“U nedjelju su u selo došli vojnici Hrvatske vojske, pretresali su kuće, odnosili su lovačke puške i što su našli od vojničke opreme. Nisu me tukli, samo su me ispitivali kako se zovem, da li ima još „četnika“ u selu i gdje mi je familija. Rekli su da bi bilo bolje da sam i ja otišao. Drugi dan po odlasku ovih vojnika dolaze drugi vojnici u uniformama, naoružani i u grupama po troje do petero. Dolaze u osobnim automobilima. Pljačkaju sve. Najprije janjce i telad. Kasnije svinje, krave i konje. Iz kuća uzimaju šporete, frižidere, škrinje, telefone i sve drugo što se sa sobom moglo ponijeti. Ja sam bježao u šumu kad su oni dolazili, a od mojih komšija koji su ostali, kad bi pljačkaši došli, tražili su da se sklone i da ih ne smiju gledati što to oni rade. Stalno bi pucali kad bi prilazili i došli u selo. Dolazili bi obično u devet ujutro, a odlazili oko tri popodne. Uveče i po noći ne bi dolazili. Pljačkanje je bilo sistematsko svaki dan. Otprilike sedam dana, pošto su moje komšije izbjegle, oko 14 sati čula su se dva pucnja iz pravca kuće Ležajić Gojka. Sava Letunica je baš tada krenula po vodu na Gojkovu gusternu. Našla ga je mrtva u avliji. Pogođen je jednim metkom u predjelu grudi, a drugi metak je ostavio trag na bradi. Pozvala je mene, Marka i Mariju. Otrčali smo tamo i vidjeli pljačkaše koji su upravo odlazili. Gojka smo sahranili noću, na našem groblju u Gošiću. Preko dana nismo smjeli, jer smo se bojali da će nas sve pobiti.”

Ovo su riječi Milana Letunice, čovjeka koji je bio kriv samo zato što je poželio ostati u svom selu Gošiću pored Kistanja, selu koje je nakon Oluje bilo pozornicom haranja kriminalnih hordi u uniformama Hrvatske vojske. Desetak dana kasnije, ispunjenih strahom i spavanjem u šumi, 27. kolovoza, pljačkaši i ubojice došli su dovršiti posao.

varivode-grobljeFotografija: J. Rakić, Panoramio

“Tih dana obilazi nas Crveni križ, tim iz Benkovca. Sve su nas popisali, dali nam hrane, rekli su nam da smo bezbjedni, da nam nitko neće ništa naškoditi, te da će nas obilaziti redovno i donositi nam hranu. Nas jedanaest svaki dan smo bili u neposrednom kontaktu, bježali smo kad bi nailazila vojska koja pljačka i uvečer se ponovo vraćali u kuće. Pred kraj mjeseca, negdje oko 16 sati popodne, vidio sam jedan auto bijele boje kako ulazi u Gošić. Sakrio sam se u jednoj ogradi i promatrao. Poslije par minuta sam čuo pucnjavu iz sela, po nekoliko metaka iz automatske puške. To je trajalo kratko. Poslije desetak minuta isti auto se vratio u pravcu odakle je i dojurio. Odlazim kući, a odmah mi u kuću dolazi Bogdan Dobrić (1925) koji mi je sav uzbuđen rekao da su svi u zaseoku Borci pobijeni. Odlazimo najprije u kuću Dušana i Milke Borak. Milka je krunila kukuruz i tako je ubijena, a Dušan je sjedio u avliji i tako je strijeljan. Ubijeni su s više metaka u grudi. U kući Save Borka nalazimo Savu, Grozdu i Vasilja, svi su presječeni rafalima. U dvorištu susjedne kuće nalazimo Kosu, isto ubijenu s više metaka u prsa, a u kući do nje nalazimo Mariju Borak koja je isto krunila kukuruz i ubijena je s više metaka niže vrata.”

Policiju u Benkovcu o zločinu je obavijestio Živko Borak iz Zadra, koji je uvečer došao u rodno selo. Ujutro je u Gošić došla policija. Milan Letunica svjedočio je „očevidu“: „Bilo ih je desetak. Vidio sam da su slikali leševe, posipali nekakvim prahom i stavljali ih u crne vreće. Ja sam im morao reći podatke o godištima i o njihovim imenima. Odvezli su ih u Knin i zakopali na gradskom groblju.”

krajina (29)Nakon što su pokopali ubijene civile, policajci su nastavili zaobilaziti ovaj kraj, čime su zapravo poslali pozivnicu „nepoznatim počiniteljima“ da nastave s pljačkom, zlostavljanjima i ubijanjima. Mjesec dana kasnije, ubojice u uniformama Hrvatske vojske, posjetile su susjedno selo Varivode. U tom trenutku u selu je bilo osam starica i staraca. Vojnici nisu imali milosti. Na kućnim pragovima i po dvorištima 28. rujna 1995. oko 17 sati ubijeni su: Dušan Dukić (55), Špiro Berić (55), Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj (69), Marija (69), Milka (67), Marko (82), Mirko Pokrajac (84). Vijest o masakru, objavio je 4 dana kasnije Novi list, a da nije bilo aktivista Hrvatskog helsinškog odbora, koji su u to vrijeme riskirali živote pokušavajući evidentirati razmjere etničkog čišćenja, vjerojatno se još dugo ne bi doznalo što se dogodilo. Policija je danima držala Varivode blokiranima, tako da su imali dovoljno vremena za uništavanje dokaza, koji su mogli dovesti do nepoznatih počinitelja, naravno, pod pretpostavkom da su počinitelji zaista bili nepoznati. Obdukcija nikada nije napravljena. Na mjestu zločina pronađena je municija, koja nikada nije balistički vještačena, a iako je bilo dovoljno dovesti nekoliko ljudi iz susjednih sela kako bi identificirali ubijene, leševi su odneseni u Knin, posuti krečom i pokopani u zajedničkoj grobnici.

varivodegosic

Nakon što su opisani zločini postali suviše poznati u hrvatskoj i svjetskoj javnosti, moralo je reagirati i pravosuđe. Protiv nekoliko vojnika podignuta je optužnica, počelo je i suđenje, koje je završilo tako da su optuženi oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Na te zločine danas podsjećaju samo komemoracije koje organizira Srpsko narodno vijeće. Jednom godišnje u Gošić i Varivode slije se rijeka novinara, postavi se nekoliko vijenaca i održe kratki parastosi i govori. Srpske institucije u Hrvatskoj više od toga i ne mogu napraviti. Hrvatsko pravosuđe očito nema ni snage ni volje da odgovori na pitanje tko su ubojice i da ih kazni.

Žrtve još nisu dočekale pravdu

Na ovogodišnjoj komemoraciji održanoj u Gošiću i Varivodama, kao i ranijih godina, počast žrtvama odali su članovi porodice ubijenih, predstavnici SNV-a, SDSS-a, županije Šibensko-kninske, SAB-a i VSNM. U ime Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih i poginulih lica s prostora bivše Jugoslavije okupljenima se obratio predsjednik Koordinacije Dragan Pjevač, očito umoran od političkih obećanja članovima njegovog udruženja:

“Hrvatska i Srbija ne mogu i ne žele da se riješi pravda za žrtve. Zločinci su uglavnom još uvijek na slobodi, a ponegdje se i slave. Izgleda da je jednostavnije čekati da mi, žrtve, umremo za deset–dvadeset godina i onda će se taj problem sam po sebi riješiti.”

Pjevač je naglasio da kada govori o žrtvama misli na sve žrtve, bez obzira na nacionalnost: „Ni ovoga puta neću propustiti priliku da izrazim suosjećanje sa svim porodicama žrtava hrvatske nacionalnosti koje su nevino stradale i želim osuditi svakoga zločinca koji pripada mom narodu. Očekujem i vjerujem da će doći dan da ćemo isto suosjećanje doživjeti i mi, kao srpske žrtve.”

Saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević rekao je kako je došao odati počast ljudima „koji su vjerovali svojim srcima da ih toplina obiteljskog doma čuva, ali su vjerovali i državi da funkcionira kao pravna država da ih štiti i da nemaju razloga za brigu i strah.”

Nažalost, Varivode su tih dana daleko od pravne države. Milošević je podsjetio da je država za zločin znala odmah: “I mi ovdje svake godine pitamo državu što je poduzela, što je učinila. Država tada nije spriječila pljačku, nije spriječila grabež. Lokalni dužnosnici su pokrivali grabež. Nije bilo lokalnog čelnika koji nije napisao neki papir ili potvrdu, kojima se pravdalo odnošenje svega onog što se moglo odnijeti i nitko nije privođen. Bilo je samo pitanje vremena i broja koliko će ljudskih života biti oduzeto.”

varivodeU ime predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović vijenac je žrtvama položio Nikica Valentić, koji je u vrijeme kada su prostorima s kojih su protjerani Srbi harale osvatničke horde bio predsjednik Vlade. Milošević se prisjetio njegovih riječi koje je Valentić izrekao na sjednici vlade tjedan dana nakon zločina, kada je je već cijela Hrvatska znala što se dogodilo: “Neću biti miran kao osoba ako se ne pronađe taj počinitelj i dok se ne kazni. To ima značaj za sve koji živimo u ovoj državi. Ne može se ubiti nikoga, a pogotovo ne nevine starce.”

Tako je Valentić govorio 1995. Međutim, policija ga nije poslušala, pravosuđe ga je ignoriralo i danas možemo samo konstatirati da su zločinci još na slobodi. Umjesto kazne za ubojice Srbima je s govornice tokom proslave Dana domovinske zahvalnosti poručeno da “posao nije dovršen”.

U takvoj atmosferi, teško je očekivati da će netko uopće čuti molbu koja se ponavlja u Varivodama 21 godinu: “Mi, okupljeni ovdje, ne tražimo osvetu, niti priznanje da je jedna žrtva vrijednija od druge. Tražimo samo pravdu. Tražimo poruku države da nitko ne može ušetati u selo i ubiti nevine ljude.”

Nekažnjavanjem zločinaca koji su mjesecima nakon Oluje ubijali starice i starce srpske nacionalnosti po Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji država ne samo da šalje poruku da je dozvoljeno „ušetati u selo i ubiti nevine ljude“, nego i da su ubojice vođene nevidljivom rukom onoga tko je imao cilj uništiti srpske krajeve i posijati nesigurnost kako bi svi do posljednjeg napustili Hrvatsku i kako se nikada u nju ne bi vratili.

 

Naslovna fotografija: Bartul Čović

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email