Razgovor sa Zdenkom Pantić psihologinjom i predsjednicom Rehabilitacijskog centra za stres i traumu.

To su dramatične priče koje je teško slušati čak i nama profesionalcima. Za oporavak je jako važno što se desilo neposredno nakon traume, tj. da li je pružena podrška, što među povratničkom populacijom često nije bio slučaj.

Dvadeset godina Zdenka Pantić, psihologinja i predsjednica Rehabilitacijskog centra za stres i traumu, prati duševne patnje žrtava rata i njihov posttraumatski život te im pruža rehabilitacijsku pomoć. Rad sa žrtvama rata počela je devedesetih s izbjegličkom populacijom iz Bosne i Hercegovine, koja je usred ratnog vihora stizala u Zagreb. Zatim je radila s prognanicima i djecom iz istočne Slavonije, a jedna je od rijetkih koja je u fokus svog stručnog interesa stavila traumatska iskustva srpskih povratnika, čiju sudbinu više od decenije prati na području Sisačko-moslavačke županije. Iako ja na područjima posebne državne skrbi provodila mnoge projekte psihološke pomoći, kako kaže, nikada nije dobila projekt koji bi uključivao rad s povratnicima srpske nacionalnosti, osim u jednom slučaju, kada je veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske financiralo projekt podrške obiteljima povratnika s djecom. No kroz druge projekte dobro se upoznala s problematikom povratnika srpske nacionalnosti, kojima je osnovna želja da nastave svoj prijašnji život.

Kažu da je lako obnoviti kuću, ali teško ljudsku dušu…

Srbi iz Hrvatske doživjeli su masovnu traumu odlaska u “Bljesku” i “Oluji”. To su dramatične priče koje je teško slušati čak i nama profesionalcima. Za oporavak je jako važno što se desilo neposredno nakon traume, tj. da li je pružena podrška, sigurnost. Među povratničkom populacijom puno puta to nije bio slučaj. Srpsko stanovništvo odlazilo je u nepoznato. Mnoge su se obitelji u izbjeglištvu selile s malom djecom i po desetak puta, zbog čega su djeca doživljavala stres svojih roditelja. Nakon odlaska iz svoje sredine, Srbi su se osjećali izgubljenima i neprihvaćenima, teško su ostvarivali osnovne uvjete za život. Postoji razlika između hrvatskih žrtava koje su koliko-toliko bile zbrinute i srpskih žrtava koje su se često suočavale s činjenicom da su ih “njihovi” odbacivali. Na svoja ognjišta Srbi su se vraćali s velikom željom, ali i sa strahom, osjećajem krivnje i neizvjesnosti što ih čeka i kako će obnoviti život. Kada se po povratku od svega onoga što je nekada predstavljalo domaćinstvo nađe samo neka zdjelica, iz koje je majka hranila dijete (kojeg možda više nema ili je tako stradalo da sada treba pomoć), teško je iznova sve započeti. Ipak, u jednom istraživanju iz 2002. godine našli smo više optimizma kod povratnika unatoč mnogim svakodnevnim teškoćama, nego nekoliko godina kasnije, kada su iznevjerene mnoge nade i obećanja. Dugotrajne posljedice traumatskih iskustava se zanemaruju, a one utječu na psihičko zdravlje i kvalitetu života djece, obitelji i zajednice i protežu se kroz sljedeće generacije. Nemamo sustavno sakupljene podatke o stanju mentalnog zdravlja te populacije, ali nam liječnici na terenu i naši korisnici govore o nizu zdravstvenih problema, prvenstveno mentalnog zdravlja. Stanovništvo je rasuto, siromašno, zdravstvene usluge nisu dostupne, posebno kada je riječ o uslugama mentalnog zdravlja (o preventivnim aktivnostima ne vrijedi ni govoriti!). Problemi alkoholizma, PTSP, depresivnost, učestalost karcinoma povezanih s produženim stresom neki su problemi na koje ukazuju zdravstveni radnici. Susrećemo se s pobolijevanjima koja su bila iskorijenjena, s pothranjenošću i drugim posljedicama siromaštva kod djece.

O osjećajima se teško razgovara

Vjerojatno je teško kada na kraju otvore svoju dušu?

Vrlo je teško ući u taj prostor duše. Taj jedan osjećaj iskorijenjenosti iz ranijeg života nešto je jako bolno, ali o tome se ne govori. Rekla bih da u tim junačkim krajevima (a povijesno gledano, Krajina je i nastala naseljavanjem radi određenih vojnih i političkih razloga), nepoznata je kultura razgovora o osjećajima, pogotovo o slabostima. Kao da nije prihvatljivo biti slab i tražiti pomoć, jer onda nešto nije u redu s nama. Velik je problem šutnja kao dio te kulture. S druge strane, vrlo teško je biti povratnik i pripadati strani koja je navodno izgubila rat (koji nije birala). U takvoj situaciji povratniku je teško doći i tražiti pomoć. Gdje i od koga je tražiti? Mnogo je lakše tražiti pomoć za tjelesne poteškoće, nego reći da te boli duša, da si ustrašen, da možda imaš osjećaj krivnje za nešto za što nisi kriv, da si ogorčen što ne možeš ostvariti svoja prava i dr. Potrebni su proaktivni preventivni programi, treba ići prema ljudima putem psihoedukacije, izgradnje povjerenja.

Kojoj generaciji je teže, mladima ili starijim osobama?

Teško je reći koja je najugroženija grupa i gdje je veća tuga i razočarenje. Mlađa populacija, zbog svoje mladosti i razvojnog potencijala, ima snage da možda negdje nešto može stvoriti, ali joj društvo mora ponuditi mogućnosti. Ovako ostaje rana zbog onoga što se dogodilo ili zbog onoga što su mogli biti. Današnji mladi roditelji koji imaju djecu, a sami su prošli izbjeglištvo, lutanje i traženje (kako mi u psihologiji zovemo) sigurnog mjesta, pa su se vratili u svoj kraj, iskidanog su životnog toka i bojim se za njihovu perspektivu: što mogu ponuditi svojoj djeci kada i sami imaju problema sa samopouzdanjem i pitaju se tko su i gdje pripadaju? A znamo da preopterećeni roditelji često nemaju kapaciteta za dobru emocionalnu podršku i vođenje djece. Ako se mladi školuju izvan mjesta boravka, imaju problem s prihvaćanjem u sredini u koju dolaze. Poražavajuće je što moraju skrivati svoj identitet kako ne bi bili odbačeni od vršnjaka (što im je u tom dobu najvažnije). Mladi koji su dobrih sposobnosti, putem edukacije vjerojatno će se afirmirati i nadići poteškoće, ali će uvijek morati uložiti puno više truda za svoj uspjeh nego drugi.
Teško je gledati i stariju populaciju, koja među povratnicima prevladava: vratili su se da bi ostvarili mirovinu, obnovili kuću i sačuvali je za mlađe i, na kraju krajeva, da bi tu umrli. Teško im je jer se njihova djeca ne vraćaju zbog toga što nema iskrene želje ni prave spremnosti društva da se obnovi život na tim područjima. Vrlo dramatično doživljavam njihovu sudbinu jer oni danima nikoga ne vide i nemaju s kime riječi prozboriti. Iako pojedinačno nailazimo na zadivljujuće primjere ljudi koji imaju i psihološke i duhovne snage, generalno je to jedna potpuno zanemarena grupa ljudi, čija su prava na dostojanstven život sigurno prekršena.

Nisam sigurna tko su pobjednici

Traume se prenose generacijama. Hoćemo li ih ostaviti u nasljedstvo?

Nakon traume mogu se prenositi gorke poruke, poruke nepovjerenja, neprijateljstva, potrebe za revanšom, strah ili povlačenje, to je nešto što se prenosi na mlađe i nikada se ne zna kada će isplivati na površinu i što će u životu biti okidač da se stara trauma vrati. Mogu se prenijeti i pozitivne poruke: u život dođe neki vjetar, oluja i nosi nas ovamo-onamo, ali ne smijemo pritom ostati ogorčeni. Iskustvo nam govori da su ljudi skloniji prvoj soluciji: kod nas se ratovi i zla kob dešavaju periodično. Ono što se čini kao sudbina i neminovnost, zapravo je snaga “naših” koja proizvodi takvu sudbinu gurajući bliske grupe u sukob, koristeći male razlike kako bi prekinula komunikaciju, proizvela strah, iskoristila stare rane i “nedovršene poslove” iz prošlosti, izazvala nepovjerenje i mržnju. Najveću prijevaru čine upravo ti “naši”, koji grupu gurnu u sukob, a potom se kao “elite” povuku. Negiranjem i umanjivanjem tuđe patnje održavaju se podjele, sukobi. Pobjednici imaju svoju psihologiju, ali nisam sigurna tko su pobjednici, a tko su gubitnici. Tu i dalje ima puno projekcija da je onaj drugi samo crn, a formiranje identiteta oko traume nije dobro ni zdravo i ne dopušta razvoj.

Da li prolaskom vremena trauma jača ili slabi?

Mogu biti duga razdoblja bez simptoma, mogu se pojaviti neke okolnosti koje aktiviraju traume, recimo neke godišnjice. Da li ćemo nakon traume život proživjeti konstruktivno ovisi o puno faktora. Jako je važna kvaliteta sadašnjeg života, sadašnji kontekst. Ako živimo relativno normalan život, bit ćemo zdraviji. Zato su opasnosti od recidiva vrlo izvjesne i opasne na PPDS-u i među srpskom povratničkom populacijom. Oni se stalno pitaju: što ja to sada imam, smijem li hodati uspravno ili se moram sramiti ili bojati, da li imam pravo na informaciju, posao, život. Ako čovjek radi i privređuje, onda će stara trauma nekako manje djelovati, ali ako se na staru traume slažu životne poteškoće na koje ne mogu utjecati, onda je to poražavajuće iskustvo. U nepovoljnim okolnostima ljudi gube povjerenje u život, poremete sliku o sebi, povjerenje u druge, ne znaju ili nemaju priliku kako sebe ostvariti. Međutim, ovo ne istražuju znanstvenici, ovo nije zanimljivo nadležnim ministarstvima, državnim službama. Ako je u jednoj generaciji čovjek bolestan i nije liječen, ako se ne može ostvariti kao dobar roditelj i izgraditi stabilne odnose, to se kao zaraza prenosi i na druge generacije.

Kakav je psihološki profil ljudi koji žive u tim sredinama?

Vratili su se uglavnom ljudi koji u izbjeglištvu nisu mogli osigurati svoju egzistenciju, pa su se vratili u svoj kraj ili su mislili da vrijedi probati u zavičaju gdje je jedno vrijeme bio prisutan optimizam povratka, a onda se nakon nekoliko godina vidjelo da nema dovoljno podrške za taj proces. Da problem bude veći, na tim prostorima naseljene su obitelji iz drugih krajeva Hrvatske, od kojih su neke kroz više generacija socijalni slučajevi i ne mogu biti poticaj ovim iscrpljenim sredinama. Značajna je grupa doseljenih iz BiH, koji također imaju svoje probleme s integracijom, a ni oni ne dobivaju potrebnu pažnju i poticaj. Bojim se da se stvara nova populacija socijalnih slučajeva na područjima gdje toga prije rata nije bilo.

Što je potrebno da bi se iz duševnog pepela ponovno rodio zdrav i samouvjeren čovjek?

Svima je potrebno priznanje za proživljene patnje i šansa za ostvarenje kroz rad. Ako nema tog priznanja, onda čovjek ostaje sam, gorak, zanemaren, na margini, potisnut. Bez priznanja i vrednovanja njihove patnje uništavaju se mentalno zdravlje i odnosi, a na taj način nema ni razvoja društva.

Nema stvaralačke energije

Prošlo je puno godina od glavnog uzroka traume, rata. Mržnja i netrpeljivost i dalje su prisutni. Da li je tako bilo i nakon Drugog svjetskog rata?

Sve dok problem živi u ljudima, o njemu se treba govoriti. I kada ne govorimo o nečemu, problem postoji u pojedincu i okolini. Ne govoriti o ovome znači izbjegavati suočiti se sa stvarnošću i odgovornošću, i to nije dobar put za budućnost. Mislim da je poslije Drugog svjetskog rata bilo drugačije društveno okruženje koje je davalo jednu drugačiju perspektivu koja se zasnivala na obnovi i izgradnji, industrijalizaciji zemlje, na opismenjivanju ljudi, obrazovanju, postojao je jedan zajednički mobilizacijski temelj. Organizirale su se radne akcije i vladala je jedna pozitivna stvaralačka energija koje danas, nažalost, nema.

Mogu li povratničke sredine u takvim okolnostima napredovati?

Te sredine u velikoj mjeri stagniraju. Budućnost ne izgleda poticajno i čini mi se da će ti krajevi ostati pusti. Ima ljudi koji imaju potencijala i koji nešto pokušavaju. Oni proizvode mali svijet, otočić koji bi trebalo širiti, ali opet, nismo svi stvoreni da budemo vođe. Većina njih nema objektivnih mogućnosti za rad bez poticaja sa strane. Budućnost tih sredina jako je upitna. Čini mi se da je situacija krajnje alarmantna i o tome treba govoriti i pisati. Krajnje je vrijeme da se odgovorno i smisleno kreiraju programi za ove ljude, jer problem se širi na više generacija. Društvo mora reći što želi napraviti od tih sredina. Ljudi bi morali imati ne samo proklamirana prava, već i konkretne aktivnosti koje će oživjeti život na tim područjima. Ljudima je potrebno da se ritam života obnavlja kroz rad, a kroz zajedništvo se obnavljaju povjerenje i mentalno zdravlje i zdravlje zajednice. Teško se pokreću ljudi koji, kako mi u psihologiji kažemo, pasivno stoje u traumi. Netko će se pokrenuti sam i nakon traume. Trauma može ponekad biti poticaj za razvoj, ali nekima treba

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email