Kako je 15. juna javio lokalni karlovački KA-portal, prenoseći informaciju riječkog Novog lista, Vladimir Kekić (62), komandir Teritorijalne odbrane općine Vojnić (Prvi bataljon, Pete kordunaške brigade TO Vojnić), u odsutnosti je na riječkom sudu kojim je predsjedavala poznata sutkinja Ika Šarić, osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Presuda je za sada nepravosnažna. Kekić je rođen u Vojniću, sada živi u Beogradu i državljanin je Srbije.

– Kekića se teretilo da je zločin počinio u razdoblju od 8. marta 1992. do 6. avgusta 1995. godine, za vrijeme oružanog sukoba regularnih snaga Hrvatske vojske i policije s paravojnim formacijama pobunjenih pripadnika srpskog stanovništva i postrojbama JNA na širem području Karlovca. Iako je znao da pripadnici njemu potčinjenih postrojbi nezakonito odvoze i otuđuju imovinu izbjeglih Hrvata s tog područja, da uništavaju napuštene kuće te psihički i fizički zlostavljaju te ubijaju civile, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe, suzbiju, a počinitelji kazne. U zločinima su ubijena dva civila, zapaljeno je najmanje pedeset kuća i gospodarskih objekata, odvezena je stoka te poljoprivredni strojevi i osobna vozila, a nezapaljene kuće su devastirane. Civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti prisiljavano je i da kopa rovove – stoji pored ostalog u optužnici.

Jedan od svjedoka koji je pristupio raspravi na riječkom sudu bio je pripadnik bataljona kojem je komandant bio Kekić. Kazao je kako ne zna ništa o ubojstvima civila, no posvjedočio je kako se s pljačkanjem na okupiranim područjima krenulo već prvog dana. Dodao je i da zna da je u mjestu Ribari na karlovačkom području bilo puno spaljenih i uništenih kuća. Izjavio je i da nije čuo da je Kekić ikoga pozivao na odgovornost zbog tih nemilih događanja. Koliko zna, ništa nije spriječio. Prisjetio se i slučaja da je Kekić, odnosno njegov vozač zajedno s njegovim ljudima, kamionom odvezao solarno grijanje s jedne kuće u Lemić Brdu. No, nešto stoke, što se uzimalo za potrebe vojske, se i plaćalo – naveo je svjedok.

Inače, takvih svjedoka koji optužuju svoje ratne drugove je bilo dosta i na karlovačkom Županijskom sudu. Princip je uvijek isti: pronađe se neki povratnik kojemu se priprijeti optužnicom i ponudi mu se da krivicu prebaci na drugoga. Taj dio posla odrađuje policija. Tako je bilo i u slučaju suđenja Mili Dakiću i Milijanu Strunjašu iz Primišlja kod Slunja koji je osuđen kao i Kekić zbog istog (ne)djela i odležao je 12 godina ni kriv ni dužan. Ovaj novinar prisustvovao je još nekolicini sličnih sudskih procesa.

Nema sumnje da je svaki zločinac zaslužio kaznu i u osudi Kekića ne bi bilo ništa čudnoga kada bi Hrvatska, kažu pravna i država u kojoj je na snazi vladavina prava, ne bi postupala sasvim suprotno kada su u pitanju zločinci iz redova Hrvatske vojske, policije i ZNG-a. Dakle, valjalo bi najprije pomesti pred vlastitim vratima i ličnim primjerom pokazati što je pravo i pravda. Ako je Kekić dobio 15 godina zato što nije spriječio pljačkanje, koliko je onda zaslužio ratni zločinac iz Karlovca Mihajlo Hrastov, pravosnažno osuđen, koji je za 13 ubijenih i trojicu teško ranjenih pripadnika Teritorijalne odbrane Krnjaka na Koranskom mostu u Karlovcu 21. septembra 1991. dobio četiri (4) godine zatvora kojeg je odslužio na rate, u više navrata od po nekoliko mjeseci. Koliko to po mišljenju hrvatskih sudova vrijedi jedan ljudski život, a koliko opljačkana imovina. I mogli bi tako nabrajati u nedogled. Kao i hrvatsko pravosuđe tako i poznata Ika Šarić zaslužuje neprolaznu ocjenu, cinične i sarkastične komentare i nema pravo drugima dijeliti bilo kakve lekcije. Što se događalo sa srpskom imovinom u Krajini nakon Oluje i što je sa karlovačkim Srbima, „bijelim labudovima“ koji su u bijelim gumenim čizmama kopali rovove na prvoj crti bojišnice? Hoće li netko i zbog toga odgovarati?

Kekićev slučaj ne ide i ne govori u korist Karlovčanina Marka Carevića, bivšeg predsjednika Mjesnog odbora Utinja–Sjeničak, koji je uhapšen deset godina nakon povratka zbog komandne odgovornosti. Jedan pripadnik voda Teritorijalne odbrane Utinja–Sjeničak, kojom je Carević komandirao, sprovodeći u nadređenu komandu jednog domaćeg starijeg Hrvata – ubio ga je. Optužen je Carević, bio je u pritvoru, sada se brani sa slobode, iako se zna tko je čovjeka ubio i zna se gdje ubica sada živi. Carevićevi problemi počeli su kada je postao predsjednik Mjesnog odbora i iz jedne hrvatske stranke približio se SDSS-u.

Na nedavnoj konferenciji za medije Documente–Centra za suočavanje sa prošlošću, kako prenosi P-portal, predsjednica Documente Vesna Teršelić je iznijela „zanimljive“ podatke kada su u pitanju procesi protiv zločina iz hrvatskih redova.

– Za 168 evidentiranih zločina u bazi podataka DORH-a počinitelji se još uvijek vode kao nepoznati. Za usporedbu, na kraju 2013. godine nepoznati su bili počinitelji za 173 zločina. Samo tri nova procesa zbog ratnih zločina pokrenuta su u 2016. godini na razini specijaliziranih državnih odvjetništava. Kada pogledamo 2016. godinu, žetva pravde u slučajevima suđenja za ratne zločine nije bila bogata. Hrvatsko pravosuđe se i dalje suočava s velikim brojem neprocesuiranih ratnih zločina. Statistike kažu kako je lani doneseno ukupno 13 nepravomoćnih presuda. U devet procesa sudovi su osudili ukupno 21 osobu, dok su u četiri predmeta donijete oslobađajuće presude za ukupno pet okrivljenika. U samoj bazi DORH-a ukupno je evidentirano 490 ratnih zločina. Izostaje razumijevanje svrhe samih suđenja i umjesto priznavanja patnje žrtvama i distanciranja od zločina, bilježimo nastavak kontinuiranog i široko rasprostranjenog poricanja zločina i odbijanje prihvaćanja činjenica utvrđenih pravomoćnim presudama. U predmetima koji su u tijeku rijetko se zakazuju glavne rasprave, postupci traju predugo, česta su ponavljanja i nedostupnost okrivljenika, a određuju se i niske zatvorske kazne – zaključila je Teršelić.