Bogdan Stojsavljević – zaboravljeni istraživač sela

Piše: Leon Ćevanić

Usprkos nemjerljivom doprinosu koji je svojim radom dao akademskoj zajednici, te važnosti koje njegovo djelo ima za proučavanje seoske kulture našega podneblja, žalosno je ustvrditi kako je ime Bogdana Stojsavljevića do danas gotovo pa zaboravljeno čak i u znanstvenim krugovima, a osobito u široj javnosti
selo
Foto: Tino Jurić/Večernji list

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Lika je još uvijek bila gusto napučeno mjesto puno života u kojem je narod, baveći se pretežito poljoprivredom, stočarstvom, šumarstvom i sličnim djelatnostima, te živeći u uzajamnoj povezanosti s prirodom, ali i međusobnoj slozi neometanoj srpsko-hrvatskom etničkom izmiješanosti karakterističnom za ovo područje, proživljavao skromne, ali ispunjene živote. U takvim je okolnostima, na jugoistočnom ličkom predjelu, u gradiću Udbini, 25. aprila 1899. godine rođen Bogdan Stojsavljević. Budući da je potjecao iz obitelji koja je tradicionalno davala lokalne pravoslavne sveštenike, bili su mu dostupni potrebni materijalni uvjeti za školovanje. Stoga je, nakon što je u svom rodnom mjestu završio pučku školu, otišao u Zagreb gdje je nastavio i na koncu priveo kraju svoje obrazovanje, završivši zagrebački Ekonomski fakultet uz specijalizaciju za područje ekonomske historije.

Pred kraj studentskih dana aktivno se uključio i u politički život gdje se u najvećoj mjeri počeo isticati kada se, početkom 1930-ih, pridružio Zemljoradničkoj stranci, pokretu sličnom Hrvatskoj seljačkoj stranci, samo tradicionalno jačem u Srbiji, ali i među Srbima preko Drine. Kao član ove stranke pokazao je visoku dozu ambicioznosti, te je stoga brzo napredovao u njezinoj hijerarhiji, postavši jedan od najbližih suradnika njezinog predsjednika Dragoljuba Jovanovića. Tako je, primjerice, nedugo prije početka Drugog svjetskog rata, upravo na Stojsavljevićevu inicijativu pokrenut list Zemlja koji je izlazio dvaput mjesečno, te služio kao formalno stranačko glasilo u kojem su objavljivani proglasi Zemljoradničke stranke, te osvrti na aktualnu tematiku iz njezine svjetonazorske i programatske vizure. Sam je Stojsavljević pak obnašao dužnost njegova glavnog urednika. Otprilike u isto vrijeme, problematika teškog seoskog života kroz prošlost, a koja je u znatnoj mjeri ostala nepromijenjena i u onom vremenu, u sve većoj je mjeri zaokupljala Stojsavljevića, te joj je on stoga, prvo kao politički aktivist, ali postupno češće i kao znanstvenik, počeo pristupati sve sistematičnije i intenzivnije. Ta mu je tematika tako prerasla u cjeloživotnu preokupaciju koja je kroz godine rezultirala brojnim plodovima, napose poslije rata kad je o problematici sela objavio čitav niz knjiga te mnogobrojne članke, prikaze i osvrte.

Dakako, početak Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije svaku je vrstu znanstvenog istraživanja za Stojsavljevića učinio nemogućom. Kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj, direktno ugrožen uspostavom NDH, Stojsavljević se već 1941. godine priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci što mu je po završetku rata donijelo titulu prvoborca, no u vojnoj hijerarhiji nije napredovao niti se nakon rata nastavio baviti ikakvom vrstom aktivnosti vezanom uz vojsku. Međutim, budući da je rad njegove Zemljoradničke stranke zamro još s kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije, kao partizanski ilegalac pridružio se u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Kao najvažniji događaj iz Stojsavljevićevog ratnog puta svakako je potrebno izdvojiti onaj iz 1944. godine kada je prisustvovao osnivačkoj skupštini Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Glini, pri čemu je Stojsavljeviću pripala dužnost zapisničara ovog sastanka. Nažalost, izvornom se zapisniku do kraja rata izgubio trag, no Stojsavljević je stoga po sjećanju sastavio njegovu rekonstrukciju koja je do danas ostala dostupna. Kroz Prosvjetu Stojsavljević je nastavio aktivno djelovati i nakon rata, sve do kraja života, a 1950-ih obnašao je i funkciju predsjednika ovog udruženja, i to baš u periodu kada je kompleks nekadašnje partizanske bolnice na Petrovoj gori pretvoren u memorijalni centar, upravo Prosvjetinim, pa tako i Stojsavljevićevim osobnim zalaganjem.

Po povratku u oslobođeni Zagreb 1945. godine, Stojsavljević upisuje poslijediplomski studij ekonomije na kojem je na koncu obranio doktorat na temu širenja komunističkih ideja na jugoslavenskim ruralnim područjima. Ubrzo potom, postao je i predavač na istom Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje drži katedru za ekonomsku povijest. Kao rezultat svoje pedagoške aktivnosti, zajedno sa skupinom svojih najnadarenijih studenata, 1962. godine pokreće časopis „Sociologija sela“ koji je nastavio izlaziti dvaput godišnje punih četrdeset godina da bi potom, iako u neredovitim edicijama, povremeno nastavio biti objavljivan sve do današnjih dana. Nakon umirovljenja potkraj 1960-ih, Stojsavljević se povlači iz znanstvenih aktivnosti, te se okreće obiteljskom životu. Preminuo je u Zagrebu 12. septembra 1977. godine, a ondje je i sahranjen, na groblju Mirogoj.

Usprkos nemjerljivom doprinosu koji je svojim radom dao akademskoj zajednici, te važnosti koje njegovo djelo ima za proučavanje seoske kulture našega podneblja, žalosno je ustvrditi kako je ime Bogdana Stojsavljevića do danas gotovo pa zaboravljeno čak i u znanstvenim krugovima, a osobito među širom javnosti. Njegovo ime, doduše, nosi jedna ulica u Srbiji, u Busijama (zapadnom predgrađu Beograda koje mu administrativno pripada) gdje je zaslužio ovu čast budući je zbog potreba istraživanja više puta boravio u ovom mjestu. Busije zasad ostaju jedino mjesto koje mu je odlučilo na ovakav način odati počast. Nadalje, na Internetu kao globalnom primarnom izvoru informacija za prosječnog čovjeka, o životu i radu Bogdana Stojsavljevića nije moguće naći gotovo ništa osim veb-stranica pojedinih antikvarijata i onlajn-aukcijskih platformi na kojima se (pre)prodaju njegove knjige.

Stoga zasad zaključno preostaje tek nada da će s vremenom doći do porasta interesa znanstvene zajednice za mikrohistorije seoskih sredina, a što će neposredno rezultirati i afirmacijom ličnosti Bogdana Stojsavljevića na razinu koju je on svojim djelovanjem zaslužio.

U svojim znanstvenim radovima i studijama Bogdan Stojsavljević svu svoju pažnju je posvećivao selu kao cjelovitom gospodarsko-socijalnom subjektu, kao i onima koji žive na selu, zanimajući se za njihove poslova, ali i razonodu. Ipak, ključna stavka koja se provlači kroz gotovo sva njegova djela jest izučavanje okolnosti prodiranja kapitalizma odnosno tržišnih vrijednosti, te kapitalističkoga poretka na selo, primarno u Hrvatskoj, ali i na prostoru čitave Jugoslavije. On polazi od pitanja u kolikoj se mjeri kapitalistički poredak uspio ukorijeniti na ovom području, te koje je promjene sa sobom donio, pritom se fokusirajući primarno na njegove sociološke, a ne ekonomske posljedice. I po količini napisanoga gradiva i po detaljnosti znanstvenoga pristupa, na ovom je području Stojsavljević stvorio vjerojatno najvrjedniji doprinos za istraživanje povijesti sela od svih znanstvenika s područja čitave bivše Jugoslavije.

Vrednujući njegov rad iz današnje perspektive, važno je imati na umu kako su njegovi zaključci uvelike podudarni s duhom vremena u kojem su nastali, perioda kada su socio-ekonomski aspekti historiografije u Hrvatskoj tek bili u povojima, pri čemu je utjecaj tada apsolutno dominirajuće sociološke znanstvene paradigme na Stojsavljevića bio iznimno velik zbog čega se on, prilikom postavljanja modela, oslanja uglavnom na marksističku teoriju ekonomskih odnosa moći. Za njega karakteristični mehanizam kojim se u svojim istraživačkim radovima redovito služio jest težnja za svojevrsnim povezivanjem prošlosti i sadašnjosti, te povlačenjem paralela koje dokazuju da su se isti ili, u najmanju ruku, slični procesi u isto vrijeme odvijali na seoskim područjima zemalja bivše Jugoslavije neovisno o njihovim različitostima u geografskim osobinama, pa čak i političkim sustavima, te državama kojima su isti u danom trenutku pripadali. Težnja za spajanjem prošlog i aktualnog vidljiva je već iz istraživačkih metoda kojima se Stojsavljević služio prilikom znanstvenog rada, budući da je gotovo neprestano obavljao istraživanja po brojnim arhivima diljem Jugoslavije, tražeći historijske podatke i izvorne dokumente koje je u prijepisu redovito objavljivao u svojim radovima (ugrubo se može reći da oni u prosjeku čine barem 40 posto sadržaja svake njegove knjige), no podjednakim je intenzitetom radio i neposredno, na licu mjesta, obilazeći nebrojena sela u svim krajevima zemlje i razgovarajući s njihovim stanovnicima najrazličitijih ekonomskih i kulturoloških pozadina od kojih je na taj način prikupljao činjenice iz onodobnog seoskog života. Iz navedenih razloga ne bi bilo netočno Stojsavljevića nazvati našim pionirom historiografske discipline zvane „isprepletena povijest“, dakako na mikrorazini. Njegov rad, iz istog razloga, stoga predstavlja nezaobilazno gradivo za istraživače podjednako ekonomije, sociologije ili povijesti agrarnih zajednica našega podneblja.

Za ondašnje pojmove izrazito napredan pristup istraživačkom radu Stojsavljevićeva djela nesumnjivo čini aktualnima i dan-danas. Iako je nemoguće poreći da je vladajuća socijalistička paradigma koja je poticala istraživanja povijesti maloga čovjeka tj. proletera i seljaka, nesumnjivo išla u korist Stojsavljeviću omogućivši mu opsežan rad na toj temi, za vidljivu ideološku „obojenost“ nerijetko prisutnu u njegovim radovima ipak je nemoguće reći da ometa čitatelje u donošenju vlastitih zaključaka na temelju priložene dokumentacije. U pojašnjenjima prepisanih dokumenata koje obavezno iznosi u prilog svojim tezama, Stojsavljević se sve vrijeme čvrsto drži tada vladajuće marksističke paradigme po kojoj je razvojna putanja iz feudalizma u kapitalizam, pa iz kapitalizma u socijalizam rezultat apsolutne historijske predestinacije na putu do konačnog oslobođenja proletarijata i „kraja povijesti“, što on naziva „marksističko-lenjinističkim općim zakonitostima“ i što je, dakako, u potpunoj opreci s danas aktualnim tumačenjima novih modela u ekonomskoj povijesti među kojima se najviše ističu oni iz rada Fernara Brodela.

Ipak, svi su činjenični podaci koje Stojsavljević predstavlja u obliku nepromijenjenih prijepisa točni, ispisani upravo onakvima kakvi su oni uistinu bili, što bi profesionalnom historiografu ionako trebalo biti ključan segment stručnog rada. Posao skupljanja i sortiranja arhivskih dokumenata Stojsavljević je obavljao profesionalno i posve nepristrano, što ne čudi s obzirom da se njime bavio i hobistički neovisno o svom primarnom istraživačkom fokusu, pa tako primjerice upravo njemu možemo biti zahvalni na pronalasku, očuvanju i sređivanju osobnog arhivskog fonda odvjetnika i pravaškog političara Dragutina Hrvoja koji je Stojsavljević potom poklonio Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Važnost njegovog rada stoga primarno proizlazi iz činjenice da je uvelike olakšao posao svim budućim proučavateljima povijesti hrvatskog i jugoslavenskog sela, dok ideološki determiniran dio njegovog rada s druge strane predstavlja važno svjedočanstvo o općoj znanstvenoj misli jednog minulog vremena.

U nastavku dajemo kratki kronološki prikaz najvažnijih djela Bogdana Stojsavljevića.

 „Seljaštvo Jugoslavije 1918.-1941.“ (Zadružna štampa, 1952.)

U ovoj monografiji, Stojsavljević stavlja naglasak na važnosti agrarnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji kao ključnoj privrednoj grani, opisujući ulazak kapitalističke ekonomije u jugoslavensko selo uz podjednako isticanje njezinih pozitivnih i negativnih posljedica za seoska društva. Pritom kao najvažnije navodi, s jedne strane, činjenicu da je kapitalistički ustroj postavio preduvjete za razvoj moderne industrije na selu jačajući na taj način selo kao cjelinu, dok s druge strane po svojoj prirodi istodobno generira slabu kupovnu moć seljaka kao pojedinca. U skladu s klasičnom marksističkom tezom o smjenjivanju povijesnih epoha, Stojsavljević u ovoj knjizi opisuje doba prelaska iz feudalizma u kapitalizam u navedenom periodu, ali zanemarujući prijelazne oblike između dvaju sustava, doživljavajući ih kao dvije posve odvojene epohe usprkos činjenici da pravog feudalnog sustava u užem smislu na jugoslavenskom području nije bilo još od ukidanja kmetstva 1848. godine.

 „Gornjaci – prilog proučavanju gorno-činženih agrarnih odnosa“ (Prosvjeta, 1959.)

Ovo djelo donosi skraćeni opći pregled feudalnih odnosa, iz današnje perspektive interesantan ponajviše zbog obilnog korištenja arhaičnih naziva za pojmove iz feudalizma što je vidljivo već iz naslova. Primjerice, do danas gotovo posve zanemarena sintagma „činžena zemlja“ označuje dijelove vlastelinstava smještene izvan selišta, a na kojima je kmetovima odobreno uživanje plodova svoga rada uz uvjet da od istog plaćaju tzv. „činž“ (što je riječ koja ustvari predstavlja pokušaj slavenizacije latinskog pojma cenzus), danak koji se vazalu predaje u naturi ili novcu. Nadalje, prefiks „gorno-„ iz naslova knjige odnosi se na „gornicu“, još jedan danas rijetko korišten izraz kojim se označavaju podavanja vlasteli, no samo u slučaju kada je riječ o plodovima rada u vinogradima koji se nalaze u sklopu činžene zemlje. Iz njega je proizišao i naziv „gornjaci“ koji se usustavio za opći pojam za sve osobe koje plaćaju podavanja od rada na činženoj zemlji.

 „Šuma i paša u borbi sela u Hrvatskoj i Slavoniji poslije 1848.“ (JAZU, 1961.)

Bogdan StojsavljevićRiječ je o pregledu niza primjeraka izvorne arhivske građe pomoću kojih se, izvlačenjem zaključaka zajedničkih za većinu dokumenata s pojedinog područja i perioda, razrađuje tematika raspodjele vlasništva između bivših kmetova i bivše vlastele u periodu neposredno nakon ukidanja kmetstva u hrvatskim zemljama. Kao lajtmotiv smješten već u naslov djela istaknuta su područja šuma i pašnjaka kao primjer vrste zemljišnih posjeda koje je, zbog njihove veličine, ali i generalne nezainteresiranosti prethodnih vlasnika za njihovo održavanje, bilo najteže podvrgnuti procesu razgraničavanja. Iako ovdje piše o vremenu od 1848. godine nadalje, Stojsavljević naglašava važnost urbara Marije Terezije, te doba njezine vladavine općenito kao vremena koje je stvorilo sve bitne preduvjete za stvaranje sustava u kojem za svaki komad zemlje postoje pravni dokumenti koji se na njega odnose. Rečenica koja se u ovom djelu više puta ponavlja, a koju se može shvatiti kao najsažetiji zaključak djela, glasi „Šume više nisu bile bez povijesti“.

 „Prodiranje kapitalizma u selo 1919-1929.“ (IHRP, 1965.)

Bogdan StojsavljevićIznoseći kroz ovaj rad slične teze prisutne i u djelu „Seljaštvo Jugoslavije“, Stojsavljević kao početni trenutak prodiranja kapitalizma na selo ističe onaj u kojem se među nekadašnjim monolitnim seoskim staležom tj. onime što se od srednjeg vijeka moglo svesti pod zajednički nazivnik laboratores, počinju stvarati različiti slojevi temeljeni na materijalnoj situiranosti odnosno, najlakše rečeno, podjela na bogatije i siromašnije seljačke obitelji. Pritom najbogatiju klasu seljaka, ono što bi se u sovjetskoj Rusiji nazivalo „kulacima“, Stojsavljević označava pojmom „seljačka buržoazija“ koji je sam po sebi poprilično oksimoronski, no u kontekstu ovog djela poslužio je svrsi. Trenutak ukidanja plemstva 1918. godine po njemu je za prijelaz u kapitalizam važniji nego ukidanje kmetstva 1848. godine, što dokazuje činjenicom da su po ukidanju kmetstva bivši vazali unutar hrvatskih zemalja u pravilu i dalje držali bivše kmetove kao zakupce, iako uz nešto bolji položaj nego ranije.

 „Povijest sela: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija 1848-1918.“ (Prosvjeta 1973.)

Bogdan StojsavljevićPo količini napisanoga teksta, broju korištenih jedinica arhivske građe, te terenskih putovanja obavljenih prilikom rada na njoj, knjigu „Povijest sela“ slobodno se može proglasiti kapitalnim djelom ovog autora, kao i jednim od najboljih priloga poznavanju prilika na hrvatskom selu u razvijenom 19. stoljeću općenito. Najtočnije ju možemo opisati kao kompilaciju sređene i pojašnjene arhivske građe, budući da je svako njezino poglavlje, uz kraći uvodni dio u kojem autor iznosi nekoliko osnovnih misli i teza o pojedinom podneblju i problemu s kojim se ono suočavalo, sastavljeno od velikog broja primjera kojima Stojsavljević dokazuje svoje zaključke kroz prijepise izvornih dokumenata i priložene ilustracije. Na taj su način predstavljene tematike tropoljnog sustava, odnosa vlastele i seljaštva, raspadanja kućnih zadruga s aspekta promjene patrijarhalnih odnosa u razdoblju prvobitne akumulacije kapitala, prodiranja inovacija u poljoprivredu, te brojnih drugih događaja ključnih za razvoj seoskih zajednica. Osim što analizira proces ulaska seljačkoga gospodarstva u kapitalističke odnose izvana, primjerice putem zaduživanja seljaka i stvaranja klasnih odnosa u selu, Stojsavljević isto čini i iznutra prikazujući prilike vezane uz obiteljski život, udaju, oporuke, prehrambene navike i slične bitne događaje iz seljačkoga životnog kruga u svjetlu njihovih promjena pod utjecajem kapitalističke ekonomije. Usto, opisane su i okolnosti pod kojima je seljaštvo prvi put počelo djelovati kao autonoman politički subjekt, primjerice uvidom u okolnosti pokretanja prvih seljačkih novina, gospodarskih društava itd.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: