Bela Krleža, glumica koja je pripadala (samo?) teatru

Piše: Đorđe Matić

1981.-2021. Uz četrdesetogodišnjicu odlaska

Bela Krleža

Za koji dan, pred sam kraj godine, obilježit će se još jedna okrugla godišnjica, četrdeseta od odlaska Miroslava Krleže. U proljeće ove godine, usred trenutačne vanjske situacije koja je bacila u drugi plan sve važno i manje važno, datume i godišnjice veće i manje, govorilo se malo pa jedva i o četrdeset godina od smrti žene i umjetnice koja trajno ostaje vezana za velikog pisca – 23. aprila 1981., samo osam mjeseci prije nego što će je njen životni partner slijediti, umrla je Bela Krleža.

Slavljena po enciklopedijama i literaturi o hrvatskom glumištu kao značajna dramska umjetnica stare škole, ponegdje i kao „diva teatra“, koja je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ostvarila mnoge značajne uloge, s naglaskom na one najznačajnije – što bez sumnje jesu bile – uloge vodećih ženskih likova u Krležinim komadima, onako kako ih je pisao i objavljivao premijerno kad su već bili muž i žena. U tim, za čitavo naše dramsko pismo inovativnim, a danas klasičnim ulogama, poput one najveće od svih, uloge barunice Castelli, Bela Krleža je i debitirala. Na drugim pak mjestima, po kuloarima pogotovo, kad se o njoj već i govori, zna se čuti i da nije bila tako velika glumica kako se danas piše. Je li takvome stavu, odnosno umanjivanju, razlog znalačka procjena ili pak nešto drugo – ono uvijek isto naime čime se bavimo ovdje, sve to ostaje otvoreno pitanje. Moguće da je razlog oboje, i umjetnička procjena i uvijek ista „smetnja“, „otegotna okolnost“, kad se o Beli radi.

Ako recimo otvorimo internetski sajt SNV-a, u rubrici „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“, već treća po redu, iza samog Tesle (!) i Arsena, stoji biografija Bele Krleže. Rođena kao Leposava Kangrga, iz stare ličke, grencerske familije, Bela je bila Srpkinja iz Hrvatske. Ako pristanemo (jer pravih mogućnosti uvida i procjene, osim par kratkih audio zabilješki, nažalost nemamo) da se zaista radilo o velikoj glumici, pored vlastitog profesionalnog života i djela, zbog čega se ulazi u takvu plejadu kao što je ova na stranici SNV-a, nekako bi bilo i podrazumijevajuće da je određena historijska ličnost i još nečime pokazivala svijest, deklarativno ili nekom drugom vrstom djelovanja, o pripadnosti ovoj zajednici. Naime, „logika krvi“ i porijekla, bez nekog dodatnog svjesnog ili simboličkog znaka pripadanja, čini se nekako nedovoljna, gotovo „nasilna“. U tom smislu, Bela Krleža, iako pripada u ovu listu istaknutih ličnosti srpskoga naroda ovdje, u svome je životu, kao i kod mnogih kod nas, primjer upravo suprotnog – malo je takvih ličnosti koje su tako malo isticale tu pripadnost. Dotle da se, za razliku od mnogih drugih iz te plejade, čovjek može upitati – dobro, po čemu je to Bela Krleža pripadala ovom kolektivitetu, osim po spomenutoj, nedovoljnoj i nedostatnoj kategoriji samoga rođenja? Čovjek u životu uostalom može čak i da bira naciju, da bira pripadništvo. Tome je dokaz i najveći pojedinačni primjer, o čijem smo Nobelu i godišnjici govorili ove godine – sâm Andrić, dakako.

Ovo pitanje nije retoričko, ni kritičko, niti je provokacija, kako bi se moglo pomisliti. Dapače – svatko bira što i kako će u životu. Ovdje se radi o jednoj spoznaji, ili makar slutnji takve spoznaje u slučaju Belinom, koje dovodi do stanovitog zaključka i eventualnog boljega razumijevanja, čini se. A radi se o sljedećem: po unutarnjem osjećaju, po temperamentu, interesima, načinu kako je gledala svijet, doima se danas, s prednošću vremenskog i svakog drugog odmaka, da je Beli ova vrsta pripadnosti spadala u manje važne, ako ne i potpuno beznačajne. Naprotiv: socijalni aspekti, pa svakako estetski, u glumi i na još nekoliko razina, čak i svakodnevnih, a u tome iznad svega njen privatni svijet, sve je to Beli bilo bitnije, izgleda, od njene etničke pripadnosti, da ne kažemo uslovljenosti. To što su je historijski događaji kroz više uređenja „stizali“ i prisiljavali da misli o toj pripadnosti, što joj je, osim u nekoliko mirnih decenija, historija disala za vrat, nasuprot njenoj moglo bi se reći potpuno apolitičkoj strukturi ličnosti, potpunom dezinteresu za svjesno promišljanje te iste historije, što će reći i ideologije, a kao određujuće silnice povijesti (što je fascinantno s obzirom da je bila žena najideološkijeg i najideološkije deklariranog pisca u našoj književnoj povijesti i kulturi) – to je pak druga stvar.

Pripadnost u tragovima

Ako je privatno, u najdubljoj dubini njene ličnosti, i bilo drugačije makar u nijansama, tamo iza gotovo neprestanog pokušaja estetizacije života, a pored življenja umjetnosti i umjetničke prakse na sceni, i iza mnogo naglašenije svijesti o vlastitom spolu i rodu i ulozi koju je društvo njoj kao umjetnici i kao ženi namijenilo u okolnostima čak četiri režima u kojima je svoj dugi vijek proživjela, ako je Bela u sakrivenim krajevima svoje ličnosti i duše i imala nekakav odnos prema vlastitom nacionalnom pripadništvu, to se može očitati samo zaobilazno, indirektno, perifrastički.

Odličan i gotovo jedini primjer za to, jedino što bi nam dalo neku mogućnost uvida u Belin svijet i s te strane jeste knjiga „Bela, dijete drago“ – izbor iz korespondencije, iz pisama (u izboru i tumačenju Vlaha Bogišića) koja su Krleža i Bela slali jedno drugom kroz dekade.

Slab dokaz, reći će netko, jer se u privatnim pismima i bavi stvarima privatne naravi, pogotovo između bračnih partnera. Nije tako. Krleža se u tim pismima itekako (a kako drugo u njegovom slučaju?), referira direktno i na stvari vezane na politiku i ideologiju. S njene strane pak, čitalac stječe osjećaj da joj i izvan korespondencije, u razgovorima, tematika nije bila mnogo različita od ove u pismima.

Kao i većina glumica, ona je i u epistolarnoj formi naglašeno dramatična, čak i kad govori o svakodnevnim stvarima. S time ide i određena anksioznost, tipično pisana stilom onoga vremena, melodramatski, pa se čini da će svaki čas, kao u dramskim komadima ili komedijama o „gospojicama“ i „gospojama“, trebati sol za dizanje iz nesvijesti jer njih sve uznemirava („Ne smijem novine uzeti u ruke. Jer sve one vesti pod: Nesreća. Pao sa tramvaja, Utopio se, Ubili ga, i.t.d. – kod svake zadrhćem.“, obraća se mužu u jednom ranom pismu Bela). Inače, repertoar tema je kao iz gotovo svakog (malo)građanskog i umjetničkog braka one epohe: okolnosti u kazalištu, „repertoire“, kako ona piše, imena, koja idu od privatnih i zaboravljenih, rodbine, kućanica, pomoćnica, prijatelja, do javnih ljudi, čuvenih pisaca i njihovih žena, sitni tračevi, ljubomore, briga za muža, stanovi, sobe, molbe, karijera, pročitana literatura, dojmovi, opisi vlastitih stanja, veče u teatru, bolesti i zdravlje, centralno loženje, kavane, hotelske sobe, gostovanja… sve kao u ehu, gotovo citatno kao tekst i kao ton, ironično i značajno, upravo Krležinih likova. Na momente vidi se da je njegov čuveni i zarazni stil prešao – kao pigmalionski – i na nju.

Uopće, jezik kojim piše Bela više je nego zanimljiv. Kako se početak njihova braka poklopio i s prvom godinom nove države, prve zemlje zajedničke Južnih Slavena, tako su i prva pisma datirana u tu 1919. godinu, što sve možda ima veze s pravopisom i stilom. Bela piše kombinacijom ijekavice i ekavice, a potonja je naglašenija baš u tim prvim godinama Kraljevine SHS: „Ne htedoh Ti dakle ni pisati o materi“, „svršila je razgovor ceo“, „neće se promeniti“ i tako redom. Iako je prisutan utjecaj zagrebačke pak ekavštine (što se danas zaboravlja koliko je ona bila prisutna bila u govoru), čini se nemoguće da bi žena iz stare, ličke grencerske familije, rođena u Senju, odrasla u Lici i Zagrebu, koristila neke od rečeničnih konstrukcija što kao da su došle iz Nušića (čije komedije je igrala, nota bene, i s uspjehom, kažu), dakle potpuno istočnu varijantu jezika. Budući da i Krleža sam koristi mnogo izraza iz srpskoga, a u ranim pismima i mnogo ekavice, izgleda da je to bila neka kombinacija spontanosti, utjecaja i određene afektacije, odnosno registra, što je onda prešlo i u njen stil.

O dva naroda što zajedno drvenim plugom ore

U tom smislu, ima jedna, izgleda i jedina opaska koja bi svjedočila o nekoj svijesti o tome vlastitom pripadništvu, u pogledu ove podjele i raskola, koji i tada bujaju sve više nakon stvaranja zajedničke države, iste podjele i neprijateljstava oko kojih se glođemo više od stoljeća. Na kraju jednoga pisma stoji notica o tim prilikama i uslovljenostima, i to baš iz Like, s mjesta Belinih korijena: „A svake nedelje svatovi! Žene se. Onda nose barjake. ‘Vlaške’ i ‘šokačke’. Onda se mrze te dve zastave kao nikad do sada. Po vagonima ispisane sve kletve i ceo prostački rečnik na ‘Srbijance’ i dinastiju. Nikad si nisu bila dalje ta dva naroda – što zajedno drvenim plugom ore!“

Eto, to je ta jedna jedina, gorka, i zastrašujuća, pogotovo iz perspektive svega onoga kasnije, opaska Belina na toj liniji, s ovim završetkom koji je mogao kao retorički zahvat potpisati i sam Krleža, kao da je prepisan od njega. Izgleda da je bez obzira na svoju tvrdoglavu okrenutost lijepim stvarima (u neizbježnoj analogiji s najpoznatijim Krležinim ženskim likom) – teatru, odjeći, modi, čuvenoj kasnijoj opsesiji uređenju stana na Gvozdu i njenom obožavanju cvijeća – Bela ipak negdje u jednoj svojoj točki imala, i onim ličkim, pronicljivim dijelom sebe (uostalom i kao dijete „miješanoga porijekla“), svijest o zakrvljenosti ovdašnjih ljudi, njihovom predcivilizacijskom potencijalu za nasilje i da je bježala od toga čitav život.

Interesantno je da pored svih sukoba koje je Krleža imao s režimom, već od decembra 1918., pa preko dvadesetih godina i Šestojanuarske diktature, zabrana časopisa koje je osnivao, vlastite ortodoksno komunističke i boljševičke pozicije, početka rasapa tridesetih, uz sve političko-ideološke sukobe na ljevici i s desnicom, i uz povremene materijalne probleme, čini se iz tona pisama da Beli nije u Kraljevini bilo tako nekomotno. A kako i bi, kad je kao zvijezda najznačajnije nacionalne kazališne kuće imala priliku da igre glavne likove najboljeg pisca, uloge koje ponekad kao da su bile krojene za nju?

Jedan inicijal i jedno ratno siroče

Od 1941. do 1945. u strašno doba, najstrašnije doba, korespondencija se dakako prekida jer su tada Bela i Krleža zajedno u Zagrebu, u stanju permanentne nesigurnosti iza roletni i noćnog poziva, pod paskom zločinačkog krvavog režima Endehazije.

No, poslije rata, zajedno s povratkom pisanja pisama svome životnom partneru i njen ton se radikalno mijenja. To je Belin zenit i zlatno doba. Ona piše o putovanjima, gostovanjima, ručkovima, to je vrijeme Gvozda, apartmana u Opatiji, Vange i Briona („Dobri stari Brioni.“, piše ona u jednom pismu). U socijalističkoj Jugoslaviji, ona, poput mnogih Srba iz Hrvatske nalazi onu vrstu mira i zaštite koje garantira jaka država, u supranacionalnom sigurnom krovu nakon najveće kolektivne historijske traume. Osjećaj sigurnosti, blagostanja, a pred kraj i strepnje dominira. Glavna figura, gotovo očinska, kao i za mnoge domaće Srbe tada – figura je Josipa Broza naravno, tada i kućnog prijatelja, čime se malo tko mogao podičiti. Zato rečenica priređivača o njenom odnosu prema Titu zvuči uvjerljivo, znat će mnogi od nas, što se pogotovo odnosi na spomenuti osjećaj strepnje nakon njegovog odlaska: „Nije više bilo Tita, čijim se prijateljstvom osjećala zaštićena.“

Kao kuriozum, kao neki minijaturni, skriveni znak, ako je uopće to, ili bolje kao metafora o značaju ili ostacima vlastite „prve pripadnosti“ ove primadone teatra i, nakon povlačenja sa scene, a nezgrapnom igrom riječi, neke vrsti „socijalističkog socijalista“, domaćice uglednim društvima, moćnicima i umjetnicima, ostaje na nekoliko mjesta, na kraju nekoliko pisama jedan mali inicijal – „Ƃ.“ – ćirilično pismeno kao potpis.

To, i još jedna činjenica manje poznata, o nasljednicima ovoga umjetničkog para bez djece, a naročito u svjetlu toga koliko se kasnije govorilo o Krležinom nasljedniku, sinu doktora Vranešića, koji je piscu sačuvao glavu u Zagrebu za okupacije. U notama u ovoj vrijednoj knjizi korespondencije Bele i Krleže, spominje se i podatak da su Krležini početkom pedesetih godina preuzeli brigu o dječaku, ratnom siročetu, zbrinutom u obitelji prijatelja. Njemu je ime Milutin Popović. Pa unatoč tome što priređivač knjige eskivira da kaže kakvo bi to ratno siroče takva imena jedino moglo biti, možda je i u tome humanom izboru dvoje umjetnika bez poroda također neki ključ, ili znak. O vremenu, porijeklu, osjećaju sebe i periodu najveće kušnje naroda kojem je Leposava Kangrga, činilo se, samo rođenjem pripadala. Ili možda ipak i više od toga.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: