Među neriješenim problemima srpske zajednice u Hrvatskoj još uvijek je i konvalidacija radnog staža ostvarenog na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda u periodu od 1991. do 1995. godine. Iako Zakon o konvalidaciji ne predviđa rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ovog prava, Uredbom o provođenju ovog zakona iz 1998. ipak je bio određen rok od godinu dana za njihovo podnošenje. Ovaj poziv za konvalidaciju imao je ne samo vremensko ograničenje, već su se na njega mogli pozvati samo građani s prebivalištem na prostoru Hrvatske, što je za srpsko stanovništvo u izbjeglištvu značilo da mogu podnijeti zahtjev za konvalidaciju ukoliko se u roku od godinu dana vrate u Hrvatsku, prijave prebivalište, dobiju domovnicu i osobnu iskaznicu, što je zbog općih društvenih i političkih prilika u to vrijeme za mnoge izbjeglice bilo neostvarivo.

Nakon prvog roka nastupila je desetogodišnja pauza, a onda je 2008., na inicijativu Srpskog narodnog vijeća, tadašnja vlada Ive Sanadera donijela Pravilnik o postupku konvalidiranja na temelju kojeg je ponovno otvoren rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ovog puta bez vremenskog ograničenja, koji traje i danas i vrijedi za građane koji žive izvan Hrvatske. Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju razmatralo se i u procesu pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji. U odluci Evropskog savjeta od 20. februara 2006. kao jedan od političkih prioriteta pristupnog partnerstva navodi se: “Ponovno uspostavljanje mogućnosti za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju i revizija zahtjeva podnijetih nakon isteka prethodnog roka.”

Zgrada_HZMO_ZagrebDeset godina nakon preporuka iz Evrope i osam nakon otvaranja novog roka, problem konvalidacije radnog staža za srpsko stanovništvo s područja Dalmacije, Like, Korduna, Banije i zapadne Slavonije i dalje nije riješeno. Podnosioci zahtjeva suočavaju se s pravnim zaprekama dokazivanja radnog staža zbog nedostatka pisanih dokaza. I dok je pitanje konvalidacije radnog staža riješeno u svim bivšim jugoslavenskim republikama potpisivanjem bilateralnih sporazuma, u Hrvatskoj se u postupku konvalidacije ne priznaju radne knjižice, originalni školski dnevnici, zdravstvene knjižice, iako se i u samoj Uredbi za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja propisuje da se prava pobrojana ovom uredbom utvrđuju na temelju činjeničnog stanja ustanovljenog, između ostalog, pismenim dokaznim sredstvima. U svakom slučaju, iskustvo konvalidiranja radnog staža pokazalo je da područni uredi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) imaju prilično šaroliku i neujednačenu praksu pri rješavanju zahtjeva Srba koji su za vrijeme ratnih sukoba bili zaposleni.

– Ponuđeni pravni okvir za rješavanje konvalidacije nije adekvatan složenosti problema, posebno zbog ograničenja vezanih uz dokazivanje radnog staža po hrvatskim propisima. Preveliki diskrecioni prostor dan je voditelju upravnog postupka koji ima mogućnost da slobodnom ocjenom dokaza utvrdi koje činjenice će se uvažiti i postati dokazi na temelju kojih će se konvalidirati staž – objašnjava pravnik Špiro Lazinica iz Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju u Novom Sadu.

Negativna rješenja područnih ureda za konvalidaciju staža uglavnom se temelje na nedostatku relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se mogle utvrditi činjenice da su stranke u vrijeme rata bile u radnom odnosu. Pismeni dokazi o radnom stažu kao što su radne knjižice, rješenja o godišnjem odmoru, potvrde o radnom stažu, platne liste, ovjerene zdravstvene knjižice, putni nalozi, podaci o isplati dodataka za topli obrok, nakon ulaska Hrvatske vojske masovno su i sistematski uništavani. Manji broj tih dokumenata koji nije bio uništen spašen je u područnim državnim arhivama.

“Relevantni dokazi”, kako ih naziva prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, nisu postali nedostupni uslijed ratnih okolnosti, nego je za njihovu nedostupnost direktno odgovoran HZMO, smatra poznavatelj izbjegličke problematike i borac za ljudska prava Dušan Ećimović i napominje da su najrelevantniji dokazi, a to je evidencija tzv. krajiškog parafonda, uništeni propustom područnih službi mirovinskog osiguranja. Da je tome tako potvrdila je svojedobno i Vera Babić, koja je sredinom devedesetih bila pomoćnica ministra za rad i socijalna pitanja, a koja je na konferenciji za medije bila izjavila da su “dokumentacije mirovinskih i zdravstvenih fondova dobro očuvane, te neće biti problema kod priznavanja staža”. To se odnosi, prema njenim riječima, “ne samo na zaposlene u državnom ili privatnom sektoru, nego i na one koji su obavljali samostalnu profesionalnu djelatnost, samostalne gospodarstvenike, kao i na poljoprivrednike”.

Druga grupa dokaza, koja je upućivala na postojanje radnog odnosa kao osnove mirovinskog osiguranja, nalazila se kod poslodavca. Međutim, i tu su se desili namjerni propusti na štetu bivših zaposlenika.

– Provodeći privatizaciju poduzeća, Fond za privatizaciju, kao ovlašteno tijelo Republike Hrvatske, prilikom prodaje poduzeća nije ništa poduzimao da sačuva personalnu dokumentaciju zaposlenika, tako da je ona dijelom sačuvana, a dobrim dijelom uništena. U odnosu na sačuvani dio personalne dokumentacije HZMO nije poduzeo potrebne mjere da se navedena dokumentacija izuzme i sačuva za potrebe očekivanih postupaka konvalidacije mirovinskog staža. HZMO je dopustio da se dio materijalnih dokaza uništi, a za očuvanje drugog dijela nije poduzeo odgovarajuće mjere i sav teret dokazivanja krajnje je neodgovorno prebacio na bivše djelatnike kao stranku u postupku – ističe Ećimović.

Za bivše djelatnike je jedan od relevantnih dokaza o radnom odnosu u ratnom vremenu bila radna knjižica. Ukoliko su augustovskih dana 1995. bili iole pribrani, stavili su taj za sebe važan dokument u svoju izbjegličku prtljagu. Međutim, upravnim tijelima u Hrvatskoj taj dokaz nije dovoljan. Odnosno, pored radne knjižice podnositelji zahtjeva za konvalidaciju radnog staža moraju imati i tzv. kvalificirane svjedoke, bivše kolege iz firme, radne jedinice, javne ustanove, koji su uspjeli kroz stroge dokazne postupke konvalidirati svoj radni staž.

– Pobijena rješenja prvostupanjskih i drugostupanjskih tijela u svojim obrazloženjima ne iznose ocjenu sačuvanih dokaza, radnih knjižica, zdravstvenih iskaznica, ovjerenih u spornom razdoblju, a koji nedvojbeno upućuju na kontinuitet radnog odnosa. Takvim stavom najizravnije se postupa protivno temeljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku – tumači Ećimović.

Navodi da jednom otvoreno mirovinsko osiguranje (ovjerena prijava kod pravnog prednika HZMO-a) prije 8. oktobra 1991. godine i nepostojanje odjave s osiguranja krajiškog “parafonda” predstavlja činjenicu koja sama po sebi govori o kontinuitetu staža osiguranja, koji stranka nije dužna dokazivati jer ono već postoji, a prvostupanjsko tijelo je ono koje mora dokazivati suprotno, a to je da je došlo do eventualnog prestanka osiguranja.

Postupci konvalidacije prepuni su neshvatljivih razlika u tumačenju zakona i njegovoj primjeni. Dok za dokazivanje radnog staža stečenog u javnoj ustanovi ili poduzeću podnosilac zahtjeva mora imati i pisani dokument i obavezno tzv. kvalificiranog svjedoka, odnosno bivšeg kolegu iz poduzeća ili javne ustanove koji je uspio konvalidirati staž, dotle za dokazivanje poljoprivrednog staža i ostvarivanje poljoprivredne mirovine, čiji je iznos minoran i iznosi koliko i socijalna pomoć, uz dokumentaciju o posjedovanju i vlasništvu zemlje treba imati i svjedoke koji mogu biti iz bilo kojeg kraja Hrvatske, neovisno o prebivalištu podnosioca zahtjeva.

Posebno strogi kriteriji vrijede za obrtnike i trgovce: njima u postupku dokazivanja radnog staža nisu dovoljni samo izdani nalozi, platne liste, dokumentacija uz pečate o uplaćenim doprinosima. Da bi došli do konvalidiranog staža, najprije moraju zatražiti od ureda za gospodarstvo na svom području priznavanje obrta za vrijeme ratnih sukoba, a da bi se to priznalo, moraju imati rješenja o registraciji od tadašnjih organa uprave. Tek kada izvrše upis, mogu nastaviti redovnu proceduru dokazivanja radnog staža kao i ostali podnosioci zahtjeva. Na put dokazivanja radnog staža uopće se ne trebaju upuštati osobe koje su bile u službi krajiških ministarstva unutarnjih poslova i obrane, čak ni civilna lica koja su na šalterima izdavala vozačke dozvole.

Bivši zaposlenici s ratnih područja koji su iz svojih domova 1995. godine iznijeli pisanu dokumentaciju o radnom stažu, uz prisustvo kvalificiranih svjedoka uglavnom su uspijevali konvalidirati radni staž. Ukoliko bi ih područne službe i odbile, na temelju pisane žalbe središnja služba uglavnom je priznavala njihovo pravo. Međutim, Špiro Lazinica upozorava da je prije tri godine Visoki upravni sud zauzeo stajalište da se može priznati samo radni staž osobe koja posjeduje rješenje krajiškog “parafonda” o utvrđenom radnom stažu.

– Stav Visokog upravnog suda je da se ne može ići na utvrđivanje staža, već samo na priznavanje rješenja krajiškog “parafonda”. Ukoliko Visoki upravni sud ostane pri tom svom stajalištu, bojim se da nitko neće moći ostvariti pravo konvalidacije staža jer nijedna osoba, čak ni s područja mirne reintegracije, nema navedeno rješenje – upozorava Lazinica.

Kada upravni postupci konvalidacije započnu, oni traju unedogled, a stranke su izložene visokim troškovima koje jedva mogu podnijeti. Upravni postupci zahtijevaju prisustvo dva svjedoka u Hrvatskoj koji bi potvrdili činjenicu zaposlenja, a koji obavezno moraju biti zaposlenici iste firme kao i sama stranka, s time da im je staž prethodno konvalidiran. Njihova svjedočenja su samo dodatni, ali ne i krucijalni dokaz. Problem dovođenja takva dva svjedoka kojima je staž konvalidiran posebno je prisutan u slučaju malih zanatskih radnji, gdje je bio samo jedan zaposlenik, što se u upravnom postupku može potpuno ignorirati i na kraju donijeti odluka da nema dovoljno validnih dokaza za konvalidaciju staža. Troškovi postupka konvalidacije za tri godine, devet mjeseci i 27 dana radnog staža na prostorima koji su bili pod zaštitom ili upravom UN-a, ionako visoki za osiromašenu i obespravljenu izbjegličku populaciju, multipliciraju se ukoliko stranke nakon negativnih rješenja u upravnom postupku pravdu odluče potražiti pred sudovima, gdje prolaze pravu golgotu jer im troškovi izgubljenih sudskih bitaka liježu na imovinu.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email