Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a posljednjeg dana januara označio je prekretnicu u političkom životu Starog kontinenta. Dugoročno, Bregzit će imati golem utjecaj i na zbivanja na svjetskoj političkoj sceni. Nakon 47 godina zajedničke političke povijesti s ostatkom kontinenta, Ujedinjeno Kraljevstvo traži svoj put i položaj u svijetu. Iako formalni izlazak iz EU-a zbog prijelaznog razdoblja nije doveo do drastičnih promjena u životima tamošnjih građana, promjene će dugoročno itekako osjetiti. Nakon završetka prijelaznog razdoblja, sva prava i obaveze ove države u EU-u prestaju, a svi budući odnosi regulirat će se bilateralnim ugovorima između Londona i Brisela. Odlasku druge najveće članice EU-a prethodile su godine mučnog političkog natezanja. Bregzit je značajno promijenio političku sliku i samog Ujedinjenog Kraljevstva jer su u razdoblju od referenduma do izlaska zbog nemogućnosti rješenja političke krize ostavku dala dva premijera.
Većina u Europskom parlamentu odlazak Ujedinjenog Kraljevstva doživjela je tragično. Na plenarnoj sjednici na kojoj je izglasan sporazum o istupanju bilo je suza, nadahnutih govora o tome kako je ovaj razlaz samo “doviđenja, a nikako zbogom”, uz čvrstu vjeru da će građani Ujedinjenog Kraljevstva u budućnosti ponovno donijeti odluku o pristupanju EU-u. Predsjednik Europskog parlamenta, Talijan David Sasoli, istaknuo je važnost europskog jedinstva kao jedinog načina opstanka u globaliziranom svijetu.
Ujedinjeno Kraljevstvo izlaskom iz EU-a ostavlja veliku prazninu, prije svega onu u proračunu u koji je godišnje uplaćivalo više od deset milijardi eura. Njihovi građani na referendumu su odlučili stati na kraj uplatama u EU proračun, nezadovoljni činjenicom da su u njega više uplaćivali nego od njega imali koristi. Rasprave o budućnosti EU-a prepustili su njenim članicama, a ona o njenom financiranju na svom je vrhuncu.
Izlazak jedne članice iz EU-a poklopio se s hrvatskim predsjedanjem Vijećem EU-a koje kao jedan od ključnih ciljeva ima privesti kraju pregovore o sljedećem višegodišnjem financijskom okviru EU-a, svojevrsnom proračunu o kojem ovise ambiciozni planovi Europskog parlamenta i Europske komisije. Odlazak Ujedinjenog Kraljevstva ostavio je veliku prazninu u proračunu pa su pregovori između država članica o visini izdvajanja u zajednički proračun upali u krizu jer države koje više uplaćuju ne žele da se proračunska rupa prelomi na njihovim leđima. Određeni broj država članica želi da se aktivnosti EU-a nakon Bregzita smanje, dok manje države i Europski parlament ne žele ni čuti za smanjenje sredstava, već upravo suprotno, traže da EU u odnosu na države članice preuzme još više ovlasti i više financijske moći.
S druge strane razmišljanja o stezanju remena nalazi se i Hrvatska, koja bez izdašnih financijskih injekcija iz programa kohezije nema nikakve šanse održati se iznad financijskog ponora nad kojim lebdi već desetljećima. Činjenica je da je većina velikih infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj financirana djelomično ili u potpunosti iz razvojnih fondova EU-a. Smanjivanje sredstava izravno bi se osjetilo u stotinama hrvatskih općina i gradova koji svoje socijalne i razvojne programe financiraju zajedničkim europskim novcem.
Siromašne zemlje europske periferije pred višestrukim su izazovima. Osim što će novca biti manje ili će se izdvajanja povećati, ciljevi europskih politika također doživljavaju korekcije. Umjesto kohezije i zajedničke poljoprivredne politike, koje su za cilj imale ujednačavanje životnog standarda građana siromašnijih država članica na jugu i istoku s onima na sjeveru i zapadu, danas su ključni ciljevi EU-a bitno različiti. Europski zeleni plan, sustav azila, borba protiv klimatskih promjena novi su fokus Europske komisije, koja na EU sve više gleda kao na unitarnu državu, a sve manje kao na savez suverenih država.
Povijesni izlazak Ujedinjenog Kraljevstva svakako predstavlja početak nove ere u razvoju EU-a. Budućnost Unije i smjer kojim će krenuti ponovno su nepoznanica. To je tema koja će dominirati i sljedećih godina jer su sve jači glasovi i sile koji traže reformu Lisabonskog ugovora. Sve veća uloga novih država članica u oblikovanju političkog života EU-a imat će značajan utjecaj na budućnost Europe. Hrvatska će i u tim razgovorima imati svoju ulogu jer je upravo Dubravka Šuica zadužena za organizaciju dvogodišnje konferencije o budućnosti Europe. Hoće li EU nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva krenuti prema slabljenju svoga utjecaja ili će ojačati institucije i preuzeti još više odgovornosti i ovlasti za rješavanje ključnih političkih problema, pitanje je na koje ćemo vrlo brzo dobiti odgovor.
