Kako je Smiljan Džaleta iz Baljaka kraj Drniša u izbjeglištvu ostvario zavidan poslovni uspjeh

 

Kako se sa zanatom, bez fakultetske diplome može uspjeti, i to čak u izbjeglištvu, dokaz je poduzetnik Smiljan Džaleta iz Baljaka kraj Drniša s beogradskom adresom. Potrebno je kaže, imati hrabrost i viziju, zavrnuti rukave, ne gledati u tuđem uspjehu svoj neuspjeh, i ono najvažnije, u svemu tome ne treba puno novca, nego samo sreće.

Od običnog radnika nekadašnjeg poznatog šibenskog Elmosa postao je vlasnik firme za proizvodnju aluminijskih konstrukcija i PVC stolarije koja je u najbolje dane zapošljavala 80 radnika, uglavnom izbjeglih Krajišnika. Ekonomska kriza i recesija koja se u poslovnim vodama počela osjećati 2008. godine, ovog već iskusnog poduzetnika nije iznenadila i Džaleta je pored aluminijske proizvodnje, baš te godine, odlučio krenuti u izgradnju logističko-magazinsko-skladišnog prostora od 12.000 kvadrata čija se vrijednost procjenjuje na 7 milijuna eura. Međutim, kao i svaka druga izbjeglička priča, i ova je, pa makar ona bila uspješna, poduzetnička, obilježena sjetom i nostalgijom za zavičajem. Razlika je jedino u tome što je Džaleta osim što je svojim zemljacima pomagao u srpskoj metropoli, jedan od rijetkih koji je svoju vezu sa zavičajem temeljio i na njegovoj obnovi. A sve je krenulo krajem 1991. godine kada je pred ratnim vihorom iz Zagreba stigao u Beograd.

– Došao sam s još dva drugara. U novčaniku sam imao kao i svaki tadašnji obični radnik oko 300 njemačkih maraka i putnu torbu. Na sebi sam imao neke ljetne patike, koje su se ubrzo na beogradskoj «bljuzgi» pokidale i morao sam od sestre tražiti da mi kupi cipele, sjeća se svojih prvih izbjegličkih dana u Beogradu Smiljan Džaleta.

Nakon kako kaže, lutanja, odlučio je sudbinu uzeti u svoje ruke i s dvojicom kolega otvorio je zanatsku radnju. Odlučili su se naravno za izradu aluminijskih konstrukcija i PVC stolarije.

– Ništa u životu nisam radio osim s aluminijem. Kada smo vidjeli da se u najpoznatijoj ulici u Beogradu, u knez Mihajlovoj radi čelična, crna bravarija, šokirali smo se. Znali smo da je to naš poziv, i «trljali» smo tada ruke, doduše prazne, započinje svoju poduzetničku izbjegličku priču Džaleta u vrijeme koje je bilo više nego odlično za pokretanje posla pošto su tada u Srbiji i Crnoj Gori postojale samo dvije-tri firme koje su se bavile aluminijem.

– Imao sam 30 godina i nisam imao drugog izbora. Priznajem da je trebalo hrabrosti i smjelosti za jedan takav iskorak u državi kao što je Srbija koja je još uvijek egzistirala na društvenim firmama i bila zatvorena za privatne inicijative. Nismo čekali da će nam netko pomoći i krenuli smo u izazov. S druge strane, nalazili smo se u velikom gradu kao što je Beograd i znali smo da ne možemo da ne uspijemo. Za nekog tko je odrastao u kršu, nije bilo druge, priča Smiljan. 

– Na Bežanijskoj kosi, jedan čovjek dao nam je štalu koju smo pretvorili u radionu. Bio je to naš prvi korak. Imali smo nešto alata. Posla je bilo, ali najteže od svega bilo je doći do samog materijala za rad, jer aluminija u Srbiji nije bilo ni za lijek, nego smo ga morali kupovati u Grčkoj, sjeća se Simljan prvih krupnih problema i sitnijih poslova, dovoljnih tek za preživljavanje i pokrivanje režijskih troškova.

I dok je Smiljan Džaleta pokretao posao u Beogradu, u njegovom zavičaju bjesnio je rat. Njegovi rodni Baljci našli su se na prvoj ratnoj liniji, i on je znao da poslije svega, život tamo, nažalost, nikada više neće biti isti.

– Znao sam da jednog dana, kada završi ratno ludilo, nećemo moći dolje da živimo. Bio sam svjestan da deset puta moram više uložiti snage i energije da pomognem svojim roditeljima i da svojoj porodici osiguram krov nad glavom. Sve mi je to dalo još veću snagu, kaže Džaleta.  

A snage mu je trebalo, jer poslovi su krenuli. Džaleta i njegova ekipa zadovoljno su trljali ruke i kako je vrijeme odmicalo krajiška trojka sve više se osamostaljivala i širila. Prekretnica u njihovom poduzetništvu, bio je dobivanje posla u Varšavi.

– Varšava je bila odskočna daska, posao koji je presudio da mi definitivno uspijemo. Tamo smo završavali poslove naše bivše firme i zaradili prvi novac, priča Džaleta.

Poslije Varšave, 1993. godine, ekipa se razišla i svako je krenuo svojim putem. Polako se počelo i sa zapošljavanjem sve većeg broja radnika, a rezultati su postojali sve vidljiviji.

– Danas kada prođem Novim Sadom, Beogradom, Suboticom, vidim svojih ruku djelo. Smatram da smo mi izbjegli Srbi iz Hrvatske Srbiji podarili svoje znanje i iskustvo. Naučio sam raditi i nije mi teško. Stara poslovica kaže da je rad napravio čovjeka. Osjećam se ljepše, bolje i mlađe kada radim i kada se bavim radom. I sâm sam radio na građevinama sve do 1997. kada sam morao preuzeti brigu o marketingu i menadžmentu. Imati veliki broj radnika velika je obaveza i odgovornost. Nije lako nositi se s tim, ali kada sve to postavite na noge, sretni ste. Moji radnici, tokom rada u mojoj firmi obrazovali su se i sretan sam što su danas na tržištu rada na cijeni jer to je moj uspjeh, objašnjava Džaleta koji se je s prvim znacima ekonomske krize i recesije 2008. reorganizirao i preustrojio, smanjio obim građevinskih zahvata i okrenuo se izgradnji poslovne, multifunkcionalne zgrade za iznajmljivanje. Priznaje, da je u to vrijeme, to bila najbolja i najpametnija investicija.

– Moja poslovna filozofija je da nije dobro raditi samo jedan posao nego ga treba rasporediti na dvije-tri grane, jer ako jedna, druga propadne, neće treća. To se pokazalo ispravno i srećom, uspio sam i kada sam došao do nekog zenita, sabrao sam se i preorijentirao. Planirao sam da u tom prostoru bude centar za aluminij, ali danas je takvih firmi na svakom ćošku. Čak u jednom selu, kao što su Ugrinovci imate 17 radionica koje se bave aluminijskim konstrukcijama i PVC stolarijom. Kada vidite da se vašim poslom počinju skoro svi baviti, morate ići dalje, mijenjati se i prilagođavati. Osim toga, kako se kriza razvijala, odlučio sam taj prostor iznajmljivati i pretvoriti ga u logističko- skladišteni prostor sa 12.000 paletnih mjesta, kaže Džaleta i ističe da je ključ uspjeha u životu opstati i zadržati uloženo.

Sve to vrijeme poslovnog razvoja, Džaletova veza sa zavičajem nije se prekidala. Ispunjen nostalgijom i čežnjom, konačno je prvi put poslije rata, u rodne Baljke krenuo 2003. godine. Čekao je kaže određeno vrijeme jer nije želio nikome objašnjavati i opravdavati se za nešto što nije učinio.

– Mirotvorac sam u duši i ne volim rat bez obzira s koje strane on dolazio. Smatrao sam i smatram da su se mogle naći mudrije glave koje bi nas izvukle iz ovog zla. Kada sam počeo odlaziti u Dalmaciju mnogi ljudi su me sramežljivo pozdravljali. Srećom, sada je situacija drugačija i ratne rane i ožiljci malo su bljeđi. Kako je ekonomija počela spajati ljude, počeli smo se družiti, priča Džaleta koji rodnu Dalmaciju često posjećuje, dva-tri puta mjesečno.  

– Zavičaj je najveća ljubav koja živi u meni. Jedino sam sretan kada odem u moje Baljke i Drniš. Čovjek se najbolje regenerira i vrati u nultu fazu tamo gdje se rodio i gdje je prvi put ugledao nebo i osjetio našu dalmatinsku buru. To nas vrati u djetinjstvo i odmah se osjećamo mlađe i sretnije, priznaje Džaleta koji je rodnu kuću obnovio prije šest godina kada su mu se vratili roditelji kao jedini stanovnici Baljaka koji preko zime odlaze u sigurniji i topliji Beograd.

– Da ne pričamo o ciframa, uložio sam dolje puno i meni je to najveće zadovoljstvo jer više volim onaj kamen i kamene zidove nego deset mercedesa, reći će Džaleta. Sudjeluje u obnovi crkve Sv. Jovana Krstitelja u rodnim Baljcima. Obnovu je pokrenuo poznati košarkaški as Dragan Tarlać, ujedno i predsjednik Udruženja «Baljci-Mirlović Polje» koje organizira obnovu zidina, krovišta i okoliša crkve.

– Tarlać me preduhitrio. Oduševio me je jer je došao u selo svog pradjeda i pokrenuo obnovu naše crkve. On je čovjek koji zaista vrijedi i zaslužuje respekt, a mi ostali treba da ga slijedimo i pratimo, kaže Džaleta. A svake godine, na hramovnu slavu sela, Ivanjdan, udruženje «Baljci-Mirlović Polje» organizira masovni odlazak u rodni kraj. Ove godine najavljuju da će dalmatinski episkop Fotije služiti liturgiju i osvetiti radove na crkvi.

– Posebna nam je satisfakcija što dolaze mladi ljudi. Kao Udruženje, ali i svatko od nas pojedinačno, pomažemo onim našim zemljacima koji nisu u financijskoj mogućnosti da odu u zavičaj i posjete svoje svetinje. Pomažemo i u ishodovanju dokumenata, sve kako bi se našli na stazama svog djetinjstva, napominje Džaleta.

– Jedino kao turista mogu da navratim, da zadovoljim svoju dušu. Gdje nema mladog naraštaja, nema zaposlenja, nema ni budućnosti, bez obzira što je Hrvatska dio Evrope, kaže Džaleta koji vezu sa zavičajem gaji i u Beogradu, jer kako kaže ne može Dalmatinac bez pršuta i vina. Tako iz ljubavi i odanosti zavičaju njegova porodica u Beogradu suši pršut i proizvodi vino o čijoj kvaliteti svjedoči i osvojeno prvo mjesto na prošlogodišnjem takmičenju dalmatinskih vina u Sava centru.

Osim razrušenog sela i zidova svog djetinjstva, Smiljana Džaletu kao uspješnog poduzetnika koji svojim rukama gradi hale i zgrade po Srbiji, boli i to što je njegovo selo u potpunosti zapostavljeno. Imao je Džaleta želje i namjere da nešto pokrene u svom zavičaju, da učini dobro djelo mjestu gdje se osjeća najsretnijim, ali ubrzo su mu se namjere razbile o goli dalmatinski kamen.

– Planirao sam otvoriti pogon za aluminijske konstrukcije, ali kako da napravim pogon kada tamo nema vode ni struje. S obzirom da su u pitanju plodni krajevi, razmišljao sam da napravim plantažu voća s hladnjačama, ali državi nije u interesu da se ta zemlja obrađuje i da razvija taj dio svog teritorija. Neki političari su mi čak odgovarali da ne mogu dovesti struju jer u selu nitko ne živi. Pitao sam ih, da li bi se oni doselili u gradski stan bez struje, a kamoli u pusto selo bez struje. Bez obzira koliko bio uspješan biznismen, bez podrške političara, mi ne možemo ništa značajnije učiniti, osim pojedinačne pomoći, obnove crkve ili organiziranog druženja, zaključuje Džaleta i ističe da pokretanje proizvodnje i života u povratničkim krajevima nije privredno, niti ekonomsko, već političko pitanje i da se bez spone politike i poduzetništva, ne može ništa učiniti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email