Nije lako u Vukovaru naći sagovornike, posebno među mladim Vukovarcima, koji žele javno govoriti o međunacionalnim odnosima. Da li je u pitanju strah, nelagoda, nešto treće ili sve pomalo, teško je reći. U svakom slučaju, perspektiva mladih u Vukovaru nije u ideološkim i nacionalnim rovovima, nego u saradnji i razumevanju. Izgleda da oni to prepoznaju i zato za Vukovar ima nade.

– Mladi Vukovarci žele da Vukovar bude grad budućnosti, a ne grad bolne prošlosti. Mislim da im je muka već i na spomen međunacionalnih odnosa. To nije problem kojim se opterećuju, već je to problem njihovih roditelja, društvenih marginalaca i političkih elita, koje upravo na tim temama sakupljaju jeftine političke bodove – ističe Dejana Crvenković, zaposlena u Udruženju žena Vukovar kao voditeljka projekta “Seniori Vukovara”.

Ova 28-godišnjakinja dobitnica je nagrade Volonterskog centra Vukovar za najvolonterku u 2016. Nada se promenama nabolje i da neće biti prisiljena otići trbuhom za kruhom. Za Dejanu su besmislena pitanja tipa kako Hrvati i Srbi nakon rata mogu živeti zajedno. To je posledica svakodnevnog medijskog bombardovanja postapokaliptičnom slikom vukovarske svakodnevice. Kao da Vukovarci nemaju pametnija posla nego se hvatati za gušu 365 dana u godini.

– Jedino što mlade danas razdvaja jeste konstantna opterećenost sredine u kojoj žive zlodusima prošlosti i pumpanje medija i političara koji žele da skrenu pažnju javnosti sa stvarnih problema s kojima se suočavaju građani Vukovara. To su, naravno, nezaposlenost, izostanak bilo kakve perspektive boljeg života i neimaština – navodi Dejana.

– Mladi danas u Vukovaru imaju drugačija razmišljanja nego što je to bio slučaj pre možda deceniju ili dve. Svi danas zajedno izlaze i druže se, rađaju se i neke nove ljubavi i poznanstva. Bez obzira na nacionalnost, svima je zajednička ljubav prema gradu u kojem su rođeni. To je jedino što ih drži da ostanu i ne odsele se u neku drugu, obećanu zemlju. Nadaju se da će svoje snove ostvariti ovde – zaključuje naša sagovornica.

Za bolju vukovarsku budućnost bori se i 21-godišnji potpredsednik Borovskog udruženja mladih (BUM) Petar Božunović iz Borova. Nakon što je kao učenik generacije završio srednju školu i stekao zvanje fitofarmaceuta, s nepunih 19 godina pokušao je pokrenuti vlastiti posao.

– Odmah po završetku srednje škole pokušao sam otvoriti poljoprivrednu apoteku. Međutim, ni uz dobar plan i veliku želju nisam uspeo, i to zbog birokratije i ogromnih troškova koje nameće država. Radio sam i na moru, za mali novac, iako su obećanja bila velika. Prijavio sam se na Studij agroekonomike na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Nisam to ranije učinio, jer po završetku srednje škole nisam imao dovoljno sredstava za daljnje školovanje. Mladima u Hrvatskoj danas je vrlo teško, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Mnogi žele studirati i imaju potencijala, ali nemaju sredstava. Zato i odlaze iz zemlje – priča Petar.

Što se tiče međunacionalnih odnosa mladih Srba i Hrvata, smatra da se dosta toga promenilo nabolje.

– Zajedno izlazimo u iste lokale. Idemo u iste škole, ali po različitom programu, što je u principu dobro radi očuvanja jezika, pisma i kulture. Mladi se dobro slažu. Pazi se šta se govori, ali dok god ne budemo iskreno razgovarali na način da kažemo jedni drugima šta nam zaista smeta, to nije dobra i potpuna integracija – smatra Božunović.

Novica Gajić, učitelj geografije u osnovnim školama Dragutina Tadijanovića i Siniše Glavaševića, u nastavi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu po modelu A, kaže da je prednost živeti u multikulturalnoj sredini jer iz različitih kulturnih identiteta gradimo nešto zajedničko, veće i bolje nego što sami jesmo.

– U poslednje vreme zahvaljujući raznim sportskim udruženjima i nevladinim organizacijama mladi pronalaze zajednički jezik i teme, sarađuju i druže se – kaže Gajić.

Kad je reč o integraciji srpske zajednice u hrvatsko društvo, mišljenja je da u vezi toga ne radimo dovoljno.

– Smatram da naše institucije, organizacije i predstavnička tela trebaju više da porade na ciljevima koje su zacrtali. Pogotovo što imamo tu veliku prednost da smo u nekim sredinama u većini. Temelji su dobri, ali ih treba nadograditi. Mi smo jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj koja ne koristi nacionalna obeležja u zvaničnoj upotrebi, iako na to imamo pravo. Nisam sklon kritikovanju samo većine, iako i za to ima opravdanih razloga, moramo poći prvo od sebe i biti samokritični – navodi Gajić i podseća da jedan narod određuju jezik, kultura i tradicija, a da je asimilacija najgora stvar koja može da se dogodi.

– Imamo tu prednost što smo u pograničnom području, uz granicu sa Srbijom, pa će taj proces ići puno teže, zahvaljujući i ovdašnjim medijima na srpskom jeziku. Trebamo biti svesni da živimo u Hrvatskoj, a da opet znamo da pripadamo srpskom narodu iz kojeg su ponikli velikani kao što su Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković – podvlači ovaj profesor.

Gajić je na čelu borovskog Udruženja uzgajivača malih životinja “Feniks” koje okuplja stotinjak članova iz čitave Slavonije.

– Ima nas svih nacionalnosti, ali na sreću niko ne prebrojava krvna zrnca. Zahvaljujući našem udruženju mnogi ljudi iz Hrvatske prvi put su bili u Borovu. Zaista sam srećan što Borovo i opštinu promovišemo u pozitivnom svetlu širom Hrvatske kroz ovaj plemeniti hobi – dodaje.

Igor Mijatović, 36-godišnji košarkaški trener, kaže da sport može imati značajnu ulogu u rušenju nacionalnih barijera među mladima. Trener je Košarkaškog kluba Borovo iz Vukovara, koji je osnovan 1972. Zlatne trenutke doživljava 1982. ulaskom u Prvu B saveznu ligu tadašnje Jugoslavije. Početkom rata prestaje njegovo delovanje, a rad kluba obnovljen je u junu 2011.

– Nakon obnavljanja rada, za ovih nekoliko godina, seniori su postali prvaci B1 lige i prvaci A2 lige. Trenutno igraju Kvalifikacijsku ligu, koja se igra na nivou države, i plan je da se tu i zadržimo. Klub trenutačno broji preko 200 aktivnih članova, odnosno igrača i igračica koji su raspoređeni u svim uzrasnim kategorijama: od početnika preko mlađih kadeta, kadeta i juniora do seniora. Unazad nekoliko godina sve više se pridružuju i devojčice, tako da imamo i tri kategorije košarkašica: početnice, mlađe kadetkinje i kadetkinje, kojima sam trenutno trener – priča Igor i ističe da su međunacionalni odnosi u klubu odlični.

– Za ovih pet godina trenerskog rada nisam doživeo na treningu ili utakmici da je došlo do vređanja ili konflikta na nacionalnoj osnovi, što me veoma raduje. Budući da sam sada trener košarkašicama, mogu reći da se sve međusobno vole, poštuju, uvažavaju, bore jedna za drugu i za svoj klub, nezavisno od toga koje su nacionalne pripadnosti. Upravo je loše vođenje politike dovelo do razdvajanja mladih, počev od vrtića i škola, tako da su sportski klubovi i sport uopšte velika nada za rušenje barijera među mladima i izlazak iz mržnje, netrpeljivosti i netolerancije. A roditelji prepoznaju kvalitet i predanost našeg rada i tu se zadržavaju. Na kraju mogu reći da je upravo različitost bogatstvo i snaga našeg kluba – zaključuje Igor Mijatović.