U ponedjeljak, 19. 9. 2022. na mirogojskom Krematoriju oprostili smo se od dr Branka Radakovića, ginekologa, izvanrednog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Umro je nakon kratkotrajne neizlječive bolesti u svojoj 72-oj godini. Ispraćaj je bio dostojanstven. Uz dirljive govore njegova prijatelja prof. Čavline i njegove bliske suradnice prof. Šprem, malo tko od prisutnih u popunjenoj velikoj dvorani je uspio suzdržati suzu.

U bolnici u Petrovoj godinama je danonoćno činio sve da bi usrećio mlade bračne parove, da bi postali roditelji. Bio je specijalist ginekologije i opstetricije, subspecijalist humane reprodukcije i ginekološke endokrinologije. Bio je i pročelnik Odjela za bračnu neplodnost Zavoda za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju, a jedno vrijeme je i vodio Zavod. Od 1983. godine je član IVF tima, tima za intravitrealnu fertilizaciju, šestog tima u Svijetu s IVF djetetom. Bio je i član ESHRE, Evropskog društva za humanu reprodukciju, a u periodu od 2009. do 2011. i hrvatski predstavnik u izvršnom odboru ove ugledne organizacije.

Rođen je u Zagrebu 1950. kao jedinac roditelja porijeklom iz Like, oca Milana, službenika, i majke Milice, domaćice. U Haulikovoj ulici je izrastao u pravog purgera kako govorom tako i ponosom na svoju zagrebačku škvadru. Bio je izvanserijski nogometni talent i zanesenjak. I danas će mnogi požaliti što nije krenuo putem nogometne zvijezde uvjereni da bi punio najveće stadione. Volio je i prakticirao igrati i tenis, redovito pohađao sve kazališne predstave, bio sjajan plesač. Imao je uspješan i sretan brak sa svojom Jagodom, profesoricom francuskog jezika. Dvoje njihove djece, Neven i Maja, uspješni su ekonomisti, općenito uspješni ljudi s djecom.

Upoznao sam ga u vrijeme moga mandata državnog tajnika za znanost i visoko obrazovanje. Obratio mi se zbog teškoća na koje je naišao u svom nastavnom napredovanju na Medicinskom fakultetu. Ubrzo sam shvatio da su te sasvim neosnovane teškoće bile vezane za njegovu nacionalnu pripadnost. Učinio sam sve potrebno da budu otklonjene.

Sugerirao sam mu da se uključi u zagrebačke srpske političke, kulturne ili humanitarne organizacije, što je rado prihvatio. Ubrzo se pokazalo da njegovo danonoćno bavljenje svojim potencijalnim trudnicama i trudnicama nije omogućavalo ovakvu aktivnost. Zahvalio je na povjerenju.

Dopustite i jednu privatnost. Doktor je zaslužan i za moje dvoje unučadi. Kad je rođeno drugo unuče, naša Sonja, njena majka Zorana i ja smo planirali pozvati doktora i njegovu suprugu na prigodan ručak ili večeru. U nemogućnosti pronalaska slobodnog termina prezauzetog doktora, uslijedila je njegova neobična molba meni. Naime, zamolio me je da ga savjetujem kako da riješi problem parkiranja svoga automobila u centru Beograda za vrijeme njegova skorog puta u Beograd na međunarodni trodnevni ginekološki simpozij. Otkazao sam sve svoje inače brojne planirane obaveze i svojim kolima doktora i njegovu suprugu vozio u Beograd i natrag stvorivši tako dovoljno vremena za druženje i razgovor. Ovo višednevno druženje je učvrstilo naše prijateljstvo, a ja sam imao priliku iz blizine bolje upoznati znanstvenika i humanistu kao zanesenjaka velikog formata.

Autor teksta, prof dr Slobodan Uzelac, bivši je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske