Bijeg u elitu

Piše: Dušan Cvetanović

Ulazak u Šengen i preuzimanje eura kao valute predstavlja završetak euroatlantskih integracija. Ne postoji više niti jedna organizacija u kojoj Hrvatska nije, odnosno uskoro neće biti, uvaženi član

Šengen
Foto: Dušan Cvetanović

Hrvatska je prošloga tjedna proslavila svoj „ulazak“ u Šengen, najveće međudržavno područje bez granične kontrole na svijetu. Ovoga puta povod za slavlje bila je pozitivna rezolucija Europskoga parlamenta koji je u svom izvješću zaključio da je Hrvatska u potpunosti spremna za ulazak u Šengen i da je spremna za preuzimanje obveza čuvanja granica EU. Takvu rezoluciju EU parlament je donosio već nekoliko puta. No, svatko tko iole poznaje europsku politiku, zna da ta odluka EU parlamenta nije obvezujuća i da konačnu odluku donose same države članice. Glasanja Europskog parlamenta često su samo dekorativne prirode i koriste se za dnevno političke potrebe. Tako je vrh hrvatske politike uz podršku domaćih medija iskoristio i ovu priliku kako bi proslavio pristupanje prije nego što je odluka uopće i donesena. Naime, Šengenski prostor sastoji se od 22 zemlje članice EU i četiri zemlje izvan Unije. Sada još tri članice EU kucaju na vrata – Hrvatska, Bugarska i Rumunjska. Od 27 država članica EU, Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, Cipar i Irska trenutno nisu dio Šengena. S druge strane, Šengenski prostor obuhvaća Island, Norvešku, Švicarsku i Lihtenštajn koji nisu u EU.

Češka, koja predsjeda EU, naznačila je da želi da Hrvatska, Bugarska i Rumunjska zajedno uđu u Šengenski prostor bez granične kontrole. Očekuje se da će Vijeće EU o tome glasati decembra, a Hrvatska je na najboljem putu da postane članica s obzirom na to da do sada nije bilo najava, barem javnih, da bi neka članica Šengena stavila veto. Istovremeno, Nizozemska i dalje dovodi u pitanje spremnost Bugarske i Rumunjske. U oktobru ove godine nizozemski parlament usvojio je rezoluciju kojom se protivi pristupanju Bugarske i Rumunjske Šengenu. Istaknuta je potreba daljnje analize funkcioniranja vladavine prava, dok je ocijenjeno kako je potrebno provjeriti je li i u kojoj mjeri došlo do smanjenja korupcije i organiziranog kriminala u ove dvije zemlje. „Ako ova pitanja nisu riješena u državi članici Šengena, to može uzrokovati ozbiljne probleme zbog nedostatka graničnih kontrola. Stoga to predstavlja rizik za sigurnost Nizozemske i cijelog Šengenskog prostora“, navodi se u rezoluciji.

U Hrvatskoj, kao i prilikom donošenja odluke o uvođenju eura, i sada se pristupanje Šengenu gleda kao jedan vid „napuštanja Balkana“. Naglašava se da Hrvatska postaje dio najelitnijeg kluba na svijetu, skupine država koje su članice EU, eurozone, NATO saveza i Šengena. Zaista na papiru takva kombinacija izgleda „ubojito“ i sugerira da se Hrvatska kao država uspješno transformirala u barem srednje razvijenu europsku ekonomiju. Nažalost, u stvarnosti to ne izgleda ni približno jednako bajno kao na papiru.  Bijeg od Balkana, onaj simbolični, kada već geografski nije moguć, oduvijek je bio jedan od glavnih motivatora hrvatske politike, pa tako nije bilo iznimke ni s europskim integracijama. Najbolje je to bilo vidljivo u pristupanju eurozoni u koju je Hrvatska brzinski uletjela čim se za to stvorila prilika, bez prevelikog žaljenje i propitivanja mogućnosti i potencijala vlastite monetarne politike. Dok su usporedive države poput Češke, Poljske i Mađarske zadržale svoju valutu i danas, iako ispunjavaju sve uvjete za ulazak u eurozonu, Hrvatska je svoju kunu torpedirala u najkraćem ostvarivom roku.

Ista stvar dogodila se i s pristupanjem NATO savezu, u koji je Hrvatska pristupila bez referenduma. Slično je bilo i s pristupanjem EU kada je čak bio i promijenjen Ustav. Svaki korak na tom putu dugom dva desetljeća odrađen je s željom da se Hrvatsku što prije ubaci u što je više moguće klubova koji označavaju politički prestiž i bolje uvjete zaduživanja. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj jedan od glavnih pokazatelja uspješnosti postao kreditni rejting, odnosno dobri uvjeti zaduživanja. U međuvremenu, Hrvatska je pristupila svim tim klubovima i olakšala vlastitim građanima bolji život, ali ne u Hrvatskoj, nego u EU. Najveći pozitivni učinak ulaska u EU zasigurno je bio mogućnost rada u 27 država članica, pa su tu priliku iskoristile stotine hiljada ljudi koji su napustili Hrvatsku.

Ulazak u Šengen i preuzimanje eura kao valute predstavlja završetak euroatlantskih integracija. Ne postoji više niti jedna organizacija u kojoj Hrvatska nije, odnosno uskoro neće biti, uvaženi član. Možda će tek sada postati jasno da sva ta članstva u elitnim klubovima koja dijelimo sa super razvijenim državama poput Njemačke, Nizozemske, Danske ili Švedske nisu sama po sebi dovoljna za rast životnog standarda hrvatskih građana. Od 1. januara 2023., kada službeno cijene računamo u eurima, u Hrvatskoj će prosječna plaća biti oko 1.000 eura, u Njemačkoj 2.600 eura, a u Nizozemskoj 2.800 eura. Hoće li takvi odnosi i brutalne razlike u mjesečnim primanjima biti dovoljni za otrežnjenje ili tek povod za novi egzodus ostaje za vidjeti.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: