Najnovija istraživanja jednog od krunskih hrvatskih sindikata pokazuju ono što smo svi mogli osjetiti na svojoj koži, a to je činjenica da je u Hrvatskoj od 2010. do 2017. realna vrijednost plaća, kada se uzmu u obzir troškovi života, pala za 7,9 posto. Time smo se izdvojili kao jedina država Europske unije u kojoj radnici i statistički žive lošije nego prije početka krize. To nikoga ne čudi jer smo modele uništenja svake privredne aktivnosti u navedenom razdoblju izbrusili do savršenstva.
Činjenica je da se nitko u državnom vrhu ne zabrinjava previše zbog iseljavanja, štoviše, ono se sustavno potiče, institucionalno i medijski. Promotivno reklamiranje odlaska iz Hrvatske zajedno s realno teškim okolnostima na tržištu radne snage stvorilo je mikroklimu u kojoj je iseljavanje iz Hrvatske postalo dominantno rješenje egzistencijalnih problema stotina tisuća ljudi.
Sporadična anketa jednog relevantnog internetskog portala pokazuje da preko 80 posto ispitanika razmišlja o odlasku iz Hrvatske prvom prilikom, a da se ne radi o pukom napuhivanju brojki govore statistički podaci i stanje na terenu. Vozači autobusa na relaciji Hrvatska – Njemačka iz prve ruke svjedoče o ogromnim migracijama, ali i o tome da bi Hrvatska bila u potpunom socijalnom kolapsu da ekonomski sustav nije priključen na umjetno održavanje zahvaljujući ljudima koji su otišli raditi i živjeti u druge zemlje Europske unije. Naime, mnogi novopečeni emigranti šalju obiteljima u Hrvatskoj novac za preživljavanje, pa autobusne veze i vozači autobusa postaju glavno sredstvo za novčane transfere u zemlju. Neki od njih svjedoče kako nekada znaju u džepovima nositi i po nekoliko desetaka tisuća eura od naših radnika u emigraciji koje ovi šalju svojim obiteljima. Službeni državni podaci govore da preko računa iz inozemstva hrvatskim građanima godišnje stigne preko 18 milijardi kuna, a procjenjuje se da se taj iznos uvećava za pet milijardi kuna kada se pribroje transferi koji nisu računovodstveno evidentirani, poput onih koji dolaze spomenutim autobusnim linijama. Na taj je način hrvatsko gospodarstvo direktno uključeno u sustav za umjetno održavanje života. Što bi se dogodilo hrvatskom gospodarstvu i novčanom krvotoku bez tako drastičnog priliva deviza iz inozemstva možemo i sami pretpostaviti.
Hrvatska država kao skup institucija koje bi trebale rješavati ekonomske probleme na teritoriju koji imaju pod nadzorom postala je, suprotno tome, parazitski sustav koji se prilagođava vlastitoj nesposobnosti i na leđima ekonomskog uspjeha zapadnoeuropskih država pokušava održati privid vlastitog samoodržanja. No činjenice sasvim jasno ukazuju na to da se Hrvatska brzinski približava statusu neuspješnog eksperimenta, a to počinju primjećivati i druge države. Evidentan primjer našeg parazitizma je i činjenica da preko 19.000 djece u Republici Hrvatskoj prima dječje doplatke od njemačke države i njemačkih poreznih obveznika s osnove rada jednog ili obaju roditelja u Njemačkoj. Dio njemačkih parlamentaraca pobunio se protiv takve prakse s jasnom i logičnom idejom da ne žele stimulirati obitelji koje svoj novac troše u drugoj državi, no pravila EU-a trenutno idu u korist Hrvatske, pa njemački porezni obveznici i dalje moraju financirati djecu koja Njemačku nisu ni vidjela.
Hrvatske političke elite svjesne su svoje ograničenosti i svoga mjesta u europskom poretku, pa na drastične pojave iseljavanja ne reagiraju nikakvim drastičnim potezima, nego puštaju da se stvari odvijaju svojim tokom, sretne i zadovoljne što je sloboda kretanja radne snage donijela rasterećenje i smanjenje pritiska nezaposlenosti na društvo. Za njih je situacija gotovo savršena, pritisak nezaposlenih na donošenje političkih odluka gotovo da ne postoji, socijalni transferi svih vrsta, od socijalne pomoći do dječjih doplataka, u padu su, a ujedno je sve manje onih koji bi ih eventualno mogli izazvati na političkoj pozornosti. Ostaju oni poslušni, savršeno umreženi, umirovljenici i oni koji nemaju što ponuditi za napredak društva. Svi uvjeti za dugoročan opstanak političke kaste su osigurani, jedino je trebalo otvoriti granice i ljude bez perspektive pustiti da traže svoje mjesto pod suncem u nekoj drugoj zemlji.
Na taj način Hrvatska je odgodila potpuni raspad vlastitog sustava, ali cijena koju će platiti u vidu gubitka ljudskog materijala bit će izuzetno visoka. Najbolji dokaz tome su neke baltičke zemlje koje su u razdoblju od deset godina izgubile više od četvrtine stanovništva. Sljedeća desetljeća svakako će biti bolna i otrežnjujuća za mnoge jer svođenje države na parazita nikako ne može biti garant svijetle ili bilo kakve budućnosti.
