavom garantovanu konstitutivnost a autonomni kotar Knin i Glina, koji su na prevaru ukinuti godinama posle građanskog rata, ne dobiju nazad obećani status i autonomiju. Naime, odlukom da jedna manjina (albanska u Srbiji), koja je decenijama bila povlašćena, dobije bezuslovnu nezavisnost, SAD i saveznici otvorili su pitanje granica država naslednica bivše Jugoslavije. U današnje vreme u Hrvatskoj i Crnoj Gori Srbi nemaju ona prava koja su te države same i bez pritiska prihvatile da im ih daju. Što se tiče Republike Srpske u kontekstu nezavisnosti Kosova, pošto su Srbi konstitutivni narod, a Republika Srpska konstitutivna jedinica BiH, logično je da im se omogući da se izjasne o svojoj budućnosti. Kao što je Kosovo bilo “jedinstven slučaj” tako su “jedinstven slučaj” i entiteti u BiH.

Treći ishod za Kosovo i Metohiju je najmanje izgledan. Srbija bi tako trebalo da ne prihvati rešavanje statusa, da u narednim decenijama reformiše svoju privredu, započne demografsku i kulturnu obnovu i u perspektivi vrati Kosovo i Metohiju bezuslovno u svoj sastav. Ja bih ovaj model smatrao prihvatljivim pod uslovom da nad Albancima ne bude primenjena politika nasilja kakvu je Hrvatska primenila prema Srbima.

Današnji najviši predstavnici vlasti u Srbiji neprestano spominju formulu istodobne vezanosti za EU, kao i prijateljstvo s Rusijom. O čemu se zapravo radi?

Reč je pokušaju da se ne opredele i da ne dozvole ono što im je namenjeno. Brisel ne vidi Srbiju i Srbe kao deo evropske porodice naroda. Nude nam evropsku perspektivu bez ulaska u EU – proces koji plaćamo samo mi, jer sve što je EU uložila u Srbiju, ili im se sa uspehom vratilo ili je utvrdilo politiku sanitarnog kordona oko Srbije. Oni Srbe vide kao kulturno defektnu naciju koja će u modernizaciji nestati. Dok ne nestanemo, na nas i zemlje u kojima Srbi žive u značajnijem broju, gledaju kao na septičku jamu koja se preliva. Pokušavaju da nas nekako “poklope”. Obratite pažnju na BiH, Crnu Goru i Makedoniju – napredak tih zemalja u Briselu često vide kao suštinsko obespravljivanje Srba u tim zemljama, njihove crkve i kulture. Da li je to moderna politika demokratske Evrope?

Protiv sam dvosmislene politike. Mi treba da se borimo za stare, evropske vrednosti od kojih je Brisel odustao posle 2005. a ne za članstvo u tom birokratskom mastodontu. Takođe, sa Rusijom treba biti oprezan, mi smo daleko od nje i naša politika treba da bude racionalna. Pomogli su nam, spasili su nas posle 2006. godine ali 1991., 1995. i 1999. godine su nas ostavili zloj sudbini. To vreme može i da se vrati.

Kažete da Srbija danas predstavlja neku vrstu taoca međunarodnih odnosa na Balkanu. Može li Srbija u budućnosti očekivati neku povoljniju poziciju?

Mi smo žrtva unutrašnjih slabosti: pomodne i nakaradne modernizacije, populizma, ostataka komunističke ideologije i pseudo konzervativizma. Nama treba velika nacionalna, kulturna, ekonomska i demografska obnova. Novo jedinstvo. Potrebna nam je i nova generacija. Narod je sve ovo izabrao, ali imao je mogućnost da bira samo između mediokriteta, izdajnika, psihopata i tirana. Od 1918. ovde vlada negativna selekcija; treba nam vreme, o kome je sa setom govorio Slobodan Jovanović, onda kada je za svako mesto u državnoj strukturi bilo po nekoliko dobrih i doraslih ljudi. Potrebno nam je novo vreme, moramo stvoriti nove ljude koji će doći iz mladih pokolenja. Možda nije kasno ni za lustraciju raznih poslušnika autoritarnih režima, pripadnika agenturnih mreža i raznih drugih kriminalaca.

Marketinška kreacija

Demokratska stranka Borisa Tadića koja je vladala praktički 12 godina i nosila barjak proevropske orijentacije danas je spala na jako skromne grane opozicione partije a proevropski smjer preuzela je SNS. Kako objašnjavate taj zamor klasičnih liberalno-lijevih ideja danas, ne samo u Srbiji?

Nema tu i nikada nije bio levih ideja. Da bi bilo moderne levice moraju da postoje i država i demokratija. Demokratska stranka je propala sama od sebe. Postala je prosto sredstvo vlasti. Boris Tadić je vladao oslanjajući se na ličnu popularnost i harizmu. Stranka nije imala ni program ni ideologiju. Oni nisu bili evrofilska već evromanska stranka. Samo što nisu bili spremni da u toj pasiji priznaju Kosovo i ostanu bez birača. Ono što za vreme vlasti DS-a nije mogao Tadićev švalerski šarm, rešavao je čovek iz senke (pokojni Midorag Miki Rakić, dugogodišnji šef kabineta predsednika Republike), manipulišući, montirajući i korumpirajući. Danas je SNS tu metodologiju dovela na nov i savršeniji nivo. DS je profil izgubio prvo uključujući se u Savez za promene 1998., kasnije na vlasti pokušao je da izgradi nešto drugo, ali je sa nestankom Zorana Đinđića i to izbledelo. Pobeda iz 2004. i posebno 2008. bila je marketinška kreacija i balon koji se izduvao posle jednog izbornog poraza i smrti jednog čoveka. Danas je to jedna provincijalna partijica koja živi zahvaljujući odrazima bivše slave i lepe ali netačne slike koju deo građana ima o njoj.

Gospodin Aleksandar Vučić već više godina dobiva gotovo plebiscitarnu podršku na izborima. Kako objašnjavate njegov uspeh kod dobrog broja građana Srbije?

Ta podrška je posledica godina uništavanja svake alternative i činjenice da je reformska opcija u Srbiji sistematski bila podrivana iz inostranstva i da je iskrvarila na haškom, crnogorskom i kosovskom pitanju. Vučić je godinama bio građen kao jedina alternativa, danas je on zahvaljujući milionu siromašnih birača, koji veruju Pinku i RTS-u više nego Bogu, u poziciji da nema konkurenciju. To je privremeno stanje i kada konačno po treći put (nakon 1999., 2013. i tokom ove godine) napusti raniju politiku prema Kosovu i Metohiji, verovatno Brisel, Berlin i Vašington neće imati računa da ga podržavaju u dosadašnjoj meri.

Nakon svih trauma, kako vidite Srbiju za na primjer pet godina?

Želeo bih da bude slobodna i demokratska.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: