Bojan Glavašević: SDP se trebao odlučnije suprotstaviti radikalnoj desnici

Piše: Bojan Munjin

Bojan Glavašević, saborski zastupnik SDP-a, svojom pojavom, nastupima i biografijom prilično odudara od uobičajene slike tzv. političara rutinera, projektiranog u partijskoj mašineriji neke od velikih stranaka u Hrvatskoj. Najprije, on …

05.07.2020., Zagreb - Koalicija Mozemo! koju cine Nova ljevica, Radnicka fronta, ORAH, Zagreb je nas i Za Grad izborne rezultate docekala je na platou Muzeja suvremene umjetnosti. Bojan Glavasevic. Photo: Boris Scitar/Vecernji List//PIXSELL

Bojan Glavašević, saborski zastupnik SDP-a, svojom pojavom, nastupima i biografijom prilično odudara od uobičajene slike tzv. političara rutinera, projektiranog u partijskoj mašineriji neke od velikih stranaka u Hrvatskoj. Najprije, on i nije trebao biti političar jer se njegova ljubav prema znanstvenom radu na katedri za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu prilično dobro razvijala, ali je, kako sam za sebe kaže, u duši aktivist i sintagma “učiniti nešto za druge” njemu ne predstavlja praznu floskulu. Tako je kao mladić pohađao razne škole ljudskih prava, a kasnije je dobio i mirovnu nagradu “Krunoslav Sukić” zbog višegodišnjeg doprinosa u izgradnji tolerantnog i miroljubivog društva u Hrvatskoj. Zanat u politici ispekao je kao pomoćnik ministra branitelja Freda Matića, kada to ni najmanje nije bilo ugodno: na jedna vrata ministarstva nadirali su već notorni šatoraši, a na drugima su bili invalidi i oboljeli od PTSP-a kojima je zaista trebalo pomoći. Ekstremna desnica pokušala je iskoristiti i Bojanovog oca Sinišu Glavaševića, čuvenog ratnog novinara koji je u Vukovaru na kraju tragično stradao, ali on to nije dopustio jer su mu više značile vrijednosti suživota i miroljubivosti nego bučnog dokazivanja nacionalne istine. Danas Bojan Glavašević kao opozicioni zastupnik u parlamentu pokušava pomoći svojoj stranci da izađe iz krize, ali sa sviješću da se to može jedino s velikom i iskrenom dozom samokritičnosti.

Zašto je SDP izgubio izbore 2016. godine, a činilo se da će ih dobiti, naročito nakon epizode s Karamarkovim sukobom interesa?

Zato jer nismo razumjeli da imamo povijesnu priliku, koju su nam dali građani, da se riješimo mentaliteta korupcije i “rodijaštva” na svim razinama. U ovoj je zemlji, nažalost, od kompetencija važnije pitanje tko je čiji, i to nismo uspjeli promijeniti. Svoju misiju u društvenom životu i politici vidim upravo u tom smjeru. Hrvatska je danas podijeljena na one koji imaju povlastice i na one koji ih nemaju. Nismo to promijenili kada smo mogli.

Činilo se da je SDP izgubio praktički već dobivene izbore…

Rejting SDP-a je bio visok do susreta Zorana Milanovića s predstavnicima “šatoraša”. Nakon toga on je počeo ozbiljno padati, jer to što je tamo rečeno bilo je za naše birače neoprostivo, no globalno gledajući, SDP je izgubio izbore zato što je programski i ideološki oslabio. Snaga SDP-a je uvijek bila u tome da smo bili ideološki jaki i da smo mogli kompenzirati organizacijsku slabost u odnosu na HDZ. Kako smo izgubili dio sadržaja koji je bio socijaldemokratski prepoznatljiv, tako je slabila sposobnost SDP-a da projicira svoju snagu na ideološki teren. Jednostavno, nismo više bili uvjerljivi i prepoznatljivi građanima i u onome što smo govorili birači su sve manje prepoznavali sebe i svoje potrebe.

HDZ-ovo domoljublje

SDP je do sada dolazio na vlast ne toliko zbog svojih izvornih načela koliko zbog grubih faulova HDZ-a i optužbi građana za korupciju u toj stranci. Govori li ta činjenica da je u Hrvatskoj više sluha uvijek bilo za nacionalizam, a manje za socijaldemokraciju?

Jedan dio problema SDP-a leži u činjenici što je on još u 90-ima pristao da HDZ-u prepusti monopol na domoljublje. To je u vremenu u kojem živimo užasno moćan instrument, dok je socijaldemokracija u svojoj vjekovnoj nadi okrenuta humanom i univerzalnom, a ne državi-naciji. Dakle, ako ranije SDP i nije toliko prigrlio raspolaganje nacionalnim simbolima, to je u novije vrijeme jednim dijelom došlo na naplatu. Vrlinom mandata Zorana Milanovića na čelu SDP-a smatram činjenicu da je razumio da bez simbola nacije nijedna stranka ne može imati legitimitet u prostoru Hrvatske koja je, kao država-nacija, izrazito privržena simbolima koji je afirmiraju. Ne treba podcijeniti ni činjenicu da je hrvatska socijaldemokracija imala drugačiji put nego u drugim zemljama, u kojima je nakon Drugog svjetskog rata nastupila – demokracija. Moramo se složiti s tim da nakon 1945. Hrvatska nije imala demokratsko društvo kao i s tim da je socijalizam marksističkog tipa imao značajan utjecaj na hrvatsku socijaldemokraciju. Put od marksističke tradicije do socijaldemokracije pravac je na kojem bi hrvatski SDP još trebao poraditi.

Čini se ipak da nacionalizam u Hrvatskoj funkcionira kao kronična nepreležana bolest čitavog društva?

HDZ je u različitim periodima profanirao ideju patriotizma i zato ja kao i mnogi mladi ljudi ne volim izraz domoljublje, jer taj izraz djeluje otprilike kao link koji vodi na internetsku stranicu HDZ-a. A što je to HDZ-ovo domoljublje? To je domoljublje kada ti je jedna ruka na srcu, a druga u džepovima građana ove zemlje. Patriotizam je pravo svakog od nas, kao i svake stranke, i svi se pozicioniramo na skali partikularizam – univerzalizam i na pitanjima tko može biti član zajednice i gdje su granice zajednice. SDP je svakako naslijedio univerzalističku ideju socijalizma koja obuhvaća čitav svijet i sve ljude, ali artikulacija te ideje u svijetu dominantnih država-nacija je delikatna. Mislim da tu socijalističku viziju moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, jer je u suprotnom nikada nećemo ostvariti.

Preko Milanovića imamo dakle zahtjev da SDP preuzme nešto od te nacionalne paradigme, ali je njegova izjava “i moj je djed bio ustaša” uništila SDP na prošlim izborima.

Taj sastanak sa “šatorašima” je SDP-u donio dosta štete i on je na neki način bio prijeloman, jer smo do tog trenutka vodili mrtvu trku s HDZ-om. Zoran Milanović ima velike vrline i velike mane, i on je čovjek kod kojeg nema sredine. Zato je rotacija u politici nužna jer, između ostalog, politika jako troši ljude, što mogu reći i iz vlastitog iskustva. Političar je osoba koja mora biti dostupna 24 sata i dužnost političara nikada ne prestaje. Zoran je devet godina proveo kao predsjednik stranke i četiri godine kao premijer i to je služba koja ti s godinama puno toga uzme. I u tom zadnjem krugu pred izbore mislim da je naprosto izgorio. Taj sastanak je bio rezultat te pregorenosti.

SDP-ovu vlast desnica je napadala zbog “nedostatka dijaloga s neistomišljenicima”. Je li bilo više prilike za dijalog s ljudima bitno drugačijeg svjetonazora?

Krenimo od početka. Došavši 2012. na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko, svjestan krize u HDZ-u i činjenice da je ta stranka na izborima 2011. izgubila glasače umjerene srednje struje, dopustio je krajnjoj desnici da uđe u taj prostor srednje struje i da postane HDZ-ov politički mainstream. On je na taj način proširio bazu svojih glasača, ali je i othranio psa koji se ubrzo otrgnuo s lanca. Taj pas je prvo ugrizao SDP, ali danas on itekako grize Plenkovićev HDZ. Gomili ljudi s krajnje desnice dopušteno je da uđu u stranačke i državne strukture i oni se neće tako lako dati izgurati s pozicija koje su osvojili. Poanta priče je da radikalima i krajnjoj desnici nikada nije dosta vlasti i moći i nikada im i neće biti dosta. Ako je SDP igdje pogriješio, onda je pogriješio u tome što se toj radikalnoj desnici nije odlučnije suprotstavio. Ako na primjer imamo udruge s ustaškim obilježjima koje svojim djelovanjem potkopavaju ustavni poredak i ustavne vrijednosti Republike Hrvatske, one ne mogu biti financirane iz državnog proračuna. To je pitanje onog Popperovog paradoksa tolerancije: ne možeš tolerirati nekoga tko potkopava i želi uništiti toleranciju. Vrlo brzo se u Hrvatskoj pokazalo što radikali mogu učiniti: Karamarko je taj koji je omogućio krajnjoj desnici, osnaživši ih financijski i institucionalno, da uđu u središnji politički prostor i da teme ekstremne desnice budu prve na dnevnom redu. Te ideje krajnje desnice nikada nisu imale toliku izbornu podršku i to je prijevara građana Republike Hrvatske. Naša greška je što, dok smo bili na vlasti, nismo to dovoljno dobro prepoznali i nismo na to adekvatno odgovorili.

Bitni su građani

Trenutna pozicija SDP-a pomalo sliči na onu Tadićeve Demokratske stranke koja je bila potpuno obezglavljena nakon izbornog poraza 2012., od kojeg se do danas nije oporavila…

[pullquote]Socijaldemokracija kao ideja više nema znak jednakosti sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske. Želio bih SDP-u pomoći da ostane glavni nositelj socijaldemokracije[/pullquote]

Problem koji se dogodio u Srbiji nije bio u tome što im se raspala stranka; u Srbiji se raspao elektorat, izborno tijelo DS-a, a u Hrvatskoj se nije raspao elektorat SDP-a. HDZ-ov elektorat je uvijek bio oko 30 posto, ali ako pogledamo nehadezeovski i nekonzervativni elektorat, on se nije raspao nego traži druga rješenja. To je elektorat koji traži odgovore na pitanja i ta pitanja danas identificira Živi zid i on trenutno privlači dio SDP-ovog elektorata. Socijaldemokracija kao ideja više nema znak jednakosti sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske. Želio bih SDP-u pomoći da ostane glavni nositelj socijaldemokracije, ali u političkom životu ja sam poprilično nemilosrdni darvinist. Preživljavanje stranke bez sadržaja nema smisla. Nije bitna stranka, bitna je ideja, bitna je politika, bitni su građani. Samo se o tome radi. Volio bih da SDP bude vrijedan povjerenja građana, ali to se neće dogoditi ako mi to ne učinimo.

Posljednjih godina državni vrh obilježava obljetnicu “Oluje” na način koji ne odobrava značajan broj građana Hrvatske. Što o tome misli SDP?

SDP nije mogao popraviti štetu koju su napravile HDZ-ove vrlo radikalne vlade, posebno Karamarkova koja je u Knin na obljetnicu “Oluje” dovlačila radikale svih boja, naročito one u crnom. S naše strane bilo je iskoraka i u izjavama najviših dužnosnika SDP-a prema žrtvama “Oluje”. U svom mandatu pomoćnika ministra branitelja Predraga Matića aktivno sam radio na nekoj vrsti pomirenja hrvatske i srpske zajednice i moj san je da možemo zajedno komemorirati za žrtve gdje treba komemorirati i da možemo zajedno slaviti gdje treba slaviti. U vremenima u kojima je radikalizam enormno narastao trebalo je najvjerojatnije učiniti još više, a SDP je u atmosferi onog vremena (2012. – 2016.) i perspektiva koje su se pružale učinio koliko je mogao.

Je li moguće pomirenje na lokalnoj razini?

[pullquote]Ova vlada će jako puno novca dati za Vukovar: volio bih vidjeti da mu taj novac pomogne da počne rasti, da krene naprijed i da se makne od onoga što mu se dogodilo 1991.[/pullquote]

Moguće je i mi smo to jedno vrijeme u Ministarstvu branitelja radili, kada smo u procesu potrage za nestalima pravili tribine u Vukovaru na kojima su sudjelovali i Hrvati i Srbi, gdje se stvarao siguran prostor i gdje su i jedni i drugi mogli govoriti o svojim iskustvima u ratu. Na kraju se pokazalo da su njihova iskustva bila, nažalost, jednako žalosna, jednako neopravdana i jednako ista. Teško je u malim zajednicama gdje se ljudi znaju, gdje su tabui puno snažniji i gdje je (nacionalna) kohezija vrlo jaka, probiti se do ideje ponovnog uspostavljanja dijaloga. To je teško i bez lokalnih političara koji dodatno intenziviraju tu situaciju, iz jedne i druge zajednice, jer im je u interesu da biračko tijelo ostane razdvojeno. Zamislite što bi se dogodilo kada bi ti birači, Hrvati i Srbi, glasali po nekom drugom principu a ne po etničkom; što bi to značilo za rejting političara koji žive od takvih podjela.

Nedavno ste rekli da se Vukovar jako izgradio, ali da to nije dobar grad za živjeti. Kada će on to postati?

Kada se u svijesti svojih građana, lokalnih političara i svih drugih u Hrvatskoj pomakne iz pozicije vječne žrtve i kada mu se omogući da ide dalje i da ne bude samo grad za komemoracije. Onda će to biti grad u kojem će se moći živjeti. Nije to samo pitanje postoje li u njemu (etničke) napetosti; i u Belfastu postoje nacionalne tenzije, ali je to grad koji ekonomski prosperira i koji hoće nekuda stići. Ova vlada će jako puno novca dati za Vukovar: volio bih vidjeti da taj novac bude investiran na način koji će pomoći Vukovaru da počne rasti, da krene naprijed i da se makne od onoga što mu se dogodilo 1991. godine.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: