Vigor Majić: Želimo da mladi veruju činjenicama, a ne mitovima

Piše: Bojan Munjin

U selu Petnici kraj Valjeva, stotinjak kilometara od Beograda, nalazi se Istraživačka stanica Petnica, samostalna i nezavisna institucija koja se bavi razvojem naučne kulture, naučne pismenosti, obrazovanja i kulture. Aktivnosti …

U selu Petnici kraj Valjeva, stotinjak kilometara od Beograda, nalazi se Istraživačka stanica Petnica, samostalna i nezavisna institucija koja se bavi razvojem naučne kulture, naučne pismenosti, obrazovanja i kulture. Aktivnosti Petnice su najvećim dijelom usmjerene na mlade, na učenike i studente koji, ima ih u Petnici godišnje oko dvije hiljade, dolaze iz mnogih srednjih škola i s fakulteta u Srbiji, ali i s prostora nekadašnje Jugoslavije. Svake godine Petnica organizira velik broj seminara, naučnih kampova i radionica u tjednom ili višetjednom trajanju (postoje programi i za nastavnike), a kao predavači gostuju iskusni znanstvenici i istraživači. O ovoj zanimljivoj i drugačijoj školi razgovaramo s njezinim direktorom Vigorom Majićem.

Za svoj obrazovni i istraživački centar jednom ste rekli da je to mali zupčanik koji kotrlja veliko znanje. Što bi to zapravo značilo?

Jednostavno, Petnica je nastala kao mali eksperiment u obrazovanju. Obrazovni sistem je jedna veoma velika i obuhvatna delatnost koja angažuje velik broj učenika, studenata i nastavnika i stalno je izložena kritici da ne prati promene koje se događaju u društvu, nauci i tehnologiji. Petnica se razvijala kao prostor koji pokušava da popuni te praznine nastave – zbog kašnjenja postojećih obrazovnih programa za tim promenama ili sa motivacijom da pruži malo potpuniju podršku onim mladim ljudima koje određene teme i pitanja interesuju više od onoga što to škola može da im pruži. Ideja Petnice nije nastala iz nekih pretencioznih zahteva. Ona je jednostavno pratila današnju praksu razvijenih zemalja, a i raniju obrazovnu praksu kod nas, kada je bilo puno različitih pokušaja, tehnika, metoda i eksperimenata, koji su se danas sveli na veoma skroman broj.

Živi dijalog

Kako u Petnici uspijevate polaznicima približiti rezultate modernog razvoja i nauke?

Danas je to jednostavnije nego što je bilo u početku zato jer imamo širok krug saradnika, pre svega bivših polaznika Petnice, koji su danas uspešni stručnjaci u različitim oblastima nauke i tehnologije. Otprilike svake godine imamo oko 800 vanjskih i gostujućih predavača i ta mreža stručnjaka je izvor naše podrške, zato što su svi ti ljudi živo prisutni u sferi moderne nauke i tehnologije. Oni su aktivni u svojim oblastima, prate trendove razvoja i mogu da pokriju mnoga pitanja i fenomene koji se tek pojavljuju ili ideje koje tek treba da zažive. Naravno, ima saradnika koji o istim pitanju imaju različita mišljenja, ali mi mislimo da je dobro i dragoceno da mladi ljudi shvate da je nauka jedan živi dijalog i da se tu dotiču mnoga pitanje i ideje koje ne moraju da budu kanonizovane i zacementirane.

Kako su strukturirani vaši programi?

Najviše su zastupljeni programi iz prirodnih nauka: matematike, fizike, biologije, astronomije i drugih sfera, a poslednjih deset godina imamo i programe iz društvenih nauka. Ukupno imamo oko 15 različitih programa, iako danas imamo i razne vrste interdisciplinarnih projekata. Nastava je teorijska i praktična, a postoje i laboratorijski, eksperimentalni i terenski rad i za prirodne i društvene nauke. Postoji osnovni program za one koji dolaze prvi put i složeniji i zahtevniji programi za one koji dolaze više godina. Polaznici, srednjoškolci i studenti, imaju i mogućnost da rade na malim istraživačkim projektima koje, prema vlastitim idejama, sami predlažu i po tome je Petnica poznata i u širim međunarodnim krugovima. Na tim projektima radi 200 do 300 polaznika godišnje. Oni su složeniji i kompleksniji, jer se radi o temama i pitanjima koja još nisu dovoljno istražena. Nakupilo se već dosta takvih interesantnih radova i mnogi polaznici su nastavili svoju specijalizaciju i karijeru upravo na takvim projektima. To iskustvo u istraživačkom radu jako je važno za mlade ljude, koji bi trebalo da se uvežbaju kako da određeni problem prepoznaju i pretvore u listu zadataka sa kojima bi mogli problem bolje da sagledaju i konačno reše. Takvo analitičko iskustvo će im koristiti u bilo kojoj oblasti kojom će se kasnije baviti.

Imaju li polaznici mogućnost da spajaju prirodne i društvene nauke?

Ako bismo saželi glavni cilj Petnice, onda je to namera da polaznike podstičemo da malo kvalitetnije i bolje razmišljaju. Mi nemamo pretenziju da ih učimo stvari koje će oni kasnije učiti na studiju, nego bismo želeli da im pomognemo da razmišljaju racionalno i argumentovano, da veruju činjenicama i podacima, a ne pričama, mitovima i površnim tumačenjima, gde emocije imaju veću ulogu nego racionalno razmišljanje, što je karakteristične za ovo naše današnje vreme. Želimo da umeju da prepoznaju kvalitetne informacije, da umeju da međusobno dobro komuniciraju i da prepoznaju i pronađu adekvatan alat ili tehniku kojima bi došli do nekog odgovara ili upoznali neki izazov s kojim su se suočili.

Kakav je odnos između Petnice i propisanog redovnog školovanja?

Petnica može da se definiše kao određeni servis školi da izađe na kraj sa onom decom koja imaju jako puno pitanja i zahteva, iznad mogućnosti škole da im to pruži. Decu nekad interesuju pitanja za koje škola nije dovoljno ekipirana i toj deci pokušavamo da pružimo podršku i smatramo da to, naravno, radimo u saglasnosti sa interesima tih škola i sa ciljevima obrazovanja. Naš posao se otprilike može usporediti sa muzičkom školom koju deca pohađaju pored redovne nastave ili se u nekom klubu bave sportom. Naravno, postoje i otpori unutar redovnog obrazovanja prema našim programima, ali to razumevamo kao recidive gledanja na školu, kada se smatralo da su oni koji osmišljavaju školske programe jedini kompetentni da znaju šta to dete može da uči, a šta ne.

U čemu je nedostatak takvog uobičajenog pogleda na obrazovni sistem?

Takvi modeli su pravljeni prema realno nepostojećem principu tzv. prosečnog učenika: neko je nekad procenio da prosečan učenik može da održi pažnju 45 minuta, da može da radi u grupi od 30 učenika, da je nastavnik neprikosnoveni autoritet za takvog učenika i da taj prosečan učenik može da prihvati jedan standardizovani udžbenik. U stvarnosti takav učenik ne postoji. U školi imate učenike koji lakše ili teže prate određene aktivnosti, ne zato što su to njihove stvarne sposobnosti, nego zato što su različito motivisani i zato što su nastavnici manje ili više u stanju da od svog predmeta učine prijatan događaj. I to je realna slika.

Kako se u odnosu na takav obrazovni model ponaša Petnica?

[pullquote]Napustili smo sve te paradigme koje u našem obrazovnom sistemu niko ne sme da dira. Ukinuli smo školski čas i školski razred, ukinuli smo udžbenike i nemamo ocene[/pullquote]

Mi smo u Petnici napustili sve te paradigme koje u našem obrazovnom sistemu niko ne sme da dira. Ukinuli smo školski čas i školski razred, u kojem se smatra da bi učenici istog uzrasta imali iste sposobnosti. Ukinuli smo i udžbenike koji su samo jedna selektovana zbirka informacija, a nema ni nastavnika koji treba sve da objasni, protumači i oceni. Nemamo ocene. Sa takvim načinom rada došli smo u sukob sa dogmom da školski sistem bez svega toga ne može da funkcioniše. Mi vidimo da može da funkcioniše: da su učenici u stanju da savladaju mnoge zadatke a da nemaju pritisak da budu ocenjeni ili da ako ih nema u školi, onda će biti izbačeni a roditelji će da plate zakonsku kaznu. Mislimo da na jednom potpuno slobodnom pristupu može da funkcioniše obrazovanje i da nema potrebe za tim instrumentima prisile koji nisu menjani mnogo stotina godina. Zato je Petnica jako zanimljiv eksperiment koji se ne zasniva na specijalno izabranim učenicima: tu ih je par hiljada svake godine i nadam se da na takav način ohrabrujemo i one ljude koji razmišljaju o malo ozbiljnoj reformi školskog sistema.

Sloboda nastavnika

Kako bi izgledali prijedlozi koji bi se iz iskustva Petnice mogli unijeti u redovno obrazovanje?

Prvo bi u gimnazijama trebalo izbaciti udžbenike. Udžbenici su potpuno prevaziđena stvar, a mi udžbenike, nažalost, imamo i na našim univerzitetima. Ozbiljni univerziteti u svetu su davno napustili udžbenike i studenti koriste izvornu literaturu. Danas kada imate Internet, tek vam je onda dostupno obilje izvora informacija. Iz udžbenika, kao nečega što je cenzurisano i pažljivo odabrano štivo, uklonjeno je sve ono što je neki autor udžbenika smatrao da tu ne treba da bude. Takav udžbenik uči mlade ljude na potpuno pogrešan način: ne osposobljava ih da se suoče sa izvorima koji iste stvari objašnjavaju na različite načine i da razmišljaju o tome. No udžbenici su postali veliki biznis i kada se govori o njihovom ukidanju, ne govori se kakve će koristi od toga imati deca, nego koliko će izgubiti izdavači.

Postoji li izlaz iz takve situacije?

U redovnoj školi udžbenik može da bude pomoćno sredstvo, a od dece treba tražiti da koriste izvornu literaturu sa različitim pogledima na svet i nauku. Na ulazu u glavnu zgradu Petnice piše “Sumnjaj da bi razumeo” i ta Descartesova parafraza sugeriše da tek kroz sumnju mi imamo potrebu za znanjem. Drugo, trebalo bi da se smanji ocenjivanje gde god se može, da ono ne bude toliki stres deci i roditeljima koji moraju da pričaju čitavu godinu samo o ocenama. I najzad da se radikalno smanji kurikulum: ono što država propisuje da mora da se uči, kao i fizički obim nastave. Treba ostaviti slobodu nastavnicima da procene šta će više a šta će manje raditi, što ovisi od interesa i strukture dece i lokacije škole. U našim raznim reformama školstva nikada nisam video da je postavljena ključna dilema: treba li to sve da bude toliko detaljno razrađeno i gde je tu sloboda nastavnika. Da li je nastavnik robot? Pa on je visoko kvalificirani stručnjak koji mora da ima slobodu da proceni šta je nekoj konkretnoj deci u određenoj školi zaista potrebno a šta ne.

Koliko vas brine činjenica da mladi obrazovani ljudi s ovih prostora sve više odlaze?

[pullquote]Mene odliv mladih obrazovanih ne brine. On je odraz slobode koju oni moraju da imaju. Šta bi bilo sa Teslom da smo ga ovde zadržali? Za Hrvatsku i Srbiju će biti mnogo bolje da neki tesle odu na mesto gde će moći najviše da stvore[/pullquote]

Znate šta, mene taj odliv ne brine. On je odraz slobode koju ti mladi ljudi moraju da imaju. Hteli smo u Evropsku uniju i oni sada mogu da idu u bilo koju zemlju da rade. Ako država želi da zadrži određene profile stručnjaka, onda mora da im ponudi mogućnosti koje su takve da će oni tu da ostanu. Svi ti mladi ljudi imaju određeni nivo patriotizma i pristali bi i na slabije uslove nego u EU-u, ali ako su te razlike drastične, onda je to sasvim druga situacija. Taj odlazak sigurno može pokrenuti razgovor kako podići atraktivnost radnih pozicija ovde: da stavimo na vagu hoćemo li ulagati u vojsku ili u stručnjake, da li nam je prioritetnija ogromna javna, spora i neefikasna administracija ili su nam važniji lekari, profesori i inženjeri. S druge strane, mogli bismo postaviti pitanje šta bi bilo sa Teslom da smo ga ovde zadržali. Za Hrvatsku i Srbiju će biti mnogo bolje da neki tesle odu na mesto gde će moći najviše da stvore i od toga će dobiti zemlje gde su rođeni, a ne da su ovde ostali na silu i radili sa minimumom svojih mogućnosti. Nemam ništa protiv da naši nuklearni fizičari odlaze onamo gde ima uslova, a mi treba da napravimo jedan ili dva naučna instituta evropskog nivoa gde će kod nas da dolaze stručnjaci iz sveta. To treba da bude dobra politika.

Što se događa s mladim ljudima koji završe Petnicu?

U ovom trenutku je za njih najinteresantniji informatički sektor i gotovo da nemate nijednu uspešniju softversku kompaniju u Srbiji bez nekoliko naših bivših polaznika, ali oni su vidljivi i u drugim oblastima. Verujem da se niko od onih koji su prošli kompletan program u Petnici danas ne nalazi na birou za zapošljavanje i da čeka da mu neko ponudi posao. Imamo u našem jeziku naopake formulacije: “dobiti posao”, “imati platu”, “na neodređeno vreme” – u modernim društvima takve formulacije ne postoje. Mi pokušavamo da tu decu ohrabrimo da su oni u suštini slobodna bića i da mogu svašta profesionalno i kreativno da rade. Danas je moda da se kupuje slobodno vreme i roditelji decu upisuju na sve moguće aktivnosti da “ne bi bila na ulici”. Ja mislim da deca treba da budu na ulici, da se druže, da razmišljaju o onome što ih okružuje i da popunjavaju svoje slobodno vreme kako žele. Koncept ljudske sreće je u tome da radite ono što volite i zato je važno da ti mladi ljudi imaju vreme za sebe i da budu slobodni.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: