Marko Krnjajić je pulski umjetnički fotograf, filmski režiser, direktor fotografije na više filmova i multimedijski umjetnik. Imao je više samostalnih i kolektivnih izložbi, okušao se i u modnoj fotografiji, bio koordinator filmskih, fotografskih i likovnih programa u samoj Puli i u Istri. Predsjednik je umjetničke udruge Inkubator. Sve zajedno, jedna ogledna biografija autora srednje generacije, kakvu zaslužuje grad stare i velike kulturne tradicije – naročito one filmske – kao što je Pula.

Ovaj životopis ima, međutim, mali „dodatak“. Marko Krnjajić je rođeni Beograđanin, odrastao u centru grada, na razmeđi osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, formiran u doba zenita alternativne, artističke i rokerske kulture: otud sve iz ovog čovjeka odzvanja Beogradom, od govora i pojave, interesa i pripadnosti točno određenom segmentu kulturne scene – one najurbanije, velegradske, sofisticirane, scene iz negdašnjeg, kalajićevski rečeno, „vertikalnog Beograda“. Marko dolazi iz porodice koja je bila usko vezana uz film i jugoslavensku kinematografiju, završio je studij fotografije na beogradskoj BK akademiji, asistirao na više filmova i bio fotograf takvih uspješnica kao što su kultni „Mi nismo anđeli 3“ i kino-hita „Ivkova slava“ Zdravka Šotre. Naravno, i sam je filmofil, u rasponu od underground i eksperimentalnog do komercijalnog filma.

Rodni i formativni Beograd, grad koji se, kao i kod mnogih ljudi i autora Markovog profila, čini jedino prirodno stanište, zamijenio je prije deset godina mnogo manjom, ali historijski ne manje urbanom Pulom. Došao je, također kao i mnogi, u različitim epohama, zbog ljubavi, veze s djevojkom iz Pule i riješio da ostane. No s tim starim rimskim, a zatim austrougarskim, pa talijanskim i jugoslavenskim, a sada hrvatskim gradom i – ne zaboravimo, gradom najpoznatije filmske smotre negdašanje zemlje, filmskog festivala naravno – ne vežu ga „samo“ privatne veze.

Iako je tada prvi put došao u Pulu, imao je vrlo specifičnu predodžbu o gradu, onu generacijsku rokersku, naravno. „Nisam znao gde je Istra“, kaže u šali, „ali veze su postojale – muzički, stripovski, kulturno. Moja priča o Puli počinje s bendom KUD Idijoti koji sam još davno dvaput gledao uživo u Beogradu. I tako od svojih tinejdžerskih dana gajiš sliku da je ta Pula neko kul mesto. Ljudi ovde ne mogu da veruju kad im pričam da smo mi tamo još 1990. želeli da budemo u Puli, jer je tu najbolji bend na svetu, a pored njega i ostali, kao recimo Messerchmitt i drugi, sve imena pulskih bendova koje smo mi žvrljali hemijskama. To čak ni vreme nije uspelo da iskvari. Ja i dan-danas slušam tu muziku. To je deo mog života koji nikad neće proći. I bio sam fasciniran da sad kao neki ‘mator konj’ od četrdeset godina idem da živim u Pulu – to je meni bio događaj, da idem u mesto koje je obeležilo moju mladost.“

Na pitanje da li mu je prilagođavanje bilo teško, kad se s ličnih mitova prešlo na tvrdu stvarnost, Marko isprva negira: „Kad me devojka upoznala s ljudima s te scene, to je bio potpuni neki napad sreće. Svi su bili u fazonu ‘de si brate, Srbine, šta ćeš da piješ’, tako da je sve krenulo da biva jedna žurka bez prestanka.“

Dodaje međutim da u prvih par mjeseci čovjek ne može uvidjeti pravo stanje i rascijep između predodžbe i stvarnosti. Ono na čemu Marko inzistira jest da je imao sreće doći u momentu dok je nešto od scene koja ga je zanimala još postojalo.

„Pula se strašno promenila u ovih deset godina otkad sam došao. To više nije isti grad“, kaže s određenom zadrškom. „Čak i turisti su se promenili. Sve izgleda jeftinije. Nekad su to bili neki kul ljudi iz inostranstva, neki mladi s gitarama, a iz svakog podruma čuješ kako neko rilja rock ili punk. Toga danas više nema“, govori s razočaranjem. Vjerojatno glavni udarac bio je nestanak brodogradilišta Uljanik, što je utjecalo na opći pad, pa tako i kulture. S druge strane, što se visoke kulture tiče, u vrijeme kad je Marko došao, za modernije sadržaje radila je samo jedna galerija, čuvena „Makina“. Danas je mnogo više kulturnih prostora i galerija, kaže. Između ostalih tu je i SKUC – Srpski kulturni centar: mala, ali agilna pulska kulturna institucija i prostor u kojem je Marko sretnim slučajem gotovo odmah po dolasku počeo raditi kao koordinator programa. Napominje da je došao u pravom trenutku, jer mu je osiguran posao omogućio i da regulira boravak i status.

Kao čovjek filma u gradu najvećeg filmskog festivala, planirao je baviti se i time. Bio je uvjeren da u takvom gradu sigurno postoji filmska producentska kuća. Nije je bilo. No, njegova je reakcija drugačija od očekivane: „Kad sam shvatio da je nema, bio sam u fazonu ‘još bolje da nema ništa, pa ćemo mi da razvijemo nešto!’, da uložimo energiju da se tako nešto uspostavi. Naravno, ispostavilo se da to ne ide lako i jednostavno, a možda je i nemoguće, tako da projekat nije zaživio, što je tipično za grad u krizi.“ Marko ipak nije obraćao mnogo pažnje na to, bio je prvih nekoliko godina suviše fasciniran gradom i načinom kako je živio u novoj okolini, prvi put izvan Beograda. Imao je i podršku obitelji, što je olakšalo stvari, a slične reakcije dobivao je i od prijatelja. Reputacija Istre je sigurno pridonijela i u tom smislu, iako spominje i to da su mnogi drugovi, dajući mu podršku što, „ako ništa, bar može da živi na moru“, u isto vrijeme govorili da sami nikad takav korak ne bi učinili niti došli živjeti u Istru ili Hrvatsku. Davali bi mu do znanja da nemaju povjerenja u ovu okolinu niti bi se osjećali sigurno. Na pitanje da li se u svakom trenu osjećao sigurno u Puli, bez oklijevanja kaže da jeste. „Ni najmanju neprijatnost sve ovo vreme“. No, svjestan je da među pulskim Srbima nisu svi uvijek bili te sreće: mnogi, pogotovo oni starije generacije, koje je upoznavao u Srpskom kulturnom centru, „nemaju baš neke lepe sudbine“, kako kaže, bilo da su iz generacije koja je ranije dolazila „trbuhom za kruhom“ ili zbog svega što se dogodilo u protekle tri decenije.

Ipak, Marko je iskoristio mogućnosti Srpskog kulturnog centra i organizirao i vodio mnogo događanja, izložbi, fotografskih i slikarskih, književnih večeri, prikazivanja eksperimentalnih i kratkih filmova, promocija malih festivala, i naravno sudjelovao na već etabliranim Danima srpske kulture koji su odavno prevazišli okvir usko nacionalnog i „manjinskog“ i postali važan godišnji kulturni događaj u gradu. Bilo je puno posla, a posjećenost je bila dobra. Specifičan „zavičajni“ aspekt i amaterizam što je često vezan za predstavljanje srpske kulture u Hrvatskoj, nije smetao da se u sklopu ovih manifestacija prikažu i suvremene forme i stilovi. Marko je poštovao i tradicionalniji dio izraza srpske zajednice, a ujedno radio na stvarima bližima njegovom svijetu, kao što je naprimjer nagrada „Zlatna lubenica“ umjetničke udruge Metamedija, priznanje koje se dodjeljuje mladim umjetnicima za stvaralaštvo u novim medijima. Ovakav tip izražavanja i projekata po definiciji uvijek prelazi etničke okvire, namijenjen svim ljudima otvorenima za suradnju i eksperiment.

„U Istri što je luđe, to je bolje – što je šarenije, to je uspešnije“, izgovara kroz smijeh Marko rečenicu koja bi mogla postati motto ovoga poluotoka, njegova mentaliteta, ali i odnosa u kulturi, bilo da se termin shvaća šire ili samo kao stvar umjetničkih praksi. „Ljudi vole začudne stvari, i to je ono što mi se sviđa u Istri“, pojašnjava. Pamti tako nekoliko vrhunskih izložbi i događaja u organizaciji SKUC-a, a izdvaja gostovanje velike dive našeg filma Milene Dravić u Puli. No, bez obzira na sadržaj, na to kakve  bile izložbe ili projekti, Marko kaže da je sretan zbog činjenice da su u Srpskom kulturnom centru godinama uspijevali napraviti atmosferu gdje je svako dobrodošao.

Iako hvali otvorenost Pule i Istre, očigledan je problem da su okupljanja pripadnika srpske zajednice u Puli uglavnom stvar starijih građana, da mladi rijetko dolaze na ovoj liniji identifikacije, a ako već i dođu, to je zbog sadržaja, ne radi pripadnosti. Beogradsko-pulski umjetnik potvrđuje neveselo stanje u tom pogledu.

„Mladih nema. Ne znam šta će biti kad ti stariji odu.“, kaže.

Na pitanje da li je nostalgičan prema Beogradu odgovara da nije i izriče zanimljiv misaoni okret, s kojim bi se mnogi, ne samo Beograđani, mogli identificirati: „Ja sam bio nostalgičan prema Beogradu i kad sam živeo u njemu, zato što Beograd u kojem sam živeo nekad više ne postoji. To nema veze s mojim odlaskom u Pulu. Pola ljudi s kojima sam se družio, više ne živi u Beogradu.“

Marko poentira sasvim beogradski intoniranom sentencom:

„Ništa ne rešavaš promenom adrese. Sve muke i sreće sobom nosiš.“

Ponovo ističe i nadovezuje se na promjene u Puli koje su se dogodile otkad živi ovdje – kulturu grada prvo su izmijenile političke, a onda surove ekonomske okolnosti. Kultna pulska mjesta okupljanja nestaju da bi ih zamijenili prostori namijenjeni komercijalnoj eksploataciji, odnosno turizmu kojemu je gotovo sve podređeno. I najnoviji umjetnički projekt kojim se Marko Krnjajić bavi kroz seriju fotografija jest upravo priča o masovnom turizmu i „njegovim posljedicama“.

Na pitanje kako vidi Pulu za deset godina, odnosno gdje vidi sebe u istom periodu, odgovara da grad nažalost vidi „kao spavaonu, što ona već i jeste“, osim tokom nekoliko mjeseci turističke sezone.  Sebe ne vidi u tome kontekstu, ali iz Istre ne namjerava otići. Budućnost za ljude koji se u Istri bave kulturom vidi u manjim mjestima, gdje se po njemu već stvaraju „zanimljive enklave“. Markov novi projekt je naročito intrigantan: to je očuvanje svih starih fotografija i negativa, čitave jedne vizualne i historijske građe, čime se nitko ne bavi u Istri.

Projekt bi se mogao iščitati gotovo kao metafora kako se kultura ponekad može obogatiti prostim slučajem: time da netko odluči da preseli iz jedne sredine u drugu, kako god se te sredine zvale.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: