Zatvaramo se, i kao pojedinci i kao društvo. Zbog toga je rat najgori, jer čovjeku oduzima ono najvrjednije – ljudskost. O ratu trebamo govoriti i trebamo se sjećati rata. To treba činiti zbog nas koji smo rat preživjeli, zbog ukradenih djetinjstava, školskih godina provedenih u skloništima i studentskih dana provedenih u rovovima. Trebamo to činiti zbog onih koji nisu dočekali završetak rata i novi početak jer ih tako čuvamo od zaborava. Na kraju, a zapravo najvažnije, trebamo to činiti zbog onih koji rat nisu doživjeli i nemaju vlastite uspomene na patnju i bol. I dobro je da ih nemaju. Na taj način u njihovim srcima ostaje više mjesta za ljubav… Trebamo se sjetiti suosjećanja, ljudskosti, trebamo se sjetiti žrtava. U ratu samome nema ničeg dobrog, dobrote ima samo u ljudima. Zato se i ne sjećamo rata, nego ljudi. Riječi su ovo kojima je Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, sinoć u riječkom HNK otvorio javni razgovor pet žena različitih nacionalnosti na temu ratnih stradanja.

Ovaj javni razgovor pod naslovom ‘Drugi rat’ ostao je u sjeni huliganskog divljanja pripadnika Armade, navijača NK Rijeka, članova pojedinih veteranskih udruženja i A-HSP-a. Unatoč osiguranju, prosvjednici su po početku razgovora došli do ulaza u kazalište, odakle su sipali govor mržnje i isticali ustaško, zakonom kažnjivo, znakovlje. Sve to bez ikakvih reakcija gledale su policijske snage koje su o mogućim incidentima bile obaviještene danima ranije.

Istodobno, u kazalištu je svoje javno svjedočenje prva otpočela Marija iz Osijeka.

– U to vrijeme sam s dvojicom maloljetnih sinova, od kojih jedan ima cerebralnu paralizu, bila u izbjeglištvu u Zaprešiću, a suprug Branko je ostao u Osijeku jer je bio jedan od direktora pošte. Svaki dan, izuzev subote i nedjelje, čuli smo se telefonom čim bi on stigao na posao. U ponedjeljak, 25.11.1991. otpratila sam djecu u školu i potom čekala na njegov poziv. Javio mi se tek oko 16 sati. Grdila sam ga što mi se nije javio ranije, a on mi kaže da uopće nije išao na posao, da mu je u petak pred kraj radnog vremena došao šef i rekao da je od ponedjeljka na slobodnim danima te da ne ide nikuda iz Osijeka u slučaju da ga budu trebali. Sutradan ujutro po njega su došle tri osobe u uniformama Hrvatske vojske, jedna ženska osoba i dva muškarca, u sivom automobilu bez registarskih oznaka. Pozvonili su na vrata naše kuće i povali ga na informativni razgovor. Upitao ih je da li da ponese osobnu iskaznicu, na što su mu odgovorili da ne treba jer će ga vratiti za pola sata. Sve ovo je čula i vidjela djevojka koja je bila podstanarka u našoj kući. Oko 22 sata me nazvala i prepričala mi što se dogodilo. Uskoro sam došla u Osijek i sve prijavila policiji i Crvenom križu – ispričala je Marija, koja je do 1994. godine, kada je njen suprug Branko kao nestala osoba proglašen umrlim, s djecom živjela na rubu egzistencije.

– Kolege na poslu, s kojima sam radila 20 godina, po povratku u Osijek su mi kazali da ne mogu hraniti četničku djecu i da me ne mogu primiti natrag na posao jer bi ‘nadrljali da strukture u gradu čuju za to’. Nakon toga se više nikada nisam zaposlila. Zamislite majku koja tri godine nema što dati za jesti svojoj djeci. Zamjerali su mi jer sam se kao Hrvatica udala za Srbina, na što sam im odgovarala: Nešto ste pogriješili. Ja se nisam udala za Srbina nego za čovjeka – kazala je Marija, čiji je suprug 1991. ubijen i bačen u Dravu.

Dječju perspektivu na rat pružila je njena imenjakinja, koja je do 5.8.1995., odnosno do Oluje, zajedno s roditeljima i sestrom živjela u selu kraj Knina.

– Budući da sam bila dijete, nisam razumjela što je točno rat i da stvari ne idu u dobrom smjeru. Sve sam povezala onog momenta kada sam shvatila da za nas djecu više nema slatkiša. Naime, na kraju sela je bila trgovina do koje sam svaki dan odlazila sa sestrom i našim prijateljima. To je jednog dana nestalo. U sjećanju mi je duboko ostao današnji dan (op.a.- godišnjica Oluje), kada smo se našli u koloni. To jutro je granatiran grad, a mi smo mislili da se radi o vojnim vježbama. Taj dan smo se ponašali sasvim normalno – sestra i ja smo izašle na obližnju livadu, gdje smo čuvale ovce. I taj put smo sa sobom ponijele dvogled kroz kojeg smo i daljini vidjele neprekidnu kolonu ljudi, traktora, stoke. Kada je pao mrak, iz sela su već gotovo svi otišli. Tata je sestri i meni rekao da odemo po dvije prijateljice i njihovu trudnu majku koje su se ranije pokušavale ukrcati u kolonu. Na traktorskoj prikolici bilo nas je 30. Do Beograda smo putovali četiri dana. Da pobijedim strah, tjerala sam se da spavam. Budući da nismo imali što da jedemo, mama je u okolini Banjaluke otišla do pekare, gdje se okupljena gomila tukla za kruh. Sjećam se užasne vrućine po danu i hladnoće po noći, gladi i žeđi te neopisivog straha – posvjedočila je Marija, čija je obitelj u izbjeglištvu živjela u neimaštini.

– Kako mi je bilo u školi? Tako da i danas kada odem u Beograd pokušavam izbjeći blok u kojem se nalazila škola – kazala je Marija, koja danas živi u Zagrebu.

Njena vršnjakinja Iva prije rata je zajedno s dvije sestre, majkom i ocem, koji je od 16. godine bio u invalidskim kolicima, živjela u Vukovaru.

– Prije rata naša je kuća bila puna ljudi. Sve je bilo uredu dok majka i otac u kuhinju nisu stavili dva televizora na kojima se istodobno gledala zagrebačka i beogradska televizija. Primijetila sam da se naši prijatelji manje smiju. Čula sam razgovor kojeg je moj otac vodio sa svojim prijateljima – Hrvatskom, Srbinom i Bošnjakom. Rekao im je da će to što slijedi biti strašno i da je pametnije da se ne petljaju– kazala je Iva.

Nakon boravka u Srbiji, Ivina obitelj se 8.11.1991. vratila u Vukovar. Međutim, vojska JNA zaustavila ih je kod zgrade Veleprometa, gdje je bio uspostavljen zatočenički objekt. Nakon što su njenu majku i sestru odveli na ispitivanje, iz objekta je izašao onaj isti obiteljski prijatelj srpske nacionalnosti, koji je sjeo u njihov automobil i odvezao oca. Iva, koja danas ima 31 godinu, tog je dana posljednji puta vidjela svoga oca. Njegovo ime još se uvijek nalazi na popisu od ukupno 1.589 osoba nestalih u prethodnom ratu na teritoriju Republike Hrvatske. Osoba odgovorna za nestanak njenog oca još uvijek je na slobodi.

Događaje u HNK-u i oko njega komentirala je i voditeljica Documente Vesna Teršelič.

– Žao mi je što razgovor žena koje su stradale u ratu izaziva ovakve reakcije. Hrvatsko društvo se još nije suočilo s prošlošću, a Oliver Frljić svojim predstavama i ovim razgovorom daje dodatne razloge da razmislimo o tome zašto prava civilnih žrtava još nisu priznata i zašto pri obilježavanju sjećanja na Oluju nismo u stanju uključiti i sjećanje na žrtve.

Teršelič je komentirala i interes ljudi za razgovor.

– Vidim ljude iz različitih gradova i drago mi je da su tu, znam da je interes bio velik, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji i drugim zemljama, ali pod ovakvim pritiskom dvorana nije bila skroz puna. Tužno je da dolazak na razgovor ženama koje su stradale sada postaje čin građanske hrabrosti jer netko mora proći kroz koridor pri čemu će dobiti porciju verbalnog nasilja.

Događaj je za Novosti komentirao i Bojan Glavašević, koji je ranije tog dana bio na obilježavanju Dana pobjede u Kninu.

– Ove priče su dio svakog rata i mislim da je važno da, čak i kad slavimo pobjedu, čujemo i tu stranu priče jer se treba sjetiti da rat ne treba glorificirati zato što on nije dobar sam po sebi – kazao je Glavašević.

Svoj komentar dao je i Milan Eraković, riječki aktivist iz redova srpske zajednice.

– Potresen sam svjedočenjima žena različitih nacionalnosti koje su prolazile užase rata. Nakon 20 godina od zločina počinjenih u Oluji, žrtve napokon počinju dobivati pravo javnog iskaza. Nažalost, Rijeka je grad suprotnosti, ali koji istodobno pokazuje i drugačiju Hrvatsku – zaključio je Eraković.

 

Izvor: Novosti, autori: Tamara Opačić i Nenad Jovanović

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email