Aleksandar Tolnauer: Manjinska prava nisu privilegij, nego ravnopravnost

Piše: Mirela Pejaković Levstek

„Manjinska prava nisu nikakva dodatna prava koja bi davala neku prednost ili poboljšavala položaj manjina u odnosu na ostale, već je upravo Ustavni zakon donesen da bi pripadnici manjina imali jednaka prava kao i svi ostali građani“

Aleksandar Tolnauer, foto: Jovica Drobnjak

Prije točno dvadeset godina Hrvatska je dobila Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. U tom dokumentu obuhvaćena su sva prava nacionalnih manjina: detaljano je propisano sve od prava na jezik, pismo, biranje zastupnika u Hrvatskom saboru, biranje predstavnika u tijela lokalne i regionalne samouprave, institucije koje će baviti pravima nacionalnih manjina… Upravo tih dvadeset godina primjene temeljnog dokumenta za provođenje manjinske politike u Hrvatskoj bile su povod za razgovor s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine Aleksandrom Tolnauerom.

Kako gledate na dvadeset godina primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

Povijest manjinskih prava u Hrvatskoj ne počinje Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. To je važno reći upravo na njegovu dvadesetu godišnjicu. U njega su ugrađeni europski standardi za zaštitu nacionalnih manjina. No, da bismo ga ocijenili, moramo ukazati na ono što je prethodilo. Na početku formiranja hrvatske države donesen je vrlo kvalitetan Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica, međutim, zbog ratnih okolnosti i njihovih posljedica i konflikata, taj zakon zapravo nikada nije zaživio i vrlo brzo je mijenjan. Te ratne okolnosti i posljedice dugo su marginalizirale manjinska prava u Hrvatskoj. Ali, ipak, iz svega toga konačno je proizašao proces kojim se Hrvatska približavala EU, a da bi joj pristupila, jedan od uvjeta bio je donošenje jednog europskog, visoko kvalitetnog zakona koji će regulirati prava nacionalnih manjina. Neosporno je da je taj zakon donesen pod pritiskom međunarodne zajednice. Venecijanska komisija je tu odigrala veliku ulogu, međutim, bilo bi nepošteno reći da Hrvatska nije u tom trenutku shvatila da je to njezina potreba. Usvajanje tog zakona bio je složen i zahtjevan proces s nizom problema, teškoća, prepreka, ali se na kraju uspio izroditi jedan kvalitetan zakonski okvir koji je već dvadeset godina osnova razvoja manjinske politike i temelj te manjinske politike. Ta politika je imala uspone i padove, ali je nesporno postavljen jedan pravac koji je na kvalitetan način pozicionirao nacionalne manjine u hrvatskom društvu. Ili, kako ja to često kažem, zakon je omogućio ulazak manjina u politički, javni i kulturni život ove zemlje.

Jeste li zadovoljni njegovom primjenom?

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina prati sudbinu svih zakona u Republici Hrvatskoj. Jasno da ne možemo biti zadovoljni, ali važno je istaknuti da je zakon zaokružio cjeloviti model ostvarivanja prava nacionalnih manjina na visokoj razini. Tim zakonom uvedena je politička predstavljenost nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, povećan je broj zastupnika s pet na osam, uvedeno je sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, iako tu imamo niz primjedbi koje se odnose na njihovu još uvijek nedovoljnu ulogu, ali i prihvaćenost od određenih lokalnih i regionalnih samouprava. Mi u Savjetu za nacionalne manjine trudimo se educirati manjine koje ne koriste taj savjetodavni alat manjinskih vijeća i predstavnika. Ovim zakonom osnovan je Savjet za nacionalne manjine, kao krovno tijelo nacionalnih manjina, što je omogućilo da i one manjine koje nemaju saborske zastupnike imaju mjesto na kojem mogu artikulirati svoja pitanja upravo putem saborskih zastupnika koji su ujedno i članovi Savjeta. Savjet kao takav ne može podnijeti nikakve amandmane, ali može inicirati njihovo podnošenje, to se i događalo u praksi. Na primjer, iz Savjeta je potekla inicijativa za donošenje Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.

Ustavni zakon je omogućio nacionalnim manjinama da se koriste svojim pismom i jezikom. To se ipak ne primjenjuje baš svugdje.

Treba reći da je prije ovog zakona bio donesen Zakon o uporabi pisma i jezika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Na ovom području imamo niz problema koji svoje korijene imaju u našoj prošlosti, koju moramo poštivati, ali isto tako ona ne može determinirati ono što vodi napretku i boljim odnosima u društvu. Mora se uzeti u obzir osjetljivost ovih pitanja, no nismo zadovoljni s primjenom ovog dijela zakona koji se odnosi na uporabu pisma i jezika nacionalnih manjina.

Aleksandar Tolnauer u Srpskom privrednom društvu Privrednik, foto: Jovica Drobnjak

Kulturna autonomija manjina

Kako se ostvaruje kulturna autonomija nacionalnih manjina?

Savjet za nacionalne manjine najčešće se percipira kao bankomat manjina jer raspoređujemo budžetska sredstva manjinskim organizacijama. To je potpuno krivo. To je samo jedna o devet ovlasti koje Savjet ima i čime se bavimo. Bavimo se od već spomenutih pitanja preko pitanja mirovina, državljanstva, pa do pitanja imovine. Najbolji pokazatelj rada je da su nam se počeli obraćati i pripadnici većinskog naroda. Obraćaju nam se i pripadnici manjina koji služe zatvorske kazne. Intenzivno surađujemo s pučkom pravobraniteljicom i s raznim ministarstvima. Što se tiče kulturne autonomije, ona ukjljučuje očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta i tradicije, u smislu posebnosti koje se odnose na jezik, vjeroispovijest, povijesno pamćenje i druga obilježja pojedinih nacionalnih ili etničkih zajednica u sklopu višenacionalnih država s multikulturalnim društvima. Ona je utvrđena 1976. godine međunarodnim sporazumom o građanskim i političkim pravima. Ostvarivanja prava na izražavanja vjere i osnivanja vjerskih zajednica, tu možemo reći da su postignuti zadovoljavajući rezultati, no manjinski pristup sredstvima javnog priopćavanja i medijima je katastrofalan.

Kako potaknuti lokalne razine na potpunu primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a ne djelomičnu ili nikakvu? Naime, imamo mnogo primjera da se na lokalnim razinama ne poštuje zakon, sve nekako ovisi o lokalnim dužnosnicima koji vode svoju politiku.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, uz sve visoke europske standarde, ima i vidljive nedostatke, koje je vrijeme pokazalo. Na primjer, ovaj zakon, nažalost, ima jednu veliku manu, a to je da on ne sadrži sankcije za prekršioce. Postoji mogućnost tzv. upravnog nadzora i to smo primjenjivali, negdje je to imalo rezultata, negdje nije. To je pitanje koje se mora regulirati jer bez sankcija, nažalost, bilo koji zakon nema jačinu.

Suprotni zahtjevi za izmjenom zakona

„Bilo je i pokušaja da se kroz ustavno-pravne inicijative dovedu u pitanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj”, nedavno je rekao premijer Andrej Plenković. Treba li i u kojem smjeru krenuti u izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

Promjene Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama će sigurno doći na red, jer to jednostavno traži društveni razvoj. Ima onih koji traže pokretanje procesa izmjene tog zakona s ciljem da se prava nacionalnih manjina ograniče i reduciraju, posebno kada je u pitanju politička zastupljenost nacionalnih manjina u Saboru, ali i uloge Savjeta za nacionalne manjine, te vijeća i predstavnika na lokalnoj razni. Ima i onih na drugoj strani, koji imaju drugi kut gledanja i interesa i koji polaze od objektivne činjenice da je praksa u ovih dvadeset godina pokazala i neke nedostatke Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje bi se trebale mijenjati kako bi on bolje funkcionirao i na neki način ojačao ta prava. Ono što mi u Savjetu smatramo jeste da je sazrelo vrijeme da se mijenja uloga vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, jer su oni najvažnije poluge u ostvarivanju manjinskih prava na lokalnoj razini. Naime, lokalna razina je najvažnija za ostvarivanje kvalitete života i manjinskih prava. Stoga po nama u Savjetu treba ojačati vijeća i predstavnike manjina na način da im se savjetodavna funkcija mijenja u pravcu, recimo, pravno ravnopravnog čimbenika u odlučivanju o pitanjima koja se tiču nacionalnih manjima u tim lokalnim sredinama. Isto tako, po nama je nepotrebno osnivati vijeća tamo gdje su manjine u većini. Tim promjenama treba pristupiti odgovorno i voditi računa da se ovdje regulira pitanje različitosti. Zakon mora biti u obostranom interesu i mora doprinositi razvoju manjinskih prava, ali i većinske zajednice na tom području. Institut predstavnika nacionalnih manjina nije reguliran dobro, jer oni nemaju pravnu osobnost i to otvara dodatne probleme.

Sa snimanja podcasta “Pravo glasa”, foto: Jovica Drobnjak

Ustavni zakon o nacionalnim manjinama u ovih dvadeset godina napravio je puno za ostvarivanje manjinskih prava. Ipak, u budućnosti trebalo bi razmišljati na nekim boljim rješenjima na državnoj, ali čak i više na lokalnoj razini.

Neke stvari koje su jučer bile nove, danas su stare. Često u medijima imamo one koji govore o manjinskim pitanjima, a o tome ne znaju mnogo. Neki govore jer na taj način skupljaju političke poene. Nažalost, mi koji se bavimo manjinskim pravima nemamo dovoljno prostora u medijima da odgovorimo na takve stavove i manipulacije. Najbolji primjer je tvrdnja da jedino Hrvatska osigurava zajamčena manjinska mjesta u parlamentu. Prije nas je to imala Slovenija za talijansku i mađarsku manjinu i još imaju i dvostruko pravo glasa. Zadnja crnogorska vlada ovisila je o jednom glasu hrvatskog zastupnika. Rumunjska ima devetnaest zastupnika manjina, doduše kod njih postoji cenzus, ali on je gotovo takav da manjine imaju siguran ulaz u parlament. U Knesetu, u Izraelu imate na 120 zastupnika zajamčeno deset posto mjesta za Palestince. Moram ponoviti još jednom, manjinska prava nisu nikakva dodatna prava koja bi davala neku prednost ili poboljšavala položaj manjina u odnosu na ostale, već je upravo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen da bi se ta prava osigurala za pripadnike manjina da ostvaruju jednaka prava kao i svi ostali građani. Kada netko zagovara da su potrebne izmjene Ustavnog zakona s ciljem ograničavanja i reduciranje prava nacionalnih manjina, zaboravlja da se ti zakoni upravo donose da bi pripadnici nacionalnih manjina imali ista prava kao i većinski narod.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: