Možda i deceniju ili dvije na estradnom nebu u Hrvatskoj svjetluca i zvjezdica pjevačice s prezimenom Šuput. Ona je još uvijek mlada, a njena karijera već traja dosta duže od karijere njenog prezimenjaka – velikog slikara Bogdana Šuputa. Zlosrećna sudbina njegova, usporediva ponešto sa Šumanovićevom, učinila je da on bude zločinački ubijen nekoliko mjeseci nakon svog dvadeset i sedmog rođendana.
Bogdan Šuput je rođen nekoliko nedjelja nakon početka Prvog svjetskog rata: Šestog septembra 1914. Mjesto rođenja: Sisak. To je, naravno, još uvijek Austro-Ugarska. I kraj rata i osnivanje Kraljevine SHS porodica Šuput dočekaće u Sisku. 1923. godine, međutim, cijela porodica se preseljava u Novi Sad. Tamo se Bogdan upisuje u Državnu mušku gimnaziju, sa koje nekoliko godina kasnije prelazi u Beograd, na Kraljevsku umetničku školu.
Jedan od njegovih profesora, Ljuba Ivanović, smatrao ga najtalentovanijim studentom, ne samo u jednoj generaciji. Iako je imao priliku da se zaposli kao njegov asistent, Bogdan u svojim ranim dvadesetim godinama ipak bira da ode u Pariz, tadašnji svjetski centar likovne umjetnosti. U Parizu Šuput provodi neke tri godine. Slika, posjećuje izložbe, obilazi grad, šeće se ulicama. Prija mu boravak u Francuskoj, ima osjećaj da usavršava svoju tehniku. Za vrijeme boravka u Parizu, naslikao je i veličanstvenu sliku „Notr Dam“. Kad je ono prije tri i po godine, čitav svijet bio potresen požarom u ovoj crkvi, razmišljao sam kako je upravo Bogdan Šuput naslikao jedan od njenih naljepših prikaza. Šuputu je, ponovimo, jako prijao Pariz. Ipak, barem u tom trenutku, ne vidi sebe trajno na Zapadu i odlučuje da se vrati u Jugoslaviju, u Beograd. Početak je 1939. godine.
U Beogradu se priključuje kasnije proslavljenoj grupi „Desetorica“. Osim njega, tu su, između ostalih, Ljubica-Cuca Sokić, Stojan Trumić, Jurica Ribar, Aleksa Čelebonović. Kad grupa napravi zajedničku izložbu u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“, kritika će isticati da je u cijeloj grupi najveći talenat upravo Šuput.
Te godine u Evropi opet počinje rat. Šuput putuje Jugoslavijom tražeći nove slikarske motive zaustavljajući se nešto duže na crnogorskom primorju i u bosanskoj Krajini, a zatim s jeseni 1940. odlazi na služenje vojnog roka, i to u Sarajevo. Tu će ga zateći i napad Trećeg rajha na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu 1941. Nijemci ga zarobljavaju kao vojnika, pa kao vojni zarobljenik završava u jednom vojnom sabirnom logoru u Saksoniji. Krajem godine biva pušten i odlazi u Novi Sad gdje mu živi porodica. Kad je izišao iz logora, vjerovatno je bio srećan. Istorijska ironija je, međutim, učinila da na slobodi nije uspio da preživi ni tri mjeseca. Ubili su ga mađarski ekstremisti tokom zloglasne „racije“ 23. januara 1942. Skupa s njim su ubijeni i njegova majka i tetka.
Postoji u globalnoj kulturi velika legenda o takozvanom „Klubu 27“. To je skupina svjetski poznatih umjetnika, uglavnom muzičara, koji su umrli sa 27. Tu su Džim Morison, Džimi Hendriks, Kurt Kobejn, Ejmi Vajnhaus i još neki. Tu uvijek postoji žal zbog smrti ljudi na vrhuncu životne i umjetničke snage. Priča o Bogdanu Šuputu se u taj niz sasvim uklapa. Njegova pariška epizoda, skoro je morisonovska. Ovako to opisuje slikar Peđa Milosavljević: „Njegova lepa pojava ostavljala je utisak na prolaznike. Video sam u Parizu, ne jedanput, kako se ljudi okreću, ali Bogdan kao da nije opažao svoju lepotu, jer je Apolon u mnogobrojnim ljudskim inkarnacijama izabrao i jednu stidljivu i rasejanu“. Ima, dakle, u Šuputovoj biografiji materijala za izvrstan film, ako već i ne, što je možda više u skladu sa našom epohom, za televizijsku seriju.
Iza „stidljivog i rasejanog“ Šuputa ostalo je osamdesetak uljanih slika, nešto manje od pedeset grafika i četrdesetak akvarela. Osim beogradskih i novosadskih muzeja i galerija, neka njegova djela su i u posjedu Moderne galerije u Zagrebu. U Novom Sadu se po njemu zovu jedna ulica i jedna srednja škola. U njegovom rodnom Sisku po njemu se ne zove ništa.
